Kapelu je projektirao arhitekt Álvaro Siza Vieira na imanju Miljana obitelji Kamenski. Uz mons. Šaška, na misi su suslavili pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski, župnik preč. Milan Juranić, preč. Borna Puškarić, vlč. Ivan Lastovčić i vlč. Dragutin Gereci.

Biskup Šaško u uvodu je istaknuo kako su se okupili kod „neobične građevine koja privlači svojom vanjštinom i budi pitanja, poput kršćanske svetosti koja povezuje: običnost i neobičnost, svakidašnjost i slavlje, prolazno i vječno, zemaljsko i nebesko, ljudsko i božansko.“

Nadodao je kako će kapela pozivati svakoga da dođe dati hvalu Bogu, poslušati što mu Bog govori, na što ga poziva, izreći potrebe i pronaći mir. „Osim toga, istinska vjera uvijek povezuje ljude, tako da će i oni koji nisu vjernici, oni koji nisu kršćani, znati da se na ovome izvorištu uči nesebičnost i ljubav prema bližnjima. Konačno, ova kapela upućuje na izvor nove snage i radosnu nadu.“

U homiliji se mons. Šaško osvrnuo na naziv kapele i Evanđelje koje govori o događaju preobraženja koje najprije omogućuje pojavu puno slika, a zatim je dovoljno samo Svjetlo. „Petar je susreo ljepotu Isusove božanske prisutnosti, Onoga tko on uistinu jest; ljepotu neba i vječnosti. Pred apostolima se otvorila predivna objava Boga za kojim čeznemo, bez koga ne možemo, čiju ljepotu osjećamo, jer smo stvoreni na Božju sliku. To nam iskustvo nije strano. Svatko tko vjeruje u Boga i vječnost nosi taj susret u sebi.“

Naglasio je kako kapela gotovo svime izvanjski odudara od okoline i kako je namjerno ‘neuklopljena’ da bi upućivala na smisao onoga što je oko nje i na ono što je u njoj, ono što se u njoj daruje i ostvaruje. „Preobraženje je itekako čitljivo. Namjerna reduciranost, ali ne i neprisutnost; jednostavnost, ali ne i uskraćenost. Sve bitno je ovdje; odstranjene su naslage mogućih zaprjeka, ogoljeli smo u svojoj ljudskosti, da bismo u sebi potražili svjetlo, ono kojim smo stvoreni, ono po kojemu smo kao kršćani ‘svjetlo svijeta’. Ovdje nemamo ništa, a imamo sve (usp. 2 Kor 6, 10); ovdje počinje temeljni suodnos između ljudi kao braće i sestara.“

Zaključio je kako će svatko od njih nakon mise vidjeti isti krajolik, susresti iste tvrde životne križeve, s istim ljudima naših svakodnevica, a ipak oni neće biti isti jer čovjek ne može biti isti nakon susreta s Božjim svjetlom. „Kršćanin, nahranjen Kruhom života, Kristovim milosrđem, ne može biti ravnodušan vraćajući se u dolinu, gladnu Božje blizine“, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.