Biskup Šaško predvodio misu bdjenja u Sošicama

Dragi subrate u biskupstvu Nikola, dragi župniče velečasni gospodine Ivane i ostala braćo svećenici, sestre redovnice, dragi župljani i hodočasnici, braćo i sestre!

Poznati su u svijetu primjeri takozvanih crkava-blizanki, osobito iz vremena baroka, kada su u gradovima oblikovani trgovi upravo građenjem dviju vrlo sličnih crkava jedne pored druge (na primjer: u Rimu na ‘Narodnome trgu’ ili ‘Venecijanskome trgu’: Piazza del popolo; Piazza Venezia); poznate su i na drugim mjestima crkve sagrađene jedna do druge (na primjer u: Torinu, Barolu, Lindau, Erfurtu, Atitlanu u Gvatemali). I u Hrvatskoj postoje proširivane crkve lađama, tako da naizgled dvije crkve tvore jednu cjelinu; poznati su slučajevi gdje se na raznim razinama u istoj crkvi nalazi više liturgijskih prostora. Postoji ponegdje stara crkva i do nje nova čak i s istim titularom (na primjer: Vilpian, u talijanskome Južnom Tirolu, blizu Bolzana)

No, svakako ova crkva svetih Petra i Pavla i kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije, jedna do druge, pripadaju rijetkim primjerima duhovnoga i arhitektonskoga zajedništva, osobito kada se radi o dvama obredima unutar iste Katoličke Crkve. 

Radujem se što mogu biti s vama u slavlju Mise bdjenja kojom liturgijski započinje proslava svetkovine Marijina uznesenja, ovdje u Sošicama, u obnovljenoj kapeli koja nosi upravo taj naslov.

A što može o obnovi govoriti snažnije od Uznesenje u nebo dušom i tijelom? Ovako obnovljena kapela potiče i nas na obnovu Božjom milošću, na prihvaćanje Duha Svetoga koji obnavlja lice zemlje, ali i na zahvalnost svima koji su pridonijeli obnovi ovoga doma Crkve u kojemu prepoznajemo i susrećemo dar Božje blizine. Tako u izvanjskoj ljepoti ovih dviju ljepotica susrećemo utjehu i snagu zagovora u otajstvu početaka Crkve u Bogorodici Mariji i Apostolskim prvacima Petru i Pavlu.

U tim dvama titularima sažeta je povijest spasenja u Isusu Kristu i naša kršćanska vjera u Božju ljubav koja se utjelovila i koja je rođena od Djevice Marije; vjera u Crkvu, sakrament spasenja, u kojemu smo dionici dara nebeskoga kraljevstva i vječnoga života, naviještanoga i svjedočenoga životima apostola.

Ove dvije crkve ne govore samo o dva obredna jezika, nego o povezanosti zemaljskoga i nebeskoga, ljudskoga i božanskoga, vidljivoga i nevidljivoga; govore o našoj malenosti i o našoj veličini u Bogu.

Braćo i sestre, naš život treba nove početke i voli obnavljanja. Radujemo se kada se oronulo osvježi, kada se nestabilno učvrsti, kada se ranjeno iscijeli, a nagrđeno uljepša. Tako je i s našim životima, kada grijeh radost pretvori u tugu i kada nas poljulja u našim sigurnostima.

Na početku ovoga slavlja zazivamo blagoslov na vodu kojom ćemo poškropiti ovu našu zajednicu, u spomen na krštenje koje čisti od grijeha, kojim smo obnovljeni i preporođeni na novi život. Istom vodom poškropit ćemo i zidove Kapele, jer njeni zidovi izvanjski govore o našoj vjeri i o našemu srcu.

Homilija

Liturgijska čitanja: 1Ljet 15, 3-4.15-16; 16, 1-2; Ps 132, 6-7.9-10.13-14; 1Kor 15, 54-57; Lk 11, 27-28

1. Bez prisutnosti neba, sve u životu pa i sam život ostaje nedorečen, neostvaren, nerazumljiv i – što je još važnije – bez istinske radosti. Zato je u ovome slavlju za našu vjeru vrijedno uočiti tri istaknute stvarnosti u navještenim čitanjima. 

Knjiga Ljetopisa progovorila nam je o unošenju Kovčega Saveza u šator koji je podigao David; sveti Pavao piše o danu u kojemu će naše tijelo biti zaodjeveno u neraspadljivost; Evanđelje nam je donijelo usklike blaženstava. U svakome od tih navještaja zrcali se otajstvo Marijina uznesenja i tako je blisko našemu vjerničkom iskustvu.

Kovčeg Saveza ili Škrinja zavjeta – neraspadljivost ili pobjeda – blaženstvo slušanja i prihvaćanja.

Najprije je Uznesenje u slici Kovčega, jer je Marija, istinska Škrinja onoga zavjeta koji je Bog darovao čovjeku utjelovljenjem Isusa Krista. Uznesenjem je ona uvedena u nebesko Božje svetište. Izabrani je narod bio presretan što je mogao vratiti taj znak prisutnosti Boga, nakon progonstva kao posljedice jedne izgubljene bitke protiv Filistejaca. U Kovčegu su čuvane ploče na kojima je Mojsiju darovana zapisana Božja riječ, deset bisera Riječi života. One odražavaju vjernost kojom Bog ostaje uz svoj narod, smjerokaz i sigurnost.

Zato u prvome navještaju jasno čitamo poziv na radost. Ta je radost još veća pred Marijom, koju u Litanijama zazivamo zazivom: Škrinjo zavjetna. U njoj je riznica Božje blizine, milosrđa, proslavljene ljudskosti snagom Božjega Duha; u njoj nam pogled seže do Novoga i vječnoga saveza; u njoj smo i mi u Škrinji vječnosti, zahvaćeni darom besmrtnosti.

2. Na taj se navještaj nadovezuje drugi iz Poslanice Korinćanima o pobijeđenoj smrti, o našoj neraspadljivosti. U Marijinu uznesenju i mi smo dionici Kristove pobjede, povezani s njime i njemu pritjelovljeni, u vjeri, nadi i ljubavi iščekujući ispunjenje uskrsnuća mrtvih, iščekujući da i naše tijelo uskrsnućem bude preobraženo.

Marija je prva koja potpuno sudjeluje u Kristovoj pobjedi nad smrću.

U toj vjeri, pred tolikim znakovima umiranja, pred tolikim oblicima smrtnosti i oduzimanja zemaljskoga života, i mi s Apostolom ispovijedamo: Pobjeda iskapi smrt. I pitamo: Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? 

Upečatljivo je da sveti Pavao pred nas stavlja sliku ispijanja, gutanja smrti. Isus na križu ‘upio’ je smrt, apsorbirao ju – kako prevodi latinski prijevod. Njegova žeđ na križu, njegova ljubav prema nama mogla je biti utažena samo pobjedom nad smrću, kada se činilo da je smrt uspjela svladati Ljubav.

Marija je i pod križem čuvala vjeru, odjevena u poslušnost i neraspadljivost Božje riječi; u blaženstvo svoje pripadnosti Bogu.

3. Žena u mnoštvu, zadivljena onime što je vidjela i čula, dok je Isus činio čudesna djela i dok je govorio kao onaj koji ima vlast, kao nitko prije njega, uskliknula je pohvalu njegovoj majci. No, teško da bi ponovila tu rečenicu, gledajući Mariju na Kalvariji.

Zato Isus izgovara blaženstvo koje može podnijeti i Kalvariju; koje i u najvećim trpljenjima daje smisao: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je! Isus iz zemaljskoga, tjelesnoga odnosa prelazi u dublji, plodonosniji. Marija je slušala Božju Riječ: najprije je bila otvorena Riječi i prihvatila da se u njoj utjelovi (usp. Lk 1, 26-38); prepoznavala je tu Riječ u susretima i događajima (usp. Lk 1, 46-56); pred djelima te Riječi pjevala je i nosila nadu (usp. Lk 2, 1-20); razmatrala je Riječ u svome srcu (usp. Lk 2, 21-32); slijedeći Božju volju i sama je bila znak osporavan (usp. Lk 2, 33-38); u brižnosti je otvarala prostore za radost Riječi, da ju drugi mogu osjetiti, prepoznati, dodirnuti i zagrliti.

Sve to potvrđuje Isusovo blaženstvo koje ne umanjuje Marijinu veličinu, nego nas – štoviše – združuje s Marijom. 

S Marijom se radujemo što je prihvatila Božju volju, utjelovila Božju riječ, dala joj da raste. Od nje učimo kako Riječi dopustiti da nas oblikuje i onda kada ju ne razumijemo i kada zbog nje treba trpjeti.

4. Povezujući tri riječi: škrinja, pobjeda i poslušnost spajamo: prošlost, sadašnjost i budućnost. 

Znamo da se u škrinji čuvaju dragocjenosti (materijalne ili osjećajne, svejedno); znamo da se u nju poseže da bi se spomenulo vrjednota koje uspijevaju preživjeti; da se iz škrinje vadi blago u posebnim prigodama. I ovdje su Mariji donošeni darovi našega naroda iz škrinja odanosti i zahvale; ovdje čuvani kao riznica duha u koju se mogu zagledati, razmatrati ju, pronaći utjehu svi koje je život udaljio od Boga i Crkve; koji su zarobljeni u zamku grijeha, koji su ranjeni životnim lutanjima, koji traže uporište spomena i novu snagu. I ovdje je dio hrvatske duhovne škrinje u kojoj su dragocjenosti za kojima danas posežemo. 

Čuli smo Božju riječ koja u središtu ima dva blaženstva ili dva dijela istoga blaženstva, tako važna i za hrvatsku sadašnjost. Čuli smo ih. Želimo li ih i poslušati? 

Najprije blaženstvo roditeljstva, blaženstvo majčinstva: Blažena utroba koja te nosila. Iz naše Škrinje prolama se govor o majčinu krilu, o tome predvorju ljudskoga rođenja; o krilu u kojemu je zakriljen čovjek, otajstvo Božjega dara života koji se povjerava čovjeku, njegovu poštovanju i brižnosti. Čujemo li to blaženstvo, dok znanstvenim otkrićima, suvremenim sredstvima imamo dostupnost promatrati prve titraje života, ući u prostor najvećega čuda – vidjeti život u krilu majke? 

Ako pogazimo taj prvi dio blaženstva, drugo će nam biti potpuno nerazumljivo. Ako ne prihvaćamo blaženost ljepote stvaranja, tada nema mjesta za Boga, nema mjesta divljenju i nema mjesta slušanju. Škrinja je zatvorena, jer nemamo srca da bismo vidjeli ni ušiju da bismo čuli.

5. Marija se u našoj povijesti očitovala kao znak Božje pomoći u tjeskobama i prijetnjama cijelomu narodu, znak s kojim su bili suočeni i koji vide i neprijatelji kada nasiljem posegnu za Škrinjom koja se otvara jedino ljubavlju.

Ta je istina pred nama da bismo vidjeli druge znakove Božje blizine u trenutcima kada se čini da nema izlaza, kada se čini da nestaje nada, da je oduševljenje ugašeno. 

Božja se snaga uvijek očituje kada su ljudi ponizni, spremni na žrtvu, nesebični i žive s pouzdanjem u Gospodina. Tada ono što je izgledalo završetkom i porazom biva preobraženo u pobjedu. Ali, ako ne zavirimo istinom u našu prošlost; ako ju ne čitamo prisutnošću Božjega Duha i previdimo zagovor nebeske Majke, suočeni smo s nedostatkom radosti, s nastojanjima svedenima na zemaljsko i s neprestanim traženjem sigurnosti koje pružaju mir.

6. Još blaženiji koji slušaju Božju riječ i čuvaju je! Ima li mjesta u našemu osobnom životu, u životu Crkve, u životu hrvatske domovine za to blaženstvo? 

Ova bi proslava bila zatvorena škrinja; ona bi pokazivala da smo povjerovali da je smrt jača od života, da je grijeh snažniji poticaj od milosti, ako Božja riječ po nama ne bi bila prisutna u međusobnim odnosima, u obiteljima, u uređenju društva, u odgoju i obrazovanju, u brizi za najpotrebitije… 

Apostol pita: Gdje je, smrti, tvoj žalac? Na latinskome je ‘žalac’ preveden riječju stimulus, a žalac smrti, stimulus mortis je grijeh. Dakle, sveti Pavao pita smrt, ali i nas: Što nas stimulira, što nas potiče i pokreće; prema čemu težimo? 

I ovdje na Žumberku puno toga govori koliko nas obilježuje ljubav prema Majci Božjoj, a po njoj ljubav prema našemu Gospodinu. I ovdje susrećemo pružene ruke čovjeka prema nebu i pomoć Posrednice milosti koja nam dopušta osjetiti i radost i nebo bližim.

Koliko li je samo ljudi bilo zagledano u ove crkve kod rastanka, da bi njihovu sliku nosili utisnutu u srcima daleko od Žumberka. Koliko ih je bilo obradovano kada su ih ponovno ugledali, vraćajući se u svoj rodni dom! Kolike su ispraćale i kolike dočekale… Možemo biti sigurni i da su barem neki od ljudi, vođenih na stratište jame ‘Jazovka’, vidjeli ove crkve i po njima osjetili blizinu trpećega Krista, i utjehu našega Spasitelja.

U svetkovini Uznesenja, na ovome mjestu, sva patnja duše i tijela, sva nepravda i nasilje, zlo naneseno mržnjom odražava se u novome smislu. Jer ovdje je sažet naš život koji nam je Bog darovao da u Kristu bude proslavljen: u vjeri koju su nam prenijeli apostoli; u sigurnosti nebeskoga zajedništva, kada će Gospodin naše smrtno tijelo suobličiti tijelu svome slavnome. 

7. Braćo i sestre, Škrinja je otvorena, Pobjeda ostvarena, Dodir omogućen. Sve je tako blizu. Nedostaje samo naše srce, spremno pristupiti Bogu koji nas je stvorio za neraspadljivost. Nju živimo po euharistiji. U ljepoti ovoga mjesta lakše nas zahvati istina da je nebo među nama i u nama.

Škrinjo zavjetna, Majko i Ljepoto nebeskoga Dodira, moli za nas!

Amen.