Uz biskupa su koncelebrirali župnik vlč. Kristo Brkić, pastoralni suradnik župe vlč. Kristijan Tušek te prof. fra Ante Crnčević.
Pozdravljajući okupljene, biskup je podsjetio vjernike na značenje četvrte korizmene nedjelje koja se u liturgiji Crkve naziva i ‘Laetare!’ ‘Veseli se!’, naglašavajući pritom kako upravo „pred malenim djetetom, pred otajstvom ljudskog života, od svih osjećaja najprimjerenija je radost u zahvalnosti“. Pozivajući vjernike na sabranost i pokajanje biskup je naglasio kako je razlog vjerničke radosti „činjenica da smo spašeni zahvaljujući Kristovoj ljubavi, ne po sebi i svojim zaslugama, već Božjim darom“.
Uvodeći u homiliju mons. Šaško svratio je pozornost okupljenih na boju liturgijskoga ruha – ružičastu – povezujući boju misnice s običajem koji seže u 11. stoljeće, a po kojem bi papa na četvrtu korizmenu nedjelju blagoslivljao ružu kako bi se povezalo kršćansko otajstvo i blizina početka proljeća kao znak novog rasta, buđenja i cvjetanja. „A današnje slavlje višestruko i snažno odražava istinu životnosti, spasenja i pobjede nad tamom. Tu je izvorište novoga života, rasta i cvata. Ali, i mi, u ovoj crkvi tvorimo Božji cvijet, štoviše: ružičnjak Božjega Duha“, zaključio je biskup.
Komentirajući u nastavku evanđelje četvrte korizmene nedjelje, biskup je naglasio kako iz činjenice da je Bog do te mjere ljubio svijet te je „dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni“ proizlazi sažetak kršćanske ljepote: navještaj koji nas podiže iz naših nesigurnosti, naše nedostatnosti; koji vraća nadu.

Biskup je svratio pozornost na Nikodema kome Isus izgovara ove riječi i na činjenicu da se razgovor odvija noću, objašnjavajući pritom kako to „nije samo noć nelagode, noć straha i skrivanja od drugih, noć psihološkoga okvira; to je noć životnog ozračja čovjeka koji se približava Isusu jer je osjetio istinu, jer je susreo tračak svjetla; jer ga je zahvatila darovanost koja se ne može svesti na političke razloge, na društvene procjene, na moralizatorska odvagivanja. Nikodem je učen i pobožan čovjek, širokih spoznaja, poznavatelj kulture i svetih spisa. Ali osjeća da mu nešto nedostaje; da u Isusu postoji nešto što ide onkraj njegovih uvida i pogađa središte ljudskog bića. Nikodem je slika svih ljudi koji žele zahvatiti dublje od površnoga dojma“.

U nastavku homilije biskup se osvrnuo na govor o križu u navještenom Evanđelju, križu pred koji dolazimo s divljenjem i spoznajom da u pitanju nije ljubav trpljenja, nego ljubav darovanosti koja daje život. Sam Isus, istaknuo je biskup, tumači istinski smisao križa kroz sliku zmije što ju je Mojsije podignuo u pustinji ne bi li se narod spasio od ugriza zmija, pokazujući u tome kako Bog daruje radost po onome što izgleda kao sredstvo umiranja. „To nije Bog koji izbjegava patnju, križ, nego Bog koji nas po njemu spasava. Ne oslobađa nas trpljenja, nego nas spasava u trpljenju“, pojasnio je mons. Šaško, pozivajući pritom da ne otklanjamo pogled s križa i da ne odvraćamo život od Krista, već da tražimo Isusa osobito u tami naših životnih noći te pogledamo u lice istini o tome što je uzrok naših nezadovoljstava i ogorčenosti: je li krivnja za to u drugima ili u našoj vlastitoj nutarnjoj praznini.
„S druge strane“, nastavio je biskup, „dok nas muče rane, ne želimo podići pogled i vidjeti da su naše rane već na Isusu. Na križu je sva naša ružnoća i sva naša tama; za nas je Krist postao grijehom i prokletstvom; i nikada u svojoj tami nismo ostavljeni niti u svome vapaju osuđeni. Primijetimo i dobro u sebe usadimo produženu radost: Bog nas je već uskrisio; već smo dionici neba u Kristu. Već pripadamo i živimo tu stvarnost. To se događa po vjeri, po krštenju, po euharistiji. Već živimo život vječni“, napomenuo je biskup, primijetivši kako mi radi navedenoga ne živimo duhovnost postignuća, već prihvaćanje Božje milosti i Božjega dara.

Na koncu homilije biskup Šaško osvrnuo se na hebrejsko značenje imena Rebeka, imena koje su roditelji Gečević dali svome osmome djetetu, a koje u sebi nosi značenje čvrstog vezivanja, napominjući pritom kako će Rebekeka trajno podsjećati „na Božje djelo spasenja, upućivat će nas na sve stvarnosti s kojima smo usko povezani, srašteni, koje nas obilježuju: obitelj, prijatelji, zavičaj, jezik, domovina. No, najviše smo vezani uz Boga, s Njime povezani darom života, otajstvom ljubavi“. Zahvaljujući obitelji Gečević na otvorenosti životu biskup je sve ohrabrio i pozvao: „Ako nas zahvati ugriz razočaranja, nepovjerenja, tjeskobe i očaja, podignimo oči prema Raspetomu i iznova ćemo vidjeti, osjetit ćemo neizmjerivu mjeru Njegove ljubavi“.
Simo i Manuela Gečević uz Rebeku roditelji su i Viktoriji, Josipu, Davidu, Mariji, Rafaeli, Petru i Jakovu, a upravo u Župi sv. Ivana XXIII., pape, najveći je broj obitelji koje imaju petero i više djece u cijeloj Nadbiskupiji, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.