Organizatori komemorativnog programa koji se sastojao od misnog slavlja u crkvi Krista Kralja na Mirogoju i molitve za pokojne na mjestu gdje se nalaze zemni ostaci pokojnih hrvatskih  časnika i vojnika a do rušenja od strane komunista u ljeto 1945. godine i grobni spomenici, bili su: Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Osijek, Hrvatski domobran Osijek i Zaprešić, Žrtve za Hrvatsku Osijek, Hrvatski obredni zdrug Jazovka krilo Đakovo, Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata Zagreb i Hrvatsko žrtvoslovno društvo Zagreb.

U uvodu u misno slavlje, biskup Šaško je podsjetio kako je došašće vrijeme osluškivanje riječi i primjećivanja znakova, a osobitom pozornošću prema malim znakovima obnove života. Komemoracija „Pravo na grob“ jedan je od tih znakova kojom se, brinući se da spomen bude živ, kršćanskom ljubavlju i ustrajnošću čini iznimno djelo milosrđa.

U homiliji biskup je, referirajući se na liturgijska čitanja, pojasnio značenje riječi „utjeha“. Poistovjetivši okupljene s ljudima došašća „koji čekaju, koji vape, koji bdiju, koji nose u sebi sigurnost dolaska Spasitelja“, ali se zauzimaju za one najmanje koje su drugi htjeli izbrisati i iz života obitelji i društva te sjećanja potomaka, naglasio je kako su „nošeni Kristovim Duhom, pronašli one koje je ljudska zalutalost, bolesna ljudska duša, odvojila od ljudskosti. To je istinska izgubljenost. A vaše djelo milosrđa pomaže svima koji su zalutali na putove mržnje i zločina da se vrate“.

„Premda se utjeha čini kao nužna posljedica nekoga gubitka, poraza, kao prijelaz iz nepomirenosti u pomirenost, kao vjernici smo ju pozvani gledati u svjetlu ispravljanja pogleda, kao novi obzor i početak. Neutješen čovjek ne vidi ono što bi trebao vidjeti; neutješen narod ne vidi ono što ga drži na životu“, pojasnio je dalje biskup Šaško, istaknuvši kako su odlike tješitelja i tražitelja koji druge štite odlike Duha Svetoga koga zazivamo kao Tješitelja i Branitelja, komu pjevamo: ‘Consolator optime, dulcis hospes animae – Tješitelju tako blag, ti nebeski Goste drag, odnosno doslovnije: ti slatki Goste duše’“.

Istaknuvši da je jedini izvor utjehe, mira i čvrstoće Bog, biskup Šaško je obraćajući se okupljenima rekao: „Možda bi nas netko mogao gledati sa sažaljenjem ili s podsmjehom, jer nakon toliko godina upozoravanja na nepravdu prema ljudima kojima je oduzeto pravo na grob; nakon tolikih nastojanja da se, ako ništa drugo, ispuni jedno od temeljnih ‘ljudskih prava’, čini se da je sve to bilo uzalud, da nema uspjeha i da nam je potrebna neka utješna riječ.

No, stvarnost je drugačija. U vama je utjeha, jer ste ustrajali u patnjama; utjeha tako potrebna svakomu čovjeku i našemu hrvatskom narodu. Vi ste ustrajali; iskušenje nema više onakvu snagu kakvu je imalo. I premda se čini da je jedno grobno polje ostalo bezimeno, od oranice je nastao vrt u kojemu se susreću ljudi u molitvi i daju da raste spomenik. Mržnja nije rodila cvjetovima ni plodovima mržnje. I još je nešto važno. Vaša briga za najmanje snažnije očituje pojavu u hrvatskome društvu koja ne vodi prema dobru. Vaš glas ‘koji viče u pustinji’ dio je mnogih glasova koji upozoravaju na razornu snagu zanemarivanja istine o komunističkoj vladavini“.

Na kraju homilije, podsjetivši da se na temu zanemarivanja grobova hrvatskih vojnika izravno osvrnuo kardinal Bozanić u homiliji prigodom proslave ovogodišnjeg Dana državnosti, biskup Šaško je okupljenima rekao: „Naše je svjedočiti istinu. U vremenu kada živimo neobičnu usporednost, u kojoj izgleda da možete govoriti što vas je volja; da možete biti u pravu tako da svi to vide; što će vam čak riječima i potvrditi, ali se čini da to nema nikakva stvarnog utjecaja; u tome vremenu, mudrošću Božjega Duha i snagom kršćanske ljubavi, na nama je ne umoriti se isticati istinu. To je vaša dragocjenost služenja, donošenja utjehe i pronalaženje najmanjih.

Vi nas vraćate na uporište, stamenost, čvrstoću od koje i dalje može živjeti Hrvatska. Danas smo došli u sebi pronijeti proročku riječ o utjesi narodu i biti živi spomenik. Zahvaljujem Gospodinu za vas“.

Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije donijelo je 18. svibnja 1945. godine odluku br. 1253 o uklanjanju grobalja i grobova „okupatora“ i „narodnih neprijatelja“. MUP Federalne Države Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu 6. srpnja 1945. godine istu je odluku proslijedilo lokalnim vlastima naloživši da „treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine“ te „da je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja“.

Tu anticivilizacijsku i sramotnu odluku koja negira temeljno ljudsko pravo na grob potpisao je ministar unutarnjih poslova FD Hrvatske Vicko Krstulović.