Na početku misnoga slavlja biskup Šaško naglasio je kako se na smrt najčešće gleda kao na kraj. „Sigurno da i mi koji vjerujemo da je smrt prelazak iz života u Život, u njoj vidimo i jednu cjelinu, zaokruženost zemaljskoga dijela života“, rekao je biskup i nastavio: „Gledamo ga u dodiru začeća i rođenja te prelaska u novi život. Između tih točaka jedne zaokruženosti nije ponavljanje. Između njih se ponajprije nalazi Gospodin, darivatelj života, ovdje u Karlovcu, njegov poziv u svećeništvo i mnoštvo trenutaka koji nam nisu poznati. U toj se zaokruženosti nalazi puno drugih života i susreta, ljudske suradnje i ljubavi, počevši od roditelja Josipa i Jagice koji su mu odlučili dati ime Josip. Po njemu je u ovoj župi ušao u zajedništvo Kristova tijela i božanskoga života. Ovamo se smrtno tijelo vraća pod okriljem Majke Marije i sv. Josipa koji su dionici Božjega utjelovljenja, čuvanja tijela Spasitelja svijeta, ugrađeni u vječnu ljubav koja smrću ne prestaje“.
Govoreći o životu vlč. Josipa biskup je istaknuo kako se „u ovome oproštaju očituje i osjećanje i suosjećanje sa svima u kojima je smrt velečasnoga Josipa ostavila duboke tragove praznine i nedostajanja. To je sućut Crkve, u kojoj se nalazimo mi, ovdje prisutni, ali i svi koji su s nama združeni u molitvi, povezujući Karlovac i Regensburg, Hrvatsku i Njemačku, ali i one koje je život odnio šire od Europe. Bio je živa karika, bliz Hrvatskoj u Njemačkoj, u radosnim i bolnim trenutcima, prognanima i nevoljnima. Sućut koja je ostala živjeti u mnogima kojima je pomogao i dao da živi hrvatsko biće te gleda nadu i kroz suzne oči“.
U homiliji je biskup Šaško rekao kako „nebeska domovina daje puni smisao zemaljskoj; ona definira odnose, ljepotu i privrženost; nebeska domovina, koja nije ograničeno mjesto ni vrijeme, nego bezgraničnost bez vremena. (Gospodin nas je naučio da to ljudsko uho nije čulo, ni oko vidjelo, ni srce osjetilo…). U nama živi kao sigurna nada i kao čežnja povezanost s tom domovinom, osobito u euharistiji. Sve su naše molitve upućene Ocu koji je na nebesima. Božja riječ dopire iz vječnosti, a naše dioništvo u djelu koje čini Bogočovjek udio je u vječnosti“.
Spominjući se životnog puta vlč. Antonca, koji je pola života proveo u inozemstvu, biskup je istaknuo kako „nama kao vjernicima i kao narodu, nažalost, nije strano iseljavanje, odlazak iz domovine, što je u posljednje vrijeme dobilo još bolnije oblike negoli u prošlosti; kažem još bolnije, jer smo se nadali da će u krvavo stečenoj neovisnosti države, nakon toliko žrtava i potištenosti, biti očitovana snaga koja će hrvatske ljude vraćati u domovinu, a ne ih prisiljavati ili ih poticati da iz nje odu. Preminuće svećenika Josipa čini mi se darovanim trenutkom da zastanemo i da Bogu ponajprije zahvalimo za njegovo služenje, kao i za služenje mnogih koji su kao svećenici, redovnici, redovnice, ali i kao: odgojitelji, liječnici, gospodarstvenici, znanstvenici, našim ljudima pomagali u tuđini; koji su bili i njegovali ozračje domovine i koji su čuvali vrijednosti kao odraz istine da je naša domovina na nebesima. Jer, u konačnici, smijemo ustvrditi da ljudi koji osjećaju tu konačnu domovinu mogu najbolje očitovati ljubav prema zemaljskoj domovini“.
Biskup je istaknuo važnost poslušnosti u Crkvi rekavši da „gdje se otvori polje poslušnosti Božjemu Duhu koji živi u Crkvi, tu Gospodin očituje svoja čudesna djela. Jedno od takvih polja je i briga za vjernike Hrvate izvan domovine; briga kojom je povezana nebeska i zemaljska domovina, stare i nove izvanjske okolnosti, prepune izazova“.

„No, ono što je puno važnije s našega vjerničkog gledišta jest njihov povratak. On nije samo zemljopisni, on je uvijek i duhovni povratak i njegovanje ljubavi prema onome što nas obilježuje, što treba obogaćivati, ali ne zanemariti“, rekao je mons. Šaško i napomenuo kako „odlasci otvaraju pitanja osamljenosti, gubitka vlastitih ozračja, neuključenosti, neugrađenosti, a novi običaji, radni ritmovi, stavljaju na kušnju osobna uvjerenja, otkrivajući i nove čežnje, ciljeve i mogućnosti. Negdje će se pojaviti odmak od starih prijatelja koji neće ni shvatiti ni prihvatiti odlazak, a neki će učvrstiti svoju odluku da ostanu u domovini i da sami učine što mogu u poboljšanju uvjeta. Bilo kako bilo, u iseljeništvu se susreću ozračja u kojima su važna: sjećanja, iskustva, slike, doživljaji; pojačava se osjetljivost za lijepe trenutke; otkrivaju se novi darovi; suočava se s prilikama izvan provjerenih sigurnosti; uči se biti kod kuće na mjestima koja se čine stranima…“.
Na kraju homilije biskup Šaško naglasio je kako je ovo prigoda da „obnovimo pouzdanje u Gospodina, posebno za iskušenja u kojima nam se naše snage čine neznatnima za poboljšavanje uvjeta življenja u domovini. Braćo i sestre, Bog nam je podario puno jasnih pokazatelja da, na čudesan način, mijenja tijek života pojedinaca i naroda, čineći mogućim naizgled nemoguće. U takvome su djelu i svećenici poput vlč. Josipa. Oni odlaze kao navjestitelji nebeskoga kraljevstva, kao suradnici Božje blizine, kao čuvari smisla i djelitelji Kruha, brižni ljubitelji nebeske i zemaljske domovine“.
Na kraju misnoga slavlja rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković pročitao je sažalnicu preč. Tomislava Markića, ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. „Svećeništvo pokojnog velečasnog Josipa značajno je obilježila služba u hrvatskoj inozemnoj pastvi. Početkom prosinca davne 1983. imenovan je od regensburškog biskupa župnikom u Hrvatskoj katoličkoj misiji Regensburg te je glavninu svoga pastoralnog djelovanja, gotovo četiri desetljeća, proveo u Regensburgu i u Passau, gdje se od 1985. do 1999. također brinuo za naše sunarodnjake i njihove potomke, sve dok mu nedavna bolest nije onemogućila daljnje djelovanje te je s 31. kolovoza prošle godine razriješen te službe. Dobro i dugo poznavajući vlč. Josipa mogao sam se uvjeriti u njegove ljudske kvalitete, radosnu vedrinu, smisao za humor, spremnost na pomoć i mnogo toga drugoga što ga je činilo omiljenim među ljudima koji su ga poznavali. Vjerujem kako će ostati u lijepom sjećanju i spomenu među vjernicima kojima je služio“, stoji u sažalnici preč. Markića.
Uime generacije svećenika od vlč. Antonca oprostio se župnik i rektor svetišta Gospe od Suza u Pleternici preč. Antun Ćorković, koji se prisjetio kako je vlč. Antonac bio prvi kolega kojega je upoznao po dolasku u sjemenište na Šalati. „Kolega je puno, a prijatelja malo. Kako danas mladi kažu, kliknuli smo na prvu. Šalata za nas nisu zidovi, Šalata je spomen rascvjetane i vesele mladosti, gdje smo učili kako se Bog ljubi, kako se Crkva ljubi i kako se ljubi hrvatska domovina“. Također, naglasio je kako su radost i zajedništvo vlč. Antonca bili zarazni te kako uz njega čovjek nije mogao biti žalostan.

Vlč. Josip Antonac pokopan je na Katoličkom groblju Dubovac u Karlovcu.
Vlč. Josip Antonac rođen je 16. svibnja 1949. u Karlovcu na Dubovcu, od oca Josipa i majke Jagice r. Rožić. Osnovnu školu pohađao je u svom rodnom mjestu, a srednju školu u klasičnoj gimnaziji Dječačkog sjemeništa u Zagrebu gdje je 1969. maturirao. Prije mature odslužio je tadašnji vojni rok u Doboju i Sarajevu (1968.-1969.). U jesen 1969. godine primljen je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu te je kao bogoslov Zagrebačke nadbiskupije upisao filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, na kojem je diplomirao 1975. godine. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić u Zagrebu 16. prosinca 1973. godine, a za svećenika 29. lipnja 1974. godine.
Svećeničko služenje započeo je kao župni vikar u Župi Majke Božje Snježne u Kutini, gdje je obnašao kapelansku službu dvije godine (1975. – 1977.). Potom je preuzeo službu upravitelja Župe sv. Jurja Mučenika i Srca Marijina u Kaniškoj Ivi (kod Garešnice) u kojoj je djelovao više od šest godina, do 16. listopada 1983. godine.
Na preporuku mons. Vladimira Stankovića, tadašnjeg ravnatelja Hrvatske inozemne pastve, kardinal Franjo Kuharić mu je od 1. prosinca 1983. godine povjerio službu voditelja Hrvatske katoličke misije u Regensburgu. Za vrijeme Domovinskog rata katolička misija iz Regensburga organizirala je humanitarnu pomoć Domovini i ratnim izbjeglicama. Hrvatska katolička misija svih ovih godina vjernicima je oslonac i mjesto za slavlje euharistije na materinskom jeziku. Uz to, i nedjeljno okupljanje Hrvata iz Regensburga i okolice temelj je za organiziranje društvenog života.
Bez katoličke misije i nedjeljnog okupljanja, zajednica Hrvata u Regensburgu bi bila slabije povezana, a možda se čak ne bi uspjela organizirati nastava na hrvatskom jeziku, sportski klubovi, udruge, priredbe i druženja u Hrvatskome domu. Vlč. Josip Antonac organizirao je velika hodočašća svih Hrvata iz Bavarske u Altötting, koje je u posljednjih 500 godina najznačajnije marijansko svetište u Njemačkoj, a kao župnik podijelio je brojne blagoslove i sv. sakramente u biskupiji Regensburg, pokrivajući neko vrijeme i biskupiju Passau.
Na ljeto 2021. regensburški biskup razriješio ga je službe voditelja Hrvatske katoličke misije Regensburg, a zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić na raspolaganje za novoga voditelja HKM-a poslao je vlč. Vladu Letinčića.