U uvodnom nagovoru u sprovodnim obredima biskup Šaško je rekao da je „ovo sprovodno slavlje jednostavan i dubok ‘Amen’, prožet vječnim životom i sigurnom nadom zajedništva u nebeskoj domovini. (…) Zato smo došli zajedno izgovoriti ‘Gospodine, vjerujem’; vjerujem Božjemu daru života, obitelji, prijateljstva, svećeničkoga poziva i milostima koje nam je darovao po svećeniku Stjepanu tijekom pedeset godina života na zemlji i dvadeset i pet godina svećeništva. Svakomu su od nas poznati trenutci u kojima je teško Božjim planovima i njegovoj providnosti reći: ‘Vjerujem’. Zato smo došli biti blizu, učvrstiti u nadi, pomoći reći ‘Gospodine, vjerujem’ onima koji najviše tuguju zbog smrti velečasnoga Stjepana“.
Prenijevši rodbini preminulog vlč. Petike sućut i molitve zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, sa zahvalnošću Nadbiskupije za svećeničko služenje subrata Stjepana, kako na župama tako na Međubiskupijskome sudu, biskup Šaško uvodni je nagovor zaključio riječima: „Odlazeći iz Podravine tragom Kristova poziva u svećeništvo nije mogao slutiti kamo će ga putovi voditi, ali – koliko god daleko otišli od svoga rodnog kraja – zavičaj nosimo sa sobom i njemu se na razne načine vraćamo. A svećenik, služeći Bogu, pridonosi bogatstvu koje se i danas ovdje očituje. Njegovo tijelo okruženo je ovim predivnim podravskim poljima koja je prva vidio; na kojima je susreo život i ljude, muku i brige, govor i pjesmu, strepnje i vjeru. Njegovo je tijelo okruženo živom Crkvom koja povezuje zemlju i nebo, radujući se ponovnomu susretu u vječnosti“.
Uime djelatnika Međubiskupijskih sudova u Zagrebu, izraze sućuti i zahvalnosti izrekao je sudski vikar dr. sc. Josip Šalković: „Gledajući na njegov doprinos na Sudu, zahvaljujemo Bogu što je dio ovozemaljskog puta prošao s djelatnicima Međubiskupijskih sudova u Zagrebu. Zahvaljujemo Bogu za sve dobro i plemenito što je učinio za vjernike koji su bili ranjeni rastavom, razvodom, ostavljenošću i drugim ranama. Dok zahvaljujemo Bogu za odano služenje na Sudu, molimo Gospodina da bude blag i milosrdan sudac svome sluzi te ga primi u radost nebeskog zajedništva sa svetima i izabranima“.
Po završetku sprovodnih obreda uslijedila je misa zadušnica u župnoj crkvi. U homiliji je biskup Šaško istaknuo kako „redovito u našemu životu, gdjegod bili, ostaju vidljive temeljne sastavnice koje pronalazimo u našim sakramentima, počevši od krštenja i euharistije. Njih nalazimo na početku našega zemaljskoga života i ponovno se spajaju na prelasku, preko granice smrti. U konačnici ih povezuje Kristov križ i uskrsnuće“.
„Razmišljao sam o tome ovih dana u molitvi za pokojnoga Stjepana. Kao što se ovdje u Sigetecu susreću dravska voda i polja, kao što je ovo naselje na nekoliko mjesta, čini mi se sa svake strane svijeta obilježeno raspelom imajući crkvu u središtu, s čime je Stjepan rastao od malena, nešto slično nalazi se u njegovoj zadnjoj zemaljskoj postaji. U malenoj crkvi u Bešićima, u nekadašnjoj obiteljskoj kući mlinara, kao stipes, u podnožje oltarne ploče nalazi se mlinski kamen. Gledajući ga, teško je prečuti Isusove riječ: Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Ne kruh od kojega se umire, nego kruh od kojega se živi. Te Isusove riječi u Evanđelju su smještene u sinagogu u Kafarnaumu, nakon čuda umnažanja, odnosno dijeljenja kruha. Isus se ne boji izazvati svoje sunarodnjake i trpjeti odbijanje i udaljavanje mnogih slušatelja. I danas se o kršćanstvu može govoriti na dopadljiv način, ali pitanje o Isusovoj prisutnosti, o našemu postajanju Kristovim tijelom, o radosti do koje se dolazi samo po nesebičnosti i našim umiranjem za bližnje… To je ostao tvrd govor“.
Naglasivši da je „svećenik čovjek toga Govora i Znaka“, biskup Šaško je rekao da „naš odnos s Isusom nije oslonjen na intelektualni pristanak i odobravanje, nego na jednostavnu gestu blagovanja Kruha koji je Kristovo tijelo, predano i razlomljeno za nas, za život svijeta. Kruh kao dar, život kao dar. Različito od druge hrane koja postaje dijelom našega tijela, euharistija je hrana koju blagujemo i koja nas pritom preobražava u Krista koga primamo“.
„Sa svim poteškoćama koje odražava ljudskost Bog je izabrao Stjepana da bude dionik toga otajstva, da donosi Krista, vječnu Očevu Riječ i Kruh života ljudima. Predvodio je to blagovanje koje preobražava svijet. U vjeri znamo da su njemu sada poznati svi odgovori koje je tražio i koje je susretao, počevši od ove crkve; odgovori koji se i nama daruju, dok nam se Krist daje u otajstvu Kruha i Vina i dok snagom njegova Duha i sami postajemo odgovorom na ona pitanja koja se suvremenost rijetko usudi postaviti. I ne treba ići daleko. Štoviše, ne treba se odvojiti od zemlje, od vode, od sunca, od ljudi s kojima živimo, nego ponizno sjesti za stol Kristova dara, prepoznati ljubav u sebi, znati oprostiti i radovati se vječnosti, zahvalni za Kristov križ i uskrsnuće“, zaključio je homiliju biskup Šaško.
Vlč. mr. Stjepan Petika, župnik Župe sv. Petra i Pavla u Zagrebu-Bešići i sudac Međubiskupijskog suda prvoga stupnja u Zagrebu umro je u subotu 3. srpnja 2021. godine u 51. godini života i 26. godini svećeništva.
Vlč. mr. Stjepan Petika, rođen je 1. siječnja 1971. g. u Koprivnici, od oca Josipa (†2015.) i majke Slave r. Bajsić. Sakramente kršćanske inicijacije primio je u rodnoj Župi sv. Marka Evanđelista u Sigetecu. Osnovnu školu pohađao je u Sigetecu i Drnju. Nakon završetka osnovne škole upisuje Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika u Zagrebu. Maturirao je 1989. godine. Nakon završetka srednje škole i vojne obaveze primljen je 1990. g. u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu kao svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije i istovremeno je upisao Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 1996. godine. Za đakona je zaređen 8. listopada 1995. godine, a za svećenika 29. lipnja 1996. godine u zagrebačkoj katedrali, po rukama zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. Mladu misu slavio je 21. srpnja 1996. g. u Župi sv. Marka Evanđelista u Sigetecu.
Službu župnog vikara obnašao je od 1996. do 1997. g. u Župi Uzvišenja Sv. Križa u Kravarskom, od 1997. do 2000. u Župi sv. Lovre u Petrinji, te od 2000. do 2003. g. u Župi sv. Blaža u Zagrebu. Od jeseni 2003. do ljeta 2006. bio je na postdiplomskom studiju kanonskog prava u Veneciju, na Fakultetu kanonskog prava Sv. Pio X. Licencijat iz kanonskog prava je postigao u listopadu 2010. godine s disertacijom „Vjerska sloboda u svjetlu Ugovora između Svete Stolice i R. Hrvatske“. Vrativši se u domovinu najprije je godinu dana, od 2006. do 2007. godine upravitelj Župe sv. Roka u Luki, a zatim od 2007. godine pa do svoje smrti župnik u Župi sv. Petra i Pavla u Zagrebu – Bešićima. Uz župničku službu od 2006. godine vrši i službu suca Međubiskupijskog suda prvoga stupnja u Zagrebu.