Karmelićanka s. Marija Agneza od Svete Obitelji položila svečane doživotne zavjete

Uz biskupa Šaška okupilo se desetak koncelebranata redovničkih i dijecezanskih svećenika. Među njima su bili o. Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, o. Jakov Mamić, OCD, duhovni asistent Udruge bl. Alojzije Stepinac, vlč. Ante Rotim, dugogodišnji župnik s. M. Agneze, zlatnojubilarac, vlč. Ivan Torbar, sadašnji župnik u župi s. M. Agneze, u Donjoj Lomnici, don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Ivan Magdić, SMM, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, župni vikar, vlč. Ante Bojanić, mladomisnik, karmelićani bogoslovi: br. Ivan Živković, OCD i br. Stanko Pažin, OCD, kao i čitači: Tomislav Skender, Dora Nestić i Ivona Kubola, uz ministrante i ministrantice.

Na početku misnoga slavlja don Bolkovac, SDB, pozdravio je biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i nazočnima, osobito roditeljima s. Marije Agneze: majci Anđi i ocu Vladi, te njezinoj braći i sestrama. Mons. Šaško objedinio je svetkovinu Presvetoga Srca Isusova sa slavljem svečanih doživotnih zavjeta s. Marije Agneze, te u uvodnim mislima rekao:

„Draga braćo i sestre u Srcu Isusovu! U njemu živimo zajedništvo današnje svetkovine, otajstvo Božje ljubavi i poziva koji se očituje naročito u polaganju svečanih zavjeta sestre Marije Agneze od Svete Obitelji, koju pozdravljamo i za nju zahvaljujem Gospodinu. Njezini se zavjeti ostvaruju u konkretnosti ove zajednice sestara karmelićanki. Zato Vama priorice, sestro Ilijana Terezija, i svakoj sestri čestitam na današnjemu, ali i na svim ovogodišnjim slavljima zavjeta te prenosim pozdrave našega zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa, pozdravljajući Tebe, dragi provincijale Srećko, vas velečasna gospodo župnici i ostala braćo svećenici; vas, dragi roditelji, braćo i sestre, rodbino sestre Marije Agneze, sestre redovnice i svi dionici ovoga zagrljaja neba i zemlje. Isusovo Srce jest sam Isus, utjelovljena Riječ Božja i Spasitelj koji je svojom žrtvom na križu, uskrsnućem i darom Duha Svetoga poveznica neba i zemlje, zajedništvo sa svojim nebeskim Ocem i vječnošću.“

U homiliji, koju je iščitao iz liturgijskih tekstova svetkovine Presvetoga Srca Isusova, biskup je govorio o prispodobi o izgubljenoj ovci u dvije inačice: „Jednu donosi evanđelist Matej, koji na kraju zaključuje: ‘Posreći li mu se te je nađe – raduje se zbog nje.’ (Mt 18, 13). Druga je inačica ova svetoga Luke, koja nam je upravo naviještena, a u kojoj se kaže: ‘A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan’. Ono što je za Mateja vjerojatnost, mogućnost, za Luku je stvarnost, postignut cilj. Evanđelist Luka time iznosi prekrasnu činjenicu: Samo jedno izgubljenomu čovjeku, zalutalomu učeniku omogućuje pronaći Božju ljubav. Ne njegove noge ni njegove odluke, nego milosrdni Božji zahvat, njegova inicijativa kojom odlazi tražiti i kojom ga stavlja na svoja ramena, jer njegove noge nisu dovoljno sigurne, jer ne znaju pronaći put do Gospodina.

Osim toga, u ovoj prispodobi ima nekoliko motrišta. Ta motrišta vrijede u trenutku izgubljenosti, traženja i nađenosti. Osim radosti pastira, ne zaboravimo motrište pronađene ovce na Isusovim ramenima; osjećaje čovjeka u Božjim rukama, nošen radošću na Božjim ramenima“, naglasio je propovjednik i nastavio da je zanimljivo Isusovo pitanje s početka evanđelja: „Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? Skoro da nam može pobjeći odgovor: Isuse, rijetko bi tko tako učinio. Nije razborito, mislimo mi, ostaviti devedeset i devet u pustinji, u opasnosti, da bi se tražila jedna izgubljena; pa ako ju se i nađe, možda je već mrtva. Ali Isus nastavlja kao da je takav postupak traženja jedne uobičajen. No, on govori baš zato da bismo ljubav promatrali kao redovitost. Isusova prispodoba dodatno gubi smisao, ako se pronađemo među onih devedeset i devet, a ne vidimo se u jednoj, izgubljenoj.

Isus nam pokazuje da nas ljubi ljubavlju koja ne proizlazi iz naših postavki i koja ističe jedincatu vrijednost svakoga čovjeka. Sveti Augustin nam je ostavio ohrabrujuću molitvenu misao: ‘Gospodine, došao si nas tražiti kada smo Te tražili; došao si nas tražiti, da bismo Te tražili.“

Potom je biskup Šaško govorio o Božjoj sebedarnoj ljubavi koja traži svakoga čovjeka i koja ima posebnu moć potaknuti našu slobodu da tražimo tako da i mi, u svoje vrijeme, postanemo zaljubljeni u Gospodina; zaljubljenici koji bez njega ne možemo. Isto tako je naglasio da taj stav očito treba usmjeravati naše crkveno djelovanje, naš pastoral, molitvu i kontemplaciju i da smo ljudima koji osjećaju izgubljenost pozvani pristupati, nošeni Božjom ljubavlju, kao navještaj i znak, kao služitelji njegova milosrđa.

„U ovoj svetkovini živimo osobni odnos s Isusovom blizinom, u ljepoti i sigurnosti da smo na njegovim ramenima. Dok nas drži umorne i izranjene, bliži smo mu, dok nam govori onako kako Bog govori u prihvaćanju i u zagrljaju. Ta slika dovodi blizu Božju riječ i našu riječ, Božji pogled i naš pogled.

To je stvarnost čovjeka i istina o nama: Kada idemo svojim putom bez Boga, završavamo u izgubljenosti i umoru, ali Bog od nas ne odustaje. Daruje nam svoga Sina koji nas traži, prolazi našim putovima ljudskosti, doživljava našu ranjenost, uzima na sebe našu muku, da bi nam govorio, tješio nas i da bi nam pokazao svijet u Božjim očima.

Sjetimo se kako je u Godini milosrđa pater Rupnik napravio amblem na kojemu je prikazan Krist koji nosi čovjeka poput janjeta, a u toj blizini toliko su bliski da im je jedno oko zajedničko: to je darovani Božji pogled, darovana snaga i darovano srce Boga čovjeku! To je moguće osjetiti samo na Kristovim ramenima.

Ovom svetkovinom obnavljamo tu darovanost. Ona je još vidljivija u pozivu i u odgovoru, slavljenomu u svečanome zavjetovanju sestre Marije Agneze od Svete Obitelji,“ ustvrdio je biskup.

Rekao je i da je lijepo što se ovo slavlje svečanih zavjeta događa na svetkovinu Božjega Srca, uz Božju riječ koja govori o ljubavi Božjega Jaganjca prema janjetu, o radosti spašenosti i zajedništva. Upravo to sažima ime sestre Marije Agneze od Svete Obitelji, koje povezuje cijelo otajstvo Isusa Krista, otajstvo Božje ljubavi u Kristovu utjelovljenju, počevši od Blažene Djevice Marije, preko otajstva Svete Obitelji i župe Svetih Triju kraljeva, do vazmene proslave u kojoj je Jaganjac pobijedio grijeh i smrt i uveo nas u zajedništvo vječnoga života.

Mons. Šaško na kraju je sažeo poruku liturgijskih čitanja i ukomponirao ih u našu svakidašnjicu rekavši:

Bog po proroku Ezekielu ističe središnju rečenicu: ‘Sam ću pâsti ovce svoje i sam ću im dati počinka’. Zatim to raščlanjuje u pet koraka: potražiti izgubljenu; vratiti zalutalu; poviti ranjenu; okrijepiti nemoćnu; bdjeti nad jakom. Predivan je to program ne samo za pastire, nego za svakoga vjernika, jer je svatko na svoj način odgovoran za druge; program u pet snažnih glagola: potražiti, vratiti, poviti, okrijepiti, bdjeti. Okvir u koji se ti glagoli smještaju ostaje: pâsti i dati počinka. Tako vidimo da je cilj svega djelovanja počinak ispunjen Bogom.

S druge strane, u evanđelju je cilj zajednička radost pronađenosti, radost zbog povratka, radost zbog ponovnoga zajedništva. Dok u Starom zavjetu Bog jamči opstanak života, osobnu Božju zauzetost i stanovitu odvojenost od onih koji su zakazali, Evanđelje govori: ‘Radujte se sa mnom!’ Nije riječ samo o brizi koja preuzima konce u svoje ruke, nego je najveći doseg zajednička radost u Gospodinu. Spojene, dvije kategorije daju dragocjenu sliku današnje svetkovine: počinak u Gospodinu i radost u zajedništvu; nošenost na Kristovim ramenima i mir u Svetoj Obitelji, ovoj oko oltara, ovoj u zajednici Karmela. Amen,“ poručio je propovjednik.

Nakon upita i Litanija Svih svetih, s. Marija Agneza položila je svoje svečane doživotne zavjete u krugu svoje redovničke obitelji i pred svim prisutnim sudionicima liturgijskog slavlja. Ujedno je primila crni veo, znak posvemašnje pripadnosti Gospodinu i postala punopravni član karmelske redovničke obitelji.

Na kraju misnoga slavlja vlč. Ivan Torbar, svečanozavjetovaničin župnik u Donjoj Lomnici, uputio joj je srdačne čestitke u ime župe i u svoje ime, te joj zaželio između ostalog da njezin karmelski život bude odsjaj života Srca Isusova.

Prije završnog blagoslova, don Bolkovac zahvalio je biskupu Šašku na nadahnutoj homiliji i na liturgijsko-duhovnom zajedništvu, kao i prisutnima, osobito Draženu Barišiću, gradonačelniku velikogoričkom i njegovoj supruzi Nikolini, te Marini Pucević, predsjednici gradske četvrti Brezovica i Jurici Greguriću, izaslaniku Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika.

Misno slavlje animirale su karmelićanke skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio, uz osobne čestitke s. Mariji Agnezi.

Prijateljski susret s biskupom u govornici nije izostao, uz aktualnosti iz života Crkve, te uz preporuke u molitvi, što se može pročitati i u samostanskoj Knjizi dojmova: „U zahvalnosti Gospodinu za dar s. Marije Agneze od Svete Obitelji, koja je položila svečane zavjete, radosno slaveći otajstvo Božje ljubavi i otkrivajući ljepotu zagrljaja Krista koji nas nosi na svojim ramenima, preporučujem zajednici sestara nakane naše Nadbiskupije, duhovna zvanja, a osobito kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. U djetinjoj molitvenoj blizini, + Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački.“

S. M. Agneza od Svete Obitelji rođena je 1988. u Zagrebu, a živjela je u Gradićima kraj Velike Gorice, u dobroj katoličkoj obitelji. Najstarija je od osmero braće i sestara, djece Vlade i Anđe Barišić. Završila je srednju ekonomsku školu i tragala je za Gospodinom. Privlačio ju je molitveno-kontemplativni život. U Stepinčev Karmel ušla je 2013. godine i tu uspješno završila karmelsku formaciju, te je 2016. godine položila privremene zavjete, a jučer, 2019. godine, svečane doživotne i nastavila tragati za Vječnim.