Na početku misnog slavlja župnik Josip Pendžić zaželio je biskupu dobrodošlicu. U uvodnoj riječi biskup je podsjetio nazočne vjernike da je korizma vrijeme u kojem nas Crkva poziva da provjerimo kako živimo, da se obnovimo u svojoj opredijeljenosti za Boga, pročistimo i učvrstimo krsnu vjernost Isusu Kristu u Crkvi i životu. Upozorio je na opasnost da se rajićko srce ohladi za Boga, podsjetivši da su svojim dolascima na nedjeljnu misu u vrijeme ratne opasnosti svjedočili koliko su njegovi, te ih je potaknuo da to nastoje činiti u svim okolnostima života. Poželio je da njihova vjernička hrabrost bude jača od svakog straha. Rekao je kako je razlog njegova dolaska u župu Rajić rođenje petog djeteta u obitelji Ilijašević, te je naglasio kako nema većeg događaja u Hrvatskoj i svijetu od rođenja novog čovjeka, koji je Božja zamisao, njegovo djelo, središte njegova zanimanja. Čestitao je i zahvalio roditeljima Ilijašević što su rađanjem petog djeteta posvjedočili da su s Bogom na strani života. Kazao je sudionicima slavlja kako je krštenje malog Ivana prigoda da se svi podsjete na svoje krštenje i obnove u pripadnosti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi.

U homiliji biskup je zapodjenuo razgovor sa sudionicima slavlja o pandemiji koronavirusa, te je istaknuo da trebamo biti oprezni, ali ne i prestrašeni, istaknuvši da nam je razlog za to dao sv. Pavao u ulomku nedjeljnog drugog čitanja iz Poslanice Rimljanima, u kojem nas uvjerava da je Isus Krist umro za nas, a da mi to ničim nismo zavrijedili, i da je on svojom smrću pobijedio i našu smrt. Pozvao ih je da svoju pozornost posvete Božjoj riječi koja im je naviještena i ove korizmene nedjelje u godini koju smo u Požeškoj biskupiji proglasili Godinom Božje riječi. Istaknuo je od kolike je važnosti naše nastojanje oko izbjegavanja izloženosti našeg srca prljavim i pokvarenim ljudskim riječima koje nas iznutra onečišćuju, te potrebi da ga otvorimo Bogu kako bi nas on ispunio svojom plemenitom, svijetlom, moćnom riječju, pokrenuo nas na dobro, iznutra ozdravio, darovao smisao našem postojanju, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da ove korizme i kod kuće rado uzimaju u Sveto pismo i čitaju ga.

Podsjetio je kako nam čitanja te nedjelje govore o vodi kao jednom od najizazovnijih Božjih stvorenja za život, napose čovjekov. Ona je u povijesti Božjeg naroda imala veliku ulogu, o čemu govori i epizoda iz Knjige izlaska u prvom čitanju. Izraelski narod, kad mu je u pustinji na putu u obećanu zemlju ponestalo vode, počeo je prigovarati Mojsiju i Bogu da ih želi žeđu pomoriti. Biskup je ustvrdio da je oskudica vode bila Božja kušnja kojom je htio provjeriti je li mu njegov narod vjeran i koliko mu je on izvor života. Kazao je da je o vodi riječ i u evanđeoskom ulomku, o kojoj je Isus zapodjenuo razgovor sa ženom Samarijankom na Jakovljevu zdencu. Ukazao je na učinkovitost vode u prirodi i u čovjekovu životu. Kad malo vode natopi pustinju, nastane oaza; kad malo vode natopi posijano zrno, odnosno sjemenku, ona počne rasti u stabljiku na kojoj sazrijeva plod. U vodu je Bog utisnuo nevidljivu i neopipljivu moć da daje život i da čisti. Stoga nije slučajno što je Gospodin naš Isus odredio upravo vodu za sakramentalnu tvar krštenja i po zazivanju Duha Svetoga na nju podario joj moć pokrenuti u krštenicima rast božanskog života. Zahvalio je Bogu za ono što ostvaruje po svom čudesnom stvorenju vode.

Potom je biskup kazao kako je Isus u razgovoru na Jakovljevu zdencu želio ženu Samarijanku dovesti do toga da shvati kako čovjek nije biće koje ima potrebu samo utažiti tjelesnu žeđ, nego da u njem postoji dublja žeđ za životom, za puninom, smislom i konačnošću, čežnja za drugačijim i boljim svijetom, i da tu čovjekovu čežnju i žeđ ne može utažiti nitko drugi, osim Bog svojom prisutnošću u nama. Citirao je stihove Rabindranata Tagorea, indijskog pjesnika i mirotvorca iz prošlog stoljeća, koji je govorio da su naše ljudske čežnje vapaj za Bogom: «Čeznem za tobom, samo za tobom: Moje srce svakim otkucajem to ponavlja beskrajno puta. Lažne su i prazne želje koje me odvajaju od tebe. Kao što noć u tami nosi sa sobom napetost (čežnju) za svjetlom, tako u dubini moje podsvijesti odjekuje ovaj vapaj: Želim tebe, samo tebe! Kao što nevrijeme teži završiti u smiraju, iako u svojoj silini vodi nemirnu borbu, tako i moj boj koji bijem protiv tvoje ljubavi vapije: Želim tebe, samo tebe!».

Kazavši kako je ta čežnja za Bogom njegov trag u nama, biskup je ustvrdio da kad naša dubina bića, žeđ za puninom života, bude ispunjena Duhom Svetim mi postajemo dionici one stvarnosti za koju nas je Bog stvorio i koju nam jedino on može dati. Upozorio je sudionike slavlja da će biti gubitnici ako budu nastojali svoju žeđ za puninom života i smisla utaživati u površnim užicima, alkoholu ili drogi, u razvratnostima i sebičnostima. Ako budu sjedinjeni s Isusom Kristom koji nas može obdariti svojim životvornim Duhom, vodom koja teče u život vječni, bit će s njime pobjednici nad smrću, ustvrdio je biskup. Kazao je kako će roditelji malog Ivana tijekom života nastaviti darivati mu svoju ljudsku ljubav, ograničenu smrću, ali da ljubav koju je Bog u krštenju izlio u njegovo srce, kako veli sv. Pavao, traje i nakon smrti, za svu vječnost. Poželio je svim sudionicima slavlja da u njima nikad ne onemoća ono što im je Isus Krist darovao u krštenju, moć njegove ljubavi s križa. Pozvao ih je da se ove korizme u pripravi za Uskrs, izazvani nevoljama s koronavirusom, čvršće ukorijene u Isusa Krista i dopuste da on u njima bude njihova snaga, moć i sigurnost. Ustvrdivši kako je lijepo biti kršćanin i onda kad je najteže, pozvao je sudionike slavlja da u zajedništvu vjere nastave hoditi duhovnim koracima u svojoj župi, praćeni snagom Isusova Duha koji ih vodi prema onom cilju za koji je Gospodin dao sebe do kraja, do u smrt.

Na kraju misnog slavlja biskup Škvorčević je potaknuo nazočne da budu hrabri i učine sve što mogu da izbjegnu virusnu zarazu, znajući da je naš život u konačnici u Božjim rukama. Čestitao je roditeljima Ilijašević za krsno preporođenog malog Ivana, poželjevši da njega i drugu svoju djecu nastoje tako odgajati da budu čestiti građani Crkve i društva, ispunjeni smislom i radošću života. Zahvalio je vjernicima za solidarnost koju su iskazali molitvom i novčanim darom za braću i sestre u Bosni i Hercegovini. Nakon mise biskup se susreo s članovima obitelji Ilijašević, zanimao se za njihov život, djeci je udijelio darove, a roditeljima uobičajeni novčani prilog Požeške biskupije.