Pozdravljajući sudionike slavlja poručio im je da su se okupili u ovoj starodrevnoj crkvi da bi se spomenuli svih onih koji su bili spremni položiti svoje živote za našu slobodu. Istaknuo je da se slavi blagdan sv. Antuna Padovanskog te se na svoj način zatvara snažan duhovni krug, koji obuhvaća sve one koji su tijekom osam stoljeća ove crkve u njoj molili pa sve do nas danas u našim okolnostima. Biskup Škvorčević je dodao kako svoju suosjećajnost dijeli posebno s roditeljima i najbližima poginulih branitelja, želeći sve poginule i preminule zajedno sa sv. Antunom na Dan hrvatskih branitelja grada Požege povjeriti Isusu Kristu i njegovoj snazi pobjede nad smrću.

Upitavši u homiliji sudionike slavlja s kakvim se raspoloženjem srca spominju naših hrvatskih branitelja, biskup Škvorčević je izrazio uvjerenje da je naviještena Božja riječ pravi put kojim se naše srce okreće Bogu, te da svjetlo njegove riječi stvara u nama najbolje raspoloženje duha za spomen na njih. Kazao je da sv. Pavao u ulomku prvog čitanja iz Prve poslanice Korinćanima, polazeći od konkretnog stanja nesloge, međusobnih podjelâ i konfliktnih situacijâ stanovnike toga grada koji su povjerovali u Isusa Krista podsjeća da Gospodin Isus nije bio neki „da“ i „ne“, nego Božji „da“ nama ljudima. Podsjeća ih da Bog kao biće apsolutne slobode ne može reći „ne“ svojem stvorenju, nama ljudima, i da je u Sinu svome Isusu Kristu posvjedočio „da“ našem postojanju. Bog je, naime, u Isusovoj položenosti života na križu za nas do kraja, do u smrt, jednom zauvijek potvrdio svoj „da“ za nas. Spomenuvši sudionicima slavlja da je, za razliku od Božje apsolutne slobode, naša ljudska sloboda ranjena i ograničena, te je mi pokatkad upotrebljavamo na krivi način, protiv života i jedni protiv drugih, biskup je ustvrdio kako mi ljudi trajno tragamo za odgovorom na izazovno pitanje ima li načina da u svakodnevnom životu svoju slobodu ne živimo kao određenu neodlučnost između „da“ i „ne“, ne znajući zapravo tko je tko, što je što i za što se u konačnici zauzimamo.

Kazao je da naši branitelji, opredjeljujući se u svojoj slobodi prije trideset godina ići braniti hrvatsku domovinu, nisu izgovarali nekakav „da“ i „ne“ – oni koji su u svojoj neodlučnosti tako činili, krenuli su nekim drugim putem – nego da je u njihovim srcima odjekivao njihov i jasni hrvatski „da“ našoj slobodi, dostojanstvu i obrani domovine. Još je kazao da je taj njihov „da“ – premda su mnogi u tom svom opredjeljenju za spomenute vrijednosti izgubili život – bio pobjednički „da“, jer ga je njihov najveći dio izgovarao u svojoj vjerničkoj povezanosti s Bogom, te se njihov „da“ u obrani domovine sjedinio s onim Isusovim „da“ na križu koji je u konačnici pobijedio i samu smrt. Dodao je kako nitko tko se vjerom, nadom i ljubavlju povezuje s Bogom, ne može biti gubitnik. Pozvao je sudionike slavlja da, njegujući spomen na hrvatske branitelje, budu ponosni na njih. Potaknuo ih je da svojim nastojanjem biti „da“ jedni drugima u međusobnim odnosima i svojim opredjeljenjem za istinske vrijednosti života posvjedoče kako su dostojni spomenute braniteljske baštine, naglasivši da nas samo vrijednosti očovječuju, ispunjaju i da su one pobjedničke, jer Bog je izvor svake vrijednosti našeg postojanja.

Za primjer čovjeka čiji je život bio veliko „da“ Bogu i čovjeku biskup je sudionicima slavlja predstavio sv. Antuna Padovanskog. On je u svojoj mladosti na Božji poziv da iz bližega slijedi Isusa Krista odgovorio svojim „da“ u svećeničkom i redovničkom služenju, koje je konkretno živio u franjevačkom redu, oduševljen načinom na koji je sv. Franjo Asiški odgovorio na Božji poziv. U ljudski gledano prekratkih trideset i šest godina života sažeo je sve ono što je najbolje mogao da posvjedoči svoje opredjeljenje za Boga, i po Isusovu primjeru svoje opredjeljenja za čovjeka. Antunov život bio je sasvim poseban „da“ jednog čovjeka Bogu, u kojem je i Bog mogao ostvarivati svoj „da“ čovjeku. U njemu se susreo Božji „da“ čovjeku i čovjekov „da“ Bogu, ustvrdio je biskup, naglasivši da u toj činjenici leži njegova ljudska i svetačka veličina.

Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak u kojem Isus za svoje učenike kaže da su „sol zemlje“ i „svjetlost svijeta“, biskup je ustvrdio da su sol i svjetlo dvije snažne slike kojima nas Gospodin podsjeća na otajstvenu dimenziju našeg postojanja. Rekao je da sol daje okus hrani i ima moć očuvati je od pokvarenosti, ali njezino najizazovnije svojstvo leži u činjenici da ona vrši svoju zadaću tek onda kad se u pravoj mjeri rastopi i nestane u hrani. Kazao je da mi ljudi svojim „da“ za istinske vrijednosti postajemo poput soli koja daje životnoj stvarnosti okus, smislenost, dubinu i puninu, bez koje bi naše postojanje bilo besmislena praznina.

U mnoštvu „neslanih“ ljudi i životnih situacija u našem društvu, uistinu su potrebno evanđeoski “slani“ ljudi koji su poput sv. Antuna spremni potrošiti svoj život za istinske vrijednosti, te na taj način doprinijeti punini vlastitog života i života drugih, ustvrdio je biskup Škvorčević. Kazao je da je slično i sa svjetlošću u koju je Bog stvoritelj ugradio moć pobjede nad tamom. Podsjetio je da je Gospodin naš Isus Krist poput svijeće, koja mora izgorjeti da bi svjetla bilo, u vazmenom otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća bio jači od mraka zla i smrti, te u njemu pronalazimo smisao života koji se daje za druge. Samo onaj život koji se živi za drugoga donosi na ovaj svijet najviše onoga svjetla koje ne dopire samo do naših očiju, nego prodire do korijena našeg bića gdje se odlučuje hoćemo li u konačnici završiti kao osuđenici na smrt ili pobjednici života, ustvrdio je biskup.

Pozvao je sudionike slavlja da Isusu Kristu, koji je za sebe rekao: „Ja sam svjetlost života“, zahvale što želi biti naša snaga i pobjeda, te da mu danas ispovjede svoju vjeru kako ne možemo sami sebi dati život, nego ga tek primiti od bogatstva njegove darežljivosti, jer je on autor našeg postojanja i može nam darovati onu puninu života za kojom čeznemo. Uputio je molitvu sv. Antunu da moli s nama i za nas za tako veliko dobro, pobjedu života nad smrću, pobjedu dostojanstva nad poniženjima, pobjedu svjetla nad tamom, a Gospodina Isusa je zamolio neka nam pomogne da tako bude.

Na kraju euharistijskoga slavlja biskup Škvorčević je zaželio da se u dušama svih poginulih i preminulih hrvatskih branitelja nastane vječno svjetlo i mir po onom Božjem „da“ čovjeku kojeg je očitovao u Isusu Kristu i njegovoj ljubavi koja je išla za nas na križ i pobijedila smrt. Okupljene vjernike, napose roditelje i najbliže poginulih hrvatskih branitelja pozvao je da s ovog slavlja ponesu u svojim srcima utjehu, Božje svjetlo i mir u uvjerenju da životi hrvatskih branitelja nisu izgubljeni, nego zagrljeni puninom Božjeg postojanja.