Biskup Škvorčević predvodio spomen na poginule branitelje i civile iz Gornje Obriježi i Batinjana

Koncelebrirao je donjo-obriješki župnik Kristijan Perić i drugi svećenici Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem. Biskup je pozdravio nazočne hrvatske branitelje, roditelje i drugu rodbinu onih koji su poginuli 6. listopada 1991. godine te sve sudionike slavlja.

Kazao je da se i „danas zaustavljamo pred određenim činjenicama našeg postojanja kojima ne znamo do kraja reći razloge niti dohvatiti smisao, ali sa sigurnošću znamo da su oni koji su položili svoje živote za domovinu, za našu slobodu i dostojanstvo, učinili plemenito djelo koje treba pamtiti i za koje treba zahvaljivati”. Napomenuo je kako „to naše pamćenje nije zlopamćenje, nego iskazivanje poštovanja i zahvalnosti žrtvama na taj način da sve poginule vjerničkim, pobožnim i raskajanim srcem povjerimo Božjoj ljubavi koja je na križu progovorila u Isusu Kristu, uvjereni da je to najbolje što možemo za njih učiniti”.

Na početku homilije biskup je upitao sudionike slavlja snalaze li se s obzirom na situacije i okolnosti kakve su bile – ne samo 6. listopada 1991. u Gornjoj Obriježi – nego i 6. listopada 1942. u obližnjoj Španovici, kao i u mnogim drugim mjestima ljudskih stradanja. Ustvrdio je kako spomenuti događaji „nisu slučajnosti pred kojima bismo trebali ostati ravnodušni, i da je mudro u nedostatku ljudskih odgovora tragati za Božjim. Naime, naši ljudski govori i odgovori, promišljanja o teškim i mučnim događajima počesto počinju i svršavaju na određenom nutarnjem grču, prouzročenu ubojstvom nedužnih ljudi, koji nas čini nemoćnima približiti se dubljoj istini o nama i našim poginulima”, upozorio je biskup.

Naglasio je kako mu je drago što o vojnicima koji su ubijeni u obrambenom domovinskom ratu „ne govorimo kao o ‘palim borcima’, kako se to običavalo u neko doba činiti, pa niti o ‘poginulim braniteljima’. Jer riječ ‘pasti’ redovito asocira na ljudsku nespretnost, a izraz ‘poginuti’ može nositi sa sobom određene primisli o nečem nedostojnom naših branitelja, dok riječi ‘položiti život i ‘dragovoljci’ najbolje izriče osjećaj i opisuje raspoloženje s kojim je najveći dio branitelja odlazio u obranu slobode i dostojanstva svoje domovine”, ustvrdio je biskup.

Kazao je kako je razlog njegova dolaska u Gornju Obrijež njegovati „kršćansku kulturu sjećanja“ na njih. Podsjetivši da se ona temelji na Isusovoj žrtvi ljubavi na križu, biskup je naglasio kako „kršćanska teologija o Gospodinovoj žrtvi vlastita života nikada nije govorila kao o ‘padu’ – o trostrukom Isusovu padu riječ je u križnom putu koji je prethodio njegovoj smrti na križu – nego o njegovu dragovoljnom predanju za nas, položenosti za nas do kraja, do u smrt”.

U tom Isusovu „položiti sebe za drugoga“, dati sebe drugima, krije se silna, duboka, božanska činjenica. Na temelju Isusova primjera, biskup je pripomenuo kako svoj život za drugoga može položiti samo onaj koji drugoga ljubi. Ustvrdio je da položiti svoj život za svoga bračnog druga, za slobodu i za domovinu jest nešto najplemenitije što netko može učiniti. Kazao je da „svi oni koji po primjeru Isusa Krista dragovoljno u slobodi polažu svoj život za druge, zavrjeđuju istinsko poštovanje i duboku zahvalnost, te je iskazujemo našim braniteljima”.

Biskup je istaknuo kako „nam naviještena Božja riječ govori o položenosti života za druge. Tako sv. Pavao u prvom čitanju naziva Galaćane ‘bezumnima’ što smatraju da ih može spasiti održavanje Zakona, i upozorava ih da spašava vjera u Isusa Krista, obrazloživši: ‘u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene’. Na taj je način, naime, primio dar Duha Svetoga koji pobjeđuje smrt. O tom progovara i Isus u današnjem evanđelju”, nastavio je biskup. Nakon što je svoje učenike naučio da u molitvi Boga nazivaju Ocem, on ih uvjerava da Otac nije neko bezosjećajno biće, kakvima se pokatkad očituju zemaljski očevi, nego Otac-prijatelj koji čovjeka ne ostavlja u njegovim nevoljama, nego mu pritječe u pomoć, poput prijatelja iz evanđeoske prispodobe koji i u ponoć ustaje da dadne kruha onome kojemu on nedostaje.

„Isus nas u evanđelju potiče da ištemo od Boga kako bismo primili, da tražimo kako bismo našli, molimo da bismo dobili – ne bilo što, nego njegova Duha kao najveći dar: božansku ljubav koja nas uvodi u puninu života. Bog je biće darivanja samoga sebe za nas, kako nam je posvjedočio u Isusu Kristu i gdje god se ono događa na djelu je Duh po kojem se ostvaruje pobjeda života. U položenim životima naših branitelja valja prepoznati navedeni dinamizam Duha”, dodao je biskup, te njihova pobjeda nije prvenstveno djelo oružja, nego stvarnost daleko dubljeg značenja. Stoga je najbolji kršćanski spomen na njih molitva, euharistijska žrtva u kojoj Isus Krist ponazočuje svoju ljubav s križa i pobjedu uskrsnuća u snazi Duha u kojoj je prisutna i žrtva naših branitelja i njihovu pobjeda života u tom istom Duhu sebedarja.

Biskup je još ustvrdio kako se „u činu Isusove ljubavi za nas kao i položeni životi hrvatskih branitelja za našu slobodu i dostojanstvo krije izazovna činjenica da je Duh Božji prisutan ondje gdje su ljudi jedni za druge. Tamo pak gdje su ljudi jedni protiv drugih prisutan je zloduh”, kazao je biskup. Pozvao je sudionike slavlje da spomenutu Božju istinu unesu u međusobne odnose: u brak i obitelj, u mjesta u kojima žive, u politiku i gospodarstvo, uvjeravajući ih da će time najviše i najbolje doprinijeti napretku u Hrvatskoj, u koji su branitelji vjerovali i za koji su položili svoje živote.

Na svršetku slavlja biskup je izmolio molitvu odrješenja za sve poginule i preminule hrvatske branitelje, kao i za sve druge nedužne žrtve stradale u ratu. Domaći župnik Kristijan Perić zahvalio je potom biskupu Škvorčeviću za dolazak i predvođenje slavlja, te mu je čestitao 25. obljetnicu utemeljenje Požeške biskupije i njegova biskupskog ređenja, a učenice Ivona i Ana predale mu prigodni dar.

Zahvaljujući na čestitkama i za primljeni dar, biskup je kazao sudionicima slavlja da su najveći dar zapravo svatko od njih osobno i svi zajedno kad žive kao ljudi čije srce nije oslijepilo u mraku tko sebičnosti, mržnje ili nekog drugog zla, nego svu stvarnost oko sebe promatra očima vjere. Istaknuo je kako mu je drago što su mladi na ovo slavlje donijeli fotografije onih kojih se danas spominjemo, ali da će mu biti još draže ako svi oni pohrane u srce njihove likove te ih se spominju u svojim svakodnevnim molitvama. Zamolio je Boga da poginulim i preminulim hrvatskim braniteljima i svima drugima koji su položili svoje živote u ratu, udijeli puninu svog života u zagrljaju svoje vječne ljubavi, a njihovim najbližima udijeli svoju utjehu, da snagom njegova Duha znadu njegovati pravi odnos prema preminulima, ali i jedni prema drugima, te da zbog njihove žrtve oni budu bolji jedni prema drugima. Nazočnim pak svećenicima i sudionicima slavlja zahvalio je što su bili „molitelji za naše preminule”, te je na sve njih zazvao Božji blagoslov.