Riječi pozdrava biskupu uputili su župnik Nikola Legac i predstavnica župljana Branka Vaksa, a mladi odjeveni u narodne nošnje uručili dar.

Zahvalivši za dobrodošlicu, biskup je pozdravio nazočne i zapitao ih kako je Isusu u župi Markovac Našički? Pozvao ih je da u misi svojim slovačkim i hrvatskim – a zajedničkim vjerničkim srcem, posvjedoče Isusu Kristu da je on prvi i najvažniji u njihovu životu, voljeni suputnik i prijatelj. Naglasio je kako je smisao postojanja župe u tome da Isus Krist po župnikovu služenju i suradnji svih u župi bude što čvršće i što dublje u srcima i životima župljana kao smisao njihova postojanja. Nakon što je župni pastoralni suradnik Marijan Pavelić pročitao ulomak iz Dekreta o osnutku župe sv. Marka Evanđelista u Našicama, biskup je pozvao sudionike slavlja da ovom misom iskažu Bogu zahvalnost za blizinu koju je ostvarivao u njihovim srcima tijekom petnaest godina postojanja župe i za Isusovu ljubav s križa, pobjednicu nad smrću kojom ih je hranio napose u euharistiji.

U homiliji biskup se osvrnuo na učestale pozive zdravstvenih djelatnika da se što češće odlazi na sistematske preglede, kako bi liječnici u slučaju otkrivanja bolesti mogli što učinkovitije pomoći u liječenju i ozdravljenju. Rekao je kako je spomen obljetnice utemeljenja njihove župe prigoda za svojevrsni njezin sistematski pregled kojim valja utvrditi je li ona zdravi Isusov organizam. Ustvrdio je da Crkva čija je župa sastavnica nije neka društvena organizacija u kojoj se određeni broj ljudi udružio da postigne neke svoje ljudske ciljeve, nego je ona djelo Božje inicijative ostvarene poniznošću, trpljenjem i smrću na križu njegova Sina Isusa Krista, „kako bi nas ljude liječio od bolesti grijeha kojim smo smrtno ranjeni“. „Župa je zajednica vjernika koja to Božje djelo u Isusu Kristu naviješta, divi mu se i slavi ga, napose u misi u kojoj nas Bog u našim nemoćima grli Isusovom moćnom a nježnom ljubavlju s križa i liječi u našoj prolaznosti“, rekao je biskup. Podsjetio je sudionike slavlja da članovima Crkve nisu postali članskom iskaznicom, nego po sakramentu krštenja, kojim su pridruženi Isusovoj pobjedi nad smrću, i koje nastoje živjeti u zajedništvu s drugim krštenicima u svojoj župi i Biskupiji. Pozvao ih je da na temelju naviještenih misnih čitanja provjere kakvi su članovi Crkve, kako žive svoju krsnu pripadnost Isusu Kristu u svojoj župi.

Na primjeru sirijskog velikaša Naamana, čije ozdravljenje od gube prikazuje ulomak prvog čitanja iz Druge knjige o kraljevima, biskup je ustvrdio kako se taj onodobni moćnik nakon početnog opiranja naoko ponižavajućem nalogu proroka Elizeja da se sedam puta okupa u rijeci Jordanu, vjernički ga prihvatio i tim putem bio čudesno očišćen od gube. Rekao je kako se Isus u evanđeoskom ulomku susreo s istom bolešću kad su mu prišla desetorica gubavaca na putu u Jeruzalem, vapeći da im se smiluje i očisti od njihove bolesti, zbog koje su prema propisima Mojsijevog zakona bili isključeni iz društvene zajednice. Pripomenuo je kako su ti gubavci, poput Naamana Sirca koji je prihvatio Elizejev poziv, poslušali neobičnu Isusovu zapovijed da se odu pokazati svećenicima. Neobičnu zato što su se pred svećenicima trebali pojaviti nakon što su ozdravili kako bi ih oni proglasili takvima. Prihvativši Isusov poziv, krenuli su bolesni da bi povjerovavši njegovoj riječi bili čudesno izliječeni. Međutim, samo se jedan od izliječenih, k tome još stranac, vratio zahvaliti Isusu i dati slavu Bogu. Desetorica su ozdravila od gube, ali samo se jedan spasio, jer se nije zadovoljio postignutim tjelesnim ozdravljenjem kao ostala devetorica, nego se vratio ispovjediti vjeru u Isusa Krista, njome se najdublje povezao s njegovom osobom, usvojio ga za životnog suputnika i u njemu postigao cjelovito spasenje za svu vječnost, ustvrdio je biskup. Zavrijedio je čuti Isusovu riječ: «Ustani i idi! Vjera te tvoja spasila!»

Biskup je kazao sudionicima slavlja kako gubavci Naaman Sirac i desetorica u evanđelju ne bi bili izliječeni da su ostali u vlastitim ljudskim okvirima razmišljanja i djelovanja te odbili neobičan Elizejev i Isusov poziv. Naglasio je da to ima veliko značenje za dijagnozu stanja njihove župe tijekom petnaest godina postojanja. Kad god su župljani ostali u okviru svojih ljudskih koordinata, i njih nametali kao način razmišljanja i djelovanja, nastajale su podjele i ostvarivale određene nemoći. U onima, koji su otvorena vjernička srca prihvaćali i slijedili Isusove – ljudski gledano možda čak i neprihvatljive – stavove, događala se božanska moć, ozdravljali su od svoje ranjenosti zlom i smrću, postajali dionicima Isusove pobjede. Biskup je pozvao nazočne neka nikad svoje ljudske interese i okvire življenja ne pretpostave interesima Božjima i Isusove Crkve. Još je dodao, neka jedni u drugima promatraju ono što je Isusovo po krštenju kojim su s njime postali sjedinjeni te na temelju onoga što po srcu jesu i kome po vjeri pripadaju uspostavljaju međusobne odnose i izgrađuju zajedništvo iznad svih nacionalnih i drugih ljudskih podjela. Zahvalio je svima koji su svojom suradnjom i vjerničkom otvorenošću od početaka djelovanja župe pridonijeli da ona bude stvarnost njihova istinskog krsnog zajedništvo s Isusom Kristom, koje on trajno učvršćuje i obnavlja u euharistijskom slavlju.

Na kraju mise biskup je pozvao župljane neka kroz poštivanje jedni drugih i kroz međusobnu slogu i suradnju na Božjem djelu pridonose međusobnom miru, napretku svoje župe i dostojnom životu svih njezinih članova. Poželio im je da kao pojedinci, obitelji i svi zajedno nastave rasti u Božjem djelu, ugrađeni u zajedništvo Požeške biskupije i po njoj u opću Crkvu. Čestitao je župljanima Slovacima 130. i 140. obljetnicu dolaska njihovih predaka na ove prostore, sa zahvalnošću za vjernost Bogu i Crkvi na svoj slovački način. Zahvalio je za sudjelovanju na slavlju predstavnicima vatrogasaca i drugih javnih službi na čelu s našičkim gradonačelnikom Josipom Miletićem. Tamburašima iz Jelisavca zahvalio je za sviranje na ovom slavlju, a združenom zboru iz svih župnih filijala za skladno i snažno pjevanje. Svima im je poželio da budu radosni i ponosni što mogu biti Božji u Crkvi Isusovoj, te da se kroz molitvu, pjesmu i život u skladu s evanđeljem u njihovim srcima trajno ostvaruje Božja ljepota.