Predstavila sam Vas kao hvarskog biskupa u miru, ali Vi ste vrlo često isticali da je hvarska biskupija zapravo hvarsko-bračko-viška biskupija, pa možemo najprije započeti s tim pitanjem: Koji je službeni naziv biskupije?

Mons. Štambuk: Moja je želja uvijek bila da svaki otok dobije neku svoju važnost. U samom imenu sam to vidio. Usput rečeno, nisam ja tvorac tog troimena, to je još koncem 19. stoljeća utvrđeno. U apostolskom anuariumu stoji hvarska ili hvarsko-bračko-viška, pa sam se ja opredjeljivao za ovo drugo ističući time svaki otok posebno. Time se čak granično označavalo gdje se, recimo, proteže naša trootočka biskupija, a istodobno se željelo dati važnost svakom od ta tri otoka. Dakako, Hvar ostaje centar i njegova specifičnost jest hvarska biskupija.

Započela sam ovim pitanjem kako bismo našim slušateljima objasnili tu razliku, a lijep povod ovom razgovoru je trideseta obljetnica Vašeg biskupskog ređenja. Čestitke u ime naših slušatelja. Jesu li se emocije i dojmovi slegli nakon proslave tridesete obljetnice?

Mons. Štambuk: Najprije, hvala lijepa na dobrim željama. Tridesetog travnja ove godine navršilo se trideset godina da sam postao biskupom ove trootočke biskupije. Istodobno, to smo dosta svečano u crkvi proslavili. Uz napomenu da su bile dvije centralne točke. Jedna je prezentacija moje knjige „Poruke Božića i Uskrsa kroz proteklih trideset godina“ i druga je bila svečanost na sam dan, 30. travnja ove godine. Okupilo se desetak biskupa, više od trideset svećenika, narod Božji je sudjelovao i proslavih, hvala dragi Bože i ‘skužaj za ono ća nije bilo dobro’ i idemo dalje do volje Božje.

Nije bilo lako sasvim sigurno. Trootočna je biskupija, dakle tri otoka, 46 župa. Koji su Vam bili najveći izazovi u upravljanju i pastoralu?

Mons. Štambuk: Ono što je najlogičnije, to je problem putovanja. Da bi Vi došli ovamo morao je biti na raspolaganju, u Vašem slučaju Bogu hvala, jedan brzi katamaran, ali ja nisam uvijek imao brze katamarane. Uglavnom sam se vozio trajektima koji su praktični i koji su sigurniji, osobito kada je nevrijeme itd. Na putovanju na kojem moram ići s Hvara, recimo na Brač, moram prvo ići za Split, pa iz Splita čekajući trajekt moram na Brač. Za Vis je još teže, tako da praktički izgubim jedan dan u putovanju i jedan dan u povratku da bih mogao biti jedan dan sa svećenicima, vjernicima ili gdje je već određeno.

Dakle, putovanje je bio najveći problem?

Mons. Štambuk: Putovanje je bilo izazovno. Ja sam za vrijeme dvadeset i pete obljetnice svoga biskupstva pokušao staviti na papir koliko provodim vremena na putovanju. Htjeli Vi ili ne, izračunao sam da bi to bilo dvije godine. Dvije pune godine u dvadeset i pet godina ja sam bio na putu. To je specifičnost otoka, u redovitom slučaju kada je trajektom potrebno dva sata do Splita, jedan sat za Brač, a dva i pol sata za Vis. Ako je nezgodno vrijeme, što zna biti jer ovo je ipak otvoreno more, puno puta jednostavno rečeno treba ‘progutati’ to putovanje kako se ono već nudi, a ne po mojoj želji.

Kako ste rješavali neke izvanredne situacije u slučajevima kad niste mogli otputovati, nego ste morali iznaći neki drugi način rješavanja nečega što se događalo na drugom otoku?

Mons. Štambuk: Trudio sam se preduhitriti neke stvari, predvidjeti ih prema prognozama, pa bih išao ranije u tom slučaju. Istodobno, recimo u gradu Hvaru, sjećam se 2000. godine kada smo imali euharistijski kongres bilo je organizirano da dođe posebni brod iz Visa, posebni brod iz Brača i Hvara, ali nevrijeme je bilo toliko užasno da je bilo nemoguće ploviti tako da su na proslavi ostali samo otočani s otoka Hvara. Ja sam tada počeo propovijed: „Jer Njegovo je more i On ga je stvorio.“ Tako da se odražava to, dakako, život na otoku je skuplji posebno za moje župljane koji se trude ostati na otoku zahvaljujući, u najnovije vrijeme turizmu – bez toga se na otoku ne bi mogao zamisliti život, barem ne danas u ovom njegovom ritmu. Zahvaljujući turizmu ljudi ostaju na otoku, ljudi se u ljetnim danima pozabave s turizmom. Dakako, puno se i žrtvuju oko toga, nema kod njih ni kupanja ni odmaranja tada. Na svoj način to služi za organizaciju života.

Pitala sam Vas za najveći izazov, za najveće poteškoće s kojima ste se suočavali, a što je bio najveći blagoslov u ovih trideset godina?

Mons. Štambuk: Izazov je na otoku svaki dan. Izazovi su slični kao i na svim drugim pozicijama u našoj domovini. Problematika obitelji, problematika zaposlenosti i nezaposlenosti, problematika iseljavanja i dakako pogled na uopće privredu koja omogućava život. A što se tiče nas svećenika, mene biskupa, uvijek smo se trudili da budemo blizu naroda, da osjetimo njegovo bilo i da u tom slučaju pomognemo da se događa život. Zanimljivo je reći – evo Brač, on je najbliži kopnu, on ima pozitivu s obzirom na rođene. Hvar ima daljnje kilometre od, ‘terraferma’, od čvrste zemlje. On je ‘fifty-fifty’, a Vis negativan. I to je jedan problem – stalno se govori o tome kako treba pomoći otočanima, kako treba sačuvati život na otoku, međutim jedno su parole, a drugo je stvarni život. Jedno je reći – trebalo bi – to je perifrastična konjugacija pasivna – treba, valja, mora. Ali ako se ne ostvaruje, ako se ne čini da će se nešto dogoditi, tu je problem kako na otocima sačuvati život. To je na prvom mjestu jer bez otočana i stanovnika nema ni biskupije ni župe ni državnog interesa na tim prostorima.

Što Vas je najviše veselilo? Zbog čega ste bili sretni da ste baš ovdje biskup, u ovoj trootočnoj biskupiji?

Mons. Štambuk: Budući da sam ja Bračanin, otočanin rođen na Braču u mjestu Selca, usuđujem se reći da poznajem život mojih ljudi puno bolje nego mnogi psiholozi koji su razasuti po Hrvatskoj. Da bi se razumjelo čovjeka treba živjeti s čovjekom, biti s njim u trajektu, s njim čekati da dobro dođe do kraja. Biti s njim u njegovim i mojim nevoljama koje su zajedničke. Ja kao biskup trootočki gotovo nemam pravih dodirnih točaka sličnih ostalim biskupima. Jednostavno rečeno taj ritam putovanja, ta udaljenost čini svoje i nju treba, rekao bih., poštovati i nju treba razumjeti u crkvenom i društvenom i političkom, kojem već hoćete, pojmu s obzirom na život.

Vaš, Bogu posvećen put nije bio lak, a time mislim i na put svećeništva i na put biskupstva. Kada ste postali svećenik, to je bilo u vrijeme komunizma. Blaga riječ je da nije bilo lako biti svećenikom u komunizmu.

Mons. Štambuk: Uvijek razmišljam, ako Bog da da bih imao vremena za to, napisati nešto – moje uspomene iz tog vremena. Ja sam u dvadeset i tri godine svojeg svećeništva prošao devet župa na dva otoka, Braču i Hvaru, i mogu reći da mi je to pomoglo u kasnijem vremenu biskupstva da znam moj narod, da ga poznajem – što bi se reklo – u dušu sa svim njegovim duhovnim i materijalnim nevoljama. Ta bliskost je činila da se i ja sam trudim domisliti što bi to značilo u ponudi govorenja kako pristupiti mom čovjeku koji je specifičan, koji je poseban, koji ima svoje želje ali koji ima i svoja ograničenja. Tako da i u duhovnom pogledu, naši mladi ako hoće nešto jače, moraju otići u Split – moraju tamo studirati, a od subote i nedjelje doći vidjeti kako žive mama i tata. A preko tjedna boriti se za život i ja kao biskup nisam mogao to ne vidjeti i ono što mi je bilo drago uvijek, pomagali smo naše studente – bilo da su u Zagrebu, Splitu ili negdje drugdje – financijski, ali istodobno i podržavali uvijek veze s njima, uključujući i određene novine koje bismo im slali.

Za vrijeme komunizma, čitala sam da ste imali poteškoće i nikada zapravo se niste dali ušutkati.

Mons. Štambuk: Koji je to svećenik u vrijeme komunizma bio bez poteškoće? Nijedan. Najprije, ako bi se ‘prodao’ onda imamo tu poteškoću koja ga je mučila. Ako je htio biti svoj – ‘Ta stvoren jesi čitav, u grudi nosiš, brate, srce cijelo; Ne kloni dušom, i ne budi mlitav’ – moraš nastupiti pa što bude! Bilo je vrlo vrlo zanimljivih, tih zasada koje su se događale u mojim župama gdje sam bio. Na Braču Pražnica Humac, kasnije Supetar kao gnijezdo i centar i Škrip. Istodobno na Hvaru Pitve, Vrisnik, Vrbanj, Svirče. Tako da su to bile pozicije u kojima sam, nastupajući, dao do znanja da se ne mirim s pojedinostima koje su takve vrste. Dakako, bio sam trn u oku, smetao sam.

Puno puta su znali govoriti što ćemo s onim, di ćemo s njim? Više puta je bilo i poziva kod suca za prekršaje zbog najobičnijih stvari. Na trgu u mom rodnom mjestu postoji slika trga koji se tada zvao po imenu našeg Stjepana Radića na što su mi rekli da kako mogu pisati to? Kako ne, pa to je povijest. Ja ne izmišljam, ja samo konstatiram da je to bila povijest i da se trg tako zvao. Ako je drugačije, dokažite mi. A da ne kažem pitanje dozvole procesija gdje bi se u malim nekim mjestima događalo da je zabranjena procesija zbog velikog prometa na putu, a ni koza nije mogla pošteno doći do tamo jer je bio pravi kozji put. Nakon svete mise donio sam mojim vjernicima tu zabranu, pročitao je ‘po rimski’ i počeo sa: „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Nakon toga sam, jasno, pozvan sucu za prekršaje. Rekao sam da sam učinio procesiju jer je moj narod to htio.

„Zar od mene tražite da ja budem izvan moga naroda? Zaboravite to“, dalje sam im rekao „Jednoga dana ako bi se to izvuklo iz arhiva pa se zna kako su bili prilazi, nije li vas stid, sram mene što činite tako, ma stid i vas kako ne vidite o čemu se radi?“ Kada su shvatili da je problem ipak u nenormalnom pristupu, onda su rekli „Ma vi ste ih sve pročitali?“ rekoh „Jesam. Jesam li nešto ispustio, u čemu je problem?“ – „Problem je u tome kako ste Vi to naglasili.“ Dakle, gledao se naglasak, a da ne kažem za sve druge stvarnosti.

Na primjer ja sam kao mladi svećenik, normalno, volio nogomet. Nabavio sam loptu, kožnu pravu, igrao bih od vremena do vremena s mladima, ali nisam puno puta imao vremena za to jer sam imao dvije župe, vjeronauk i sve ostalo. Došla je ondašnja milicija i postavila mi pitanje „A što vam je ono u autu?“ Onda sam ja pokušao ‘šegu’ malo „Ne razumijem, mislite na volan na sic?“ – „Ne, ne. Ono na sicu.“ – „Aha ‘balun’!“ Lopta. Kažu oni „To je nedozvoljeno s Vaše strane. Ne smijete Vi s mladima igrati.“ – „Je li moguće“, ja kažem „ a zato što znam da mi nećete reći tko vas je poslao k meni, ali poručite i njima da bih ja rado s njima zaigrao na nogomet samo da mi čuvaju ‘košćice’, da mi ne razbiju noge, neka dođu slobodno.“ Čudesno se dogodilo, u tom momentu kad sam ja govorio njemu da više zovu mladi mene nego ja njih, u tom momentu grupa mladića zazove „Don Slobodane hoćemo li zaigrati?“ A ja njemu „Hoću li im reći da ste mi zabranili?“ – „A ne ne.“

Jasno, trebalo djelovati tajno, trebalo djelovati da nema svjedoka, trebalo je optužiti čovjeka i za neke, rekao bih danas, gluposti. Ali što je interesantno, kad ja danas mladima to govorim mnogi mi ne vjeruju. Misle da ja izmišljam. I to je taj ritam svećenički koji je smetao. Smetao je, bez daljnjega, u to doba. Smetao je jer, jednostavno, bilo tko tko je radio s mladima, a ja sam tome bio posvetio cijeli svoj svećenički život – radu s mladima, on je smetao. Oni koji nisu radili s mladima, oni nisu smetali, oni su bili dobri svećenici. Mi smo bili loši svećenici jer smo smetali, jer su se mladi okupljali, jer su dolazili. Ja sam snimao tada priredbe, izvodio Muku Isusovu, Božićne dane itd. To je sve smetalo.

Ispričali ste nekoliko anegdota, ali sasvim je sigurno teško bilo to sve proživljavati, zapravo konstantno u nekom strahu. Bili ste biskup i u vrijeme Domovinskog rata i sjećam se da je Vaš Caritas vrlo uspješno funkcionirao, da ste se jako brinuli za sve one ljude koji su pristizali. No i to bilo jedno teško razdoblje za biskupiju.

Mons. Štambuk: Upravo pripremam jednu knjižicu, knjigu „Moje ratne uspomene“ od devedesete do devedeset i pete. To je bilo vrijeme kada su prve izbjeglice u Hvar došle ‘partizankom’ – brodom. Kada su došli iz Vukovara i Daruvara i Slavonije, godinu dana su ovdje djeca imala svoju osnovnu školu. Tu su polazili u školu, tu su učili itd. To su bili dani kada je jednostavno trebalo pomoći ljudima. Naši hoteli su bili puni izbjeglica i kada je trebalo pred svjetskom javnošću govoriti ja sam rekao „Da da, mi imamo pune hotele ali izbjeglica. Imam pune hotele, ali ljudi kojima je potrebna naša pomoć.”

Imali smo velike kàzane gdje se kuhalo svakodnevno, gdje se dijelilo puno porcija i graha, ali i ostalih stvari. Sjećam se recimo jedne scene, pokojni don Joško Šantić – Bogu dao pokoru, on je puno uradio za Caritas – bio je odsutan po tom zadatku, radi hrane. Došao je šleper pun hrane, a večer je, zimski je period, kasno je, a treba to iskrcati. Šleper se mora vratiti natrag, a struje nema. Što ću učiniti? Išao sam po kafićima – „Ljudi treba pomoći, idemo iskrcati“ i odazvali su se.

Drugo je bilo kako ćemo riješiti pitanje struje? Upalio sam svoj Renault – to su bili zbilja, rekao bih, trenuci kada se trebalo snalaziti, kada je trebalo naći adekvatno rješenje. Kada nisam mogao poći po savjet u Split, Zagreb ili gdje već. Morao sam donositi odluke i to je bilo vrijeme u kojem je zaista, mislim da mogu reći, da sam ponosan na naše ljude koji su bili u službi ljudima u nevolji. Mislim da, ako mi uspije da napišem o tome, mislim da bi to bilo vrlo zanimljivo i poučno.

Istodobno, nikad ne mogu zaboraviti kada je katedrala, naša ovdje u Hvaru, bila puna vojnika. Majke, djeca, djed, baka – ispraćujemo ih na Velebit. Ratno je stanje, što će biti? Što im reći, kako potaknuti, kako reći da idu tamo braniti Hvar? Ta događanja su bila, zaista, ja sam pisao sam u svoju kroniku, ali jednostavno nije bilo vremena da sve napišem što se tada u jednom momentu odvijalo – od prve bombe koja je poljubila Hvar do zavijanja sirena i ‘gdje ću se sakriti’. Onda bi me moji vjernici pitali „Oče biskupe, gdje Vi kada zavijaju sirene?“ – „ A doma, idem u kuću i idem leći.“ – „Nemojte stat blizu crkve. Pa znate da će najprije srušit katedralu ako budu htjeli.“ Dakle, svaku večer mi smo ispred katedrale na trgu molili krunicu. Ljudi su se zauzimali. Pomoć, kako je stizala, trebalo ju je dijeliti. Bio je problem po nekih koji su bili malo bogatiji. Ljudi bi to primijetili, pa bi rekli „Zašto im dajete?“ Ja ako računam na sto ljudi, a među njima je deset onih koji ne bi zaslužili to, ja ne dajem njima radi njih nego radi onih devedeset jer oni su mi prioritetni. Trebalo je jednostavno prosuđivati, gotovo bih rekao, osuđivati. Trebalo je naći načina da se snađemo u tom karitativnom djelovanju u tom momentu nevolja naših, a onda posjeti našim vojnicima na raznim pozicijama od Velebita, pa dolje do dubrovačkih prostora.

Spomenuli ste da ste molili Gospinu krunicu ispred katedrale i inače ste isticali koliko vam je draga molitva krunice. To je ostalo do dana današnjega?

Mons. Štambuk: Pa da. Kada čita čovjek hrvatsku povijest, kada se govori recimo o Gospi Sinjskoj, kada se govori o Sigetu, kada se govori o raznim svetištima koja su kroz povijest nastajala upravo kao zahvala Bogu za pobjedu nas koji smo tu ostali uspjeli ostati. Gospa Sinjska koja se časti, i Turčin koji je pobjegao, to je baš čudesno, čudesno. Tako da naš narod voli moliti Majku Božju, naš narod je posebno odan Gospi i nije slučajno da mi nju zovemo Kraljica Hrvata. Evo sada u svibnju isto se moli krunica i ja rado idem u katedralu svaki dan kad to mogu i skupa s narodom molim se Gospi da Ona bude s nama u ovim novim ratovima.

Rat traje. Rat traje za dobrotu, za finoću, za ono pristojno, za pravedno, za pravdu, rat traje. Jednostavno rečeno, čovjek mora u tim ratnim prilikama kršćanski djelovati, a ostat će uvijek da nije lako biti kršćanin u nekršćanskom vremenu, nije lako. Ali, tko ustraje do kraja, taj će se spasiti.

Kad govorimo o ratovima, spominjali smo turizam, rekli ste da je turizam zapravo taj koji omogućio ljudima da ovaj skup način života ipak prevladaju, odnosno da uspiju preživjeti. Međutim, turizam sa sobom nosi i ono što ste spomenuli – žrtvu, ali s druge strane jedan drugačiji način ponašanja. Vama ovdje dolaze turisti koji nemaju nekih granica ni u zabavi, često se pretjeruje. Često Hvar u tim tim mjesecima postaje jedno raskalašeno mjesto. Kako se mještani nose s tim, a kako svećenici, njihovi pastiri?

Mons. Štambuk: I oni to primjećuju. Svećenici o tome govore. Osobno sam uvijek na to upozoravao. I kad bih u katedrali pozdravljao turiste na njihovom jeziku, upozorio bih ih da poštuju ono što zateknu u kućama, bilo križ ili Majku Božju.

A istodobno, vi, moji dragi vjernici, nemojte se sada u mišju rupu sakriti, baciti križ ili slično jer, tobože, treba zaraditi. Problem novaca ostaje vječiti problem. Nije to bio gospodinu Judi Iškariotskom samo problem, to je problem svima koji, baratajući s novcem, daju se u neku ruku osvojiti od novaca. I daju se pokoriti od novaca. Kad bi čovjek rekao da je to jednostavno pitanje i da je to nešto što se nas ne tiče, to bi bio pogrešni pristup. A s druge strane sačuvati karakter, sačuvati svoju kičmu, sačuvati svoju uspravnost uvijek je bilo teško i danas je to teško. I zato kažem, svako vrijeme ima svoje i pozitive ima nažalost i svoje negative. I zato je vrlo važno tko doživljava jedno i drugo.. Ljudi su tu prevažna karika, svjestan sam da u velikim jahtama ne dolaze samo ljudi, dolazi i droga, dolaze i opijati, dolazi raskalašeni život…

Više puta sam navečer šetajući rivom zatekao moje mlade koji gledaju onako čeznutljivo prema onim ogromnim jahtama. I onda bih ih malo probudio: „Čuješ, Ivica, bili ja mogao pogoditi o čemu ti razmišljaš?” „Recite?” „Pa razmišljaš o tome kako bi to bilo kad bi ti imao ovakvu jahtu.” „Ma, kako ste pogodili?” „A lako ti je to pogoditi… Nego, znaš što, Ivice, želio bih te uvjeriti da bi ti morao biti sretniji nego su oni. Želio bih te uvjeriti da taj tvoj pogled na jahtu je za tebe očaravajući, ali nije nešto što bi te trebalo voditi, jer ti si bogatiji od njih. Imaš doma oca i majku, imaš lijepu obitelj, imaš posao, imaš kuću. Nećeš se otrovati kao što će se otrovati mnogi od tih slavnih. I, molim te, prošetaj, i nemoj dati mislima prostor i biti u toj ‘kašeti’ koja se zove kako joj god želiš nadjenuti ime.”

Još jedan od izazova s kojima se biskupija suočavala je kriza duhovnih zvanja. Čini mi se da se u posljednje vrijeme to promijenilo na bolje?

Mons. Štambuk: Zvanja su, po mom mišljenju, u prvom redu vezana uz broj obitelji. Za vrijeme komunizma, mi smo imali 25 bogoslova. Imali smo sjemeništarce. Danas kad je puno toga na raspolaganju i možemo više toga financijski podnijeti, sasvim je drugačije. Međutim, to ide na dušu malih obitelji koje su sve manje, zwei kinder (dvoje djece, op.) sistem prevladava, one čine da najprije nema djece. Gdje nema djece, ne može biti ni zvanja. A tamo gdje ima djece, znalo se prije govoriti da ima i za cara i za Boga. I za jedno i za drugo, tamo gdje nema djece, nema ni za jedno ni za drugo.

Drugo je mentalitet, materijalistički, koji pomalo osvaja. I za svećeništvo treba idealizam, on je potreban da bi se voljelo to zvanje i da bi u tom zvanju čovjek, svećenik uživao, da osjeća da je to njegova životna uloga.

Mogu potvrditi da sam u svom biskupstvu zaredio 11 svećenika, koji su sada aktivni u našoj biskupiji. To su sve mahom mladi ljudi na koje sam ponosan. Koji imaju u sebi idealističku notu koja ih gura naprijed u zvanju koje se bez idealizma ne može razumjeti. I zvanju koje treba izmoliti strpljivom molitvom i žrtvom. Svega toga ovdje pomalo nedostaje i zato ni nemamo više zvanja. Mi trenutno ipak imamo dovoljni broj svećenika. Dakako, kad bi se išlo gledati na broj stanovnika, to je oko 25 tisuća, a mi imamo puno veći broj svećenika nego bi bilo potrebno. Ali, mi smo otočka biskupija. Otočka biskupija živi zato što ima male župe, kad bi se one izbrisale s naših otoka, možemo izbrisati i otoke. I to je nešto što je zadatak biskupa, kako doskočiti potrebama da se male župe ne ugase, koje funkcioniraju.

To što mi na 25 tisuća imamo toliki postotak svećenika, time se ne mogu pohvaliti ni neki gradovi. Ne možemo se uspoređivati brojčano, radije se treba uspoređivati s konkretnim životom, koji postoji u tim župama, a koji funkcionira životno, tu je Crkva. Kad bi se iz malih mjesta povuklo svećenike, tada bi se povuklo i to mjesto, ne bi ga bilo više.

Crkveno zvono je ono što okuplja, naši ljudi znaju što znači zvoniti i pozivati.

Spomenuli ste da ste otočki čovjek, nije Vam bilo teško razumjeti otočkog čovjeka. Biskup Petar Palić koji možda nema iskustvo otočkog života na takav način, Vas je naslijedio, što ste mu savjetovali?

Mons. Štambuk: Odmah napominjem da je biskup Petar svećenik iz Dubrovačke biskupije i poznaje na svoj način otoke. Osjetio je njihovo bilo, ne bih ga svrstao u ljude koji ne poznaju način života otočkog čovjeka.

Svi koji prate Vaše propovijedi primijetili su Vašu ljubav prema poeziji.

Mons. Štambuk: To što su pjesnici stvorili pjesme, to je kao kad cijedite limun, njegov sok. Oni su razmišljali, domišljali stih i to treba poštivati. U stihovima naših pjesnika, Preradovića, Kranjčevića… to je poezija koja kršćanstvu služi. Koja vraća izvorima onoga što je lijepo. To je sukus koji je izvukao iz života i stavio ga u stihove.

Poezija je nešto što pripada Crkvi. Čak se usuđujem reći da ne mogu shvatiti svećenika koji nije pjesnik. Svećenikov život je pjesma. Ako se pravilno uzme, ako se uzme s one njegove pozitivne strane.

Što radite sada? Spomenuli ste da pišete…

Mons. Štambuk: Objavio sam govore i poruke za Božić i Uskrs kroz trideset godina. A sada se bavim ratnim uspomenama, prikupljam materijale. I ako Bog da, dat ćemo u tisak. Ako Bog da živjeti. Ako mu se svidi da idem dalje onda svaka mu čast i hvala!

Za kraj, poruka?

Mons. Štambuk: Gdje god bili, neka vas ljudi dožive kao one koji vjeruju u Boga. Neka vas ljudi dožive kao pravedne, kao ljude istine, kao one koji se trude činiti dobro. I tako i samo tako mi možemo, svjedočeći svoju vjeru, ostati na nogama. A mojim dragim otočanima, od srca želim, ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati kao što ovo grije. Uvijek je potreba uočiti što hoću, s kim hoću, gdje hoću i zašto hoću. I kad čovjek to razradi u sebi, tada mu to daje smisao života. Želio bih svim dragim otočanima, ali ne samo njima, nego našem dragom narodu, da svatko ima zdravi smisao života, vjere i obitelji. I sve neka dragi Bog blagoslovi!