Koncelebrirao je mjesni župnik i porečki dekan preč. Lino Zohil.

Mons. Štironja je u homiliji rekao da boravak proroka Ezekiela s prognanim narodom u Babilonskom sužanjstvu predstavlja znak Božje brige. „Bog nikada ne ostavlja svoj narod. Prorokov glas svojevrsna je navigacija koja vodi čovjeka do pravoga cilja, ne samo prema onim zemaljskim ciljevima, nego i prema onom vječnom cilju kamo nam je svima jednoga dana stići“, istaknuo je.

„Možda nas zbunjuje Pavlova izjava kada kaže da uživa ‚u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima i tjeskobama poradi Krista‘ i tvrdnja ‚Kada sam slab, onda sam jak‘.  No, Pavao izriče veliku istinu – kušnje u obliku raznih životnih poteškoća i bolesti čovjeka čine jačim. Pavao priznaje da u njegovu tijelu postoji trn koji mu pomaže da se ne uzoholi. Da bismo lakše razumjeli ovu stvarnost i činjenicu, prisjetimo se križa Gospodinova i njegova umiranja na križu. Onoga trenutka kada su ponestale sve ljudske snage i kada čovjek potroši posljednji atom snage. Tada nastupa čudesna Božja milost i snaga da se istinski prepustimo u njegove ruke i svoje snage upravimo prema uskrsnuću. To potvrđuju i povorke mučenika. Kada se iscrpe sve ljudske i zemaljske snage, počinju čudesne nebeske snage. Kada zalazi zemaljski život, započinje onaj nebeski i vječni“, naglasio je.

„Kršćanin po krštenju postaje ‚hram Duha Svetoga‘, a to znači da su naša srca postala zavičaj Kristov. Isus želi boraviti u zavičaju naših života, želi se tu nastaniti, tu ostati i darovati nam vječnu radost. Stoga je vrlo važno pitanje kako ga dočekujemo. Hoćemo li mu širom otvoriti vrata svoga srca i duše? Hoćemo li mu izreći dobrodošlicu u njegov zavičaj ili ćemo se čuditi zašto je došao i što želi od naših života. Danas je dakle prigoda da učinimo suprotno onomu što su učinili Nazarećani, da mu izreknemo dobrodošlicu i zahvalimo mu što želi ući pod krov naše svakodnevnice, što nas želi osnažiti kako bismo pobijedili sve osobne i zajedničke oluje u obitelji, narodu i Crkvi. Pozvani smo ne prezreti Božji glas i ne odbaciti poziv koji Bog upućuje preko svoje Crkve, preko onih koje je Isus pozvao da budu njegov glas“, poručio je.

Osvrćući se na nova zvona župne crkve u Vrsaru, biskup se prisjetio riječi proroka Izaije. „Glas viče u pustinji, pripravite put Gospodinu. Poput proroka crkveno zvono poziva na obraćenje, na molitvu i na zajedništvo po molitvi. Zvono je poziv na molitvu koja razgoni tamu grijeha, umjesto nemira donosi mir, umjesto raznih oluja donosi utihu, a umjesto mržnje donosi ljubav“‚ napomenuo je.

„Neka se naši glasovi svakodnevno sjedinjuju s glasovima zvona ove crkve i neka nas sve pozivaju da dademo hvalu Trojedinomu Bogu, da ga slavimo svim srcem i dušom, da se kao putujuća Crkva sjedinimo s onom nebeskom proslavljenom Crkvom, te zajedno sa svojim nebeskim ugodnicima i svetim zaštitnicima, kojima su zvona posvećena, već ovdje na zemlji uživamo darove nebeske radosti do punine svetosti na koju smo pozvani. Neka zvona zvone u našim ušima, neka njihova poruka odzvoni u našim srcima i neka se pretoči u svakodnevni život“, rekao je župnik.

Župni zbor je za ulaznu pjesmu praizveo skladbu „Čuj prošnje naroda svoga“. Autorica teksta je s. Vesna Abramović iz Zagreba, iz zajednice sestara Klanjateljica Krvi Kristove od kojih su dvije sestre na službi u Vrsaru, s. Nada Grgić i s. Josipa Draguljić. Skladbu je uglazbio i aranžirao fra Stipica Grgat.

U Vrsaru se ljeti, zbog velikog broja stranih gostiju, drugo misno čitanje i molitva vjernika čitaju i na stranim jezicima, obično na talijanskom i njemačkom te povremeno engleskom i češkom. Jedan od čitača, na talijanskom, bio je Enzo Danieletto iz Padove, vlasnik tvrtke „Elettrocampane Giacometti s.a.s di Enzo Danieletto & C.“ koja je realizirala projekt vrsarskih zvona.

Nakon popričesne molitve, župnik Zohil je zahvalio te iznio osnovne tehničke značajke vrsarskih zvona. Objasnio je da je teološki tekst, koji je ispisan na nekima djelomično, a na zvonu sv. Foške u potpunosti, preuzet iz knjige „O Gospodinovoj molitvi“ sv. Tome Akvinskog. Tekst glasi: „Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno. Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo. Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim. Na sprovodima klecam, gromove lomim, blagdane glasim. Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene. Moj je glas strah i trepet svih zloduha. Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!“. Tekst je pročitan na hrvatskom, talijanskom, njemačkom i engleskom jeziku.

Na kraju, svi su okupljeni izašli ispred crkve gdje je zbor otpjevao „Zvona zvone“, autorice s. Ane Marije Biško. Pjesmu je uglazbio Slavko Topić. Biskup  je potom blagoslovio i svečano pokrenuo zvona. Prva melodija koju su zvona izvela, točnije zvono posvećeno sv. Foški, bila je marijanska pjesma „Čuj nas Majko“.

O zvoniku i zvonima

Zvonik u Vrsaru srušen je tijekom II. svjetskog rata, novi je izgrađen 1991., a sada su dva stara i tri nova zvona stavljena u pogon.

Tri nova zvona posvećena su sv. Jurju, sv. Andriji i sv. Foški. Zvono iz 1921. posvećeno je sv. Martinu, a najstarije zvono (iz 1798.) donosi reljef sv. Martina i sv. Foške zajedno, zaštitnika i suzaštitnice Vrsara.

Zvono sv. Jurja, ugođeno na kajdu LA, promjera 850 mm, teško 350 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u sredini zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: „SVETI JURJU, ZAŠTITI NAS!“ Donosi reljef sv. Jurja kako ubija zmaja. Na prednjoj strani plašta nalazi se natpis: Zvono sv. Jurja, ugođeno na kajdu LA, promjera 850 mm, teško 350 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u sredini zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: „Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno. Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo. Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim.“

Zvono sv. Andrije, ugođeno na kajdu SI, promjera 750 mm, teško 260 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u istočnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: „Sveti Andrija, čuvaj nas!“ Donosi reljef svetoga Andrije s Andrijinim križem ispod kojeg je sliven tekst „Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene. Moj je glas strah i trepet svih zloduha. Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!“

Zvono sv. Martina, ugođeno 2024. na kajdu gornje DO, promjera 640 mm, teško 200 kg, sliveno godine 1921. Smješteno u sjevernom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona reljef je sv. Martina na konju; mačem reže svoj plašt na pola da ga podijeli sa siromahom koji kleči lijevo pred njim. Desno od toga na plaštu zvona izliven je tekst na latinskom koji u prijevodu znači: „Sveti Martine, moli za nas! Bio me slomio bijes neprijatelja, ali sam iz neprijateljske bronce ponovo oživio da jasnim glasom pjevam Bogu.“ Na zvonu je sliven reljef biskupa s mitrom i plaštem, okružen s dva poslužitelja, blagoslivlja vjernika koji prignut prinosi na rukama pladanja na blagoslov. Naveden je i natpis o pomoći za crkve oštećene ratom koji je datiran u 1921.

Zvono sv. Foške, ugođeno na kajdu RE, promjera 630 mm, teško 150 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u zapadnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: „Sveta Foška, suzaštitnice Vrsara, moli za nas!“. Ispod reljefa svetice nalazi se natpis „Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno. Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo. Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim. Na sprovodima klecam, gromove lomim, blagdane glasim. Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene. Moj je glas strah i trepet svih zloduha. Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!“

Zvono sv. Martina i sv. Foške, ugođeno 2024. na kajdu MI, promjera 550 mm, teško 120 kg, sliveno godine 1798. Smješteno u južnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na plaštu su reljef sv. Martina, biskupa, s mitrom i pastirskim štapom u lijevoj ruci i reljef sv. Foške s palminom granom u lijevoj ruci. Na vijencu zvona izliven je natpis na latinskom koji u prijevodu znači: „Franjo sudci Vrsarske općine. Godine Gospodinove 1798.“

Tri nova zvona donose natpis „Godine 2024., u vrijeme porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje i vrsarskog župnika Line Zohila“.

Nova vrsarska zvona izlivena su od kositrene bronce. To je slitina, u ovom slučaju od 78 % bakra i 22 % kositra. Otporna je na hrđu, tvrđa je od bakra i ima malen koeficijent trenja, dobro provodi električnu struju, te ima zvonak zvučni zid na udarac. Radi dobivanja zvona kositrena bronca se zagrije na 1200°C kada je pogodna za lijevanje u glinene kalupe. Boje tonova zvona ovise o postotku kositra u zvonima i obliku. Teže zvono ima općenito topliji i ugodniji zvuk, a težinom lakše zvono ponekad je resko i neugodno za uho. Notu (kajdu) određuje glasnoća zvučne posude: što je zvono veće, to je nota niža; što je zvono manje, to je nota viša.

Tri nova vrsarska zvona slivena su u svibnju 2024. u ljevaonici De Poli, koja djeluje od 1453., a nalazi se u mjestu Revine (Treviso), sjeverno od Venecije. Radi skladnoga zvonjenja (ugađanja tonaliteta svih zvona zajedno) i dva stara vrsarska zvona u svibnju 2024. iznutra su izbrušena. Zvona je elektrificirala tvrtka Elettrocampane Giacometti s.a.s di Enzo Danieletto & C. iz Legnara jugoistočno od Padove. Podatke o zvonima iznio je u izlaganju mr. Petar Marija Radelj u prigodi svečanog podizanja posljednjeg zvona na zvonik.