Biskup Uzinić krstio peto dijete u obitelji Radonić na Grudi

Na početku propovijedi biskup se osvrnuo na prvo čitanje iz kojeg se vidi odnos sv. Pavla prema svom narodu. Biskup je pojasnio kako Pavao „tako snažno voli svoj narod da zbog svog naroda istinski pati“, a pati jer njegov narod nije napravio ono što su napravili, a što je opisano u nedjeljnom evanđelju, učenici na lađi, koja predstavlja Crkvu, nije u Isusu prepoznao Mesiju, Sina Božjega, i nije mu povjerovao. Sv. Pavao u poslanici govori kako je silno tužan zbog toga, kako ga zbog toga boli srce.

Biskup je izdvojio jednu rečenicu koja pokazuje dubine i snagu Pavlove ljubavi prema svom narodu: „Htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu“. Sv. Pavao je, dakle, spreman odreći se onog najvrjednijeg, protumačio je biskup, onog što je smisao i cilj njegovog života, kao što je to i smisao i cilj života svakog kršćanina, a to je vječno zajedništvo s Bogom u Gospodinu Isusu Kristu, ako bi to moglo pomoći njegovim sunarodnjacima da oni nađu Krista. On dalje izražava nadu kako će Gospodin u konačnici ipak naći način za njih kako bi oni bili s njim.

„Zašto sam počeo od ovog ulomka (Rim 9, 1-5) u kojem Pavao govori o ljubavi prema svom narodu? Zato što mi se čini da je ovaj događaj krštenja petog djeteta u vašoj župi i obitelji Radonić, događaj koji pokazuje kako trebamo djelovati želimo li ljubiti svoj narod. Mnogi govore da ljube ovaj narod i da ljube svoju domovinu, a nisu mu spremni ništa darovati, gledaju samo na sebe i svoj interes. Naš narod prolazi duboku demografsku krizu, sve nas je manje i manje. I naš narod može imati budućnost samo ako bude obitelji koje će biti otvorene životu, koje će biti spremnije staviti sebe i svoj život u službu drugih, a što uvijek i ponovno znači odricanje i žrtvu prije negoli onaj svoj komod i interes“, istaknuo je biskup Uzinić.

Nastavio je dalje govoriti o rastu sv. Pavla u ljubavi. Što više ljubimo to smo se više spremni žrtvovati, kazao je. Može se reći i obrnuto: Što se više žrtvujemo to je znak i da više ljubimo. „Vjerujem da se to, na svoj način, može reći i za otvorenost životu i prihvaćanje života kao takvoga. U jednoj obitelji koja je otvorena životu to pomaže rastu ljubavi. Istovremeno, jer je to žrtva, to pomaže sa svoje strane rastu ljubavi kao što rastu ljubavi pomaže spremnost na žrtvu, na odricanje. Gledajući sa strane može nam se činiti da je to lako, ali znamo da to nije lako“.

Biskup je dalje to povezao s detaljima evanđeoskog ulomka (Mt 14, 22-33) koji je govorio o Isusovom stišavanju oluje na moru dok su učenici bili u lađi. Podsjetio je na prošlonedjeljno evanđelje (Mt 14, 13-21) kazavši kao se tada činilo kao da je sve na svom mjestu. Isus je u pustinji pokazao koliko je moćan. Nahranio je pet tisuća muškaraca, oni inače predstavljaju izraelski narod, i preostalo je dvanaest punih košara, a one predstavljaju sve ostale narode svijeta. „Izobilje, činilo se da se sve može“, primijetio je te dodao kako u evanđelju ove nedjelje vidimo Isusa koji se povukao na osamu, u molitvu. Na tom mjestu u propovijedi biskup je naglasio važnost molitve u obitelji za obiteljske odnose, i to važnost ne bilo kakve molitve nego obiteljske.

Dok je Isus bio u molitvi, nastavio je, natjerao je učenike da se popnu na lađu i da pođu na drugu stranu. Ta lađa je, gonjena protivnim vjetrovima, šibana velikim valovima, imala borbu, poteškoće. „U ovoj lađi prepoznajemo Crkvu“, kazao je dubrovački biskup te ustvrdio: „Mi smo u ovom vremenu pandemije ponovo otkrili da je obitelj Crkva. Ako je obitelj Crkva onda je i obitelj ta lađa“. Nadalje je podsjetio na početke bračnog života, kada je Isus u onom svečanom trenutku sklapanja ženidbe također mladencima bio gost, kad je sve umnožio, „kad je ljubav i predanje, onu vodu, ono naše ljudsko, pretvorio u vino“, i kad se sve činilo da ide svojim tijekom, da će sve biti sretno. No, nakon toga dođe život, život svake vaše obitelji, dolaze negativna iskustva, valovi, strah, sumnje, osjećaj da se ne može dalje. No onaj tko ne odustaje, onaj tko svejedno sa svoje strane daje što može, on uspijeva ići dalje, uspijeva rasti i razvijati se, kazao je biskup te skrenuo pozornost kako se to ne može „samo svojim snagama“. Na moru, kako je opisano u ovom evanđeoskom ulomku, moru koje simbolizira zlo i kaos i svijet zloga, „šeta naš uskrsli Gospodin“.

„Onda kad ustrajemo, kad ostajemo na toj lađi, kad ne silazimo s nje tražeći alternativne putove nego ostajemo na njoj, Isus nam prilazi i kaže: Ne bojte se. Ja sam. Njega smo pozvali na svoju svadbu, njega smo pozvali za člana svoje obitelji. I ako imamo ustrajnosti i to pouzdanje ništa nam ne mogu, makar se nekad činilo da je on utvara, protivni vjetrovi, poteškoće i problemi koje ima svaka lađa. Ima ih i lađa Crkve, sa svojim problemima i izvana i iznutra, i lađa svake naše obitelji, sa svojim problemima i izvana i iznutra. I za Crkvu i za obitelj je puno teže ono što se događa unutra nego ono što se događa izvana“, kazao je biskup.

Sve je to prilika za rast u ljubavi, jer je taj rast u ljubavi povezan sa žrtvom i obratno. Sve poteškoće, krize i problemi, pa i svaki novi život koji pokuca na vrata naše obitelji, a za one koji ne mogu imati novi život prihvaćanje i te činjenice, sve to može pomoći rastu u ljubavi, poručio je. „Ali je potrebno vidjeti Gospodina, biti s njim, čuti ono njegovo: Ja sam, ne bojte se“, pojasnio je mons. Uzinić.

Razmišljajući dalje o evanđeoskom ulomku biskup je izdvojio još neke naglaske. Petar, koji je na neki način predstavnik Crkve – a unutar obitelji to bi trebali biti roditelji, muž i žena koji su svećenici unutar obitelji – pristupa Isusu i kaže mu da ako je to on da mu pomogne hodati po moru. More predstavlja kaos, zlo. Isus mu kaže: Dođi. „Isus nam nad svim tim pomaže hodati uz jedan jedini preduvjet, a to je gledati u njega, imati povjerenja u njega. Tad se može podnijeti sve izazove. Jer on je, uostalom, hodao prije nas i pobijedio zlo“, kazao je biskup Uzinić.

„Onog trenutka kad skinemo pogled s njega, kad počnemo računati, procjenjivati jačinu vjetra i dubinu mora, tada se ponovno događa strah i sumnja te se počne ponovno tonuti“, nastavio je biskup te na primjeru Petrovog postupka uputio na to što treba napraviti. Petar kaže: Gospodine, spasi me. „Uvijek ponovno trebamo svoj glas, svoju potrebu staviti se u ruke našega Gospodina. On je spasio Petra, on će spasiti i nas“.

Gospodin će nam pomoći i da ga ne vidimo u onoj snazi, sili, moći, kao što je Ilija vidio Boga u Starom zavjetu, da za nas on ne bude u vihoru, vatri, snazi, kao što su bogovi drugih, nego „da bude u utjesi, miru, tišini“. Ta tišina i mir su mogući samo u zajedništvu, zajedništvu Crkve, Crkve koja je zajednica obitelji, koja se okuplja na nedjeljnoj misi, ali i Crkvi koja se na najbolji način očituje i živi u onoj osnovnoj ljudskoj zajednici koja je obitelj, poručio je.

Propovijed je biskup zaključio riječima: „Želio bih zahvaliti obitelji Radonić što nam svojim životom, svojom otvorenošću Životu u otvorenosti životu, pokazuje kako možemo i mi, svatko od nas na svoj način, u svojim pozivima i poslanjima, počinjući od svojih obitelji, kroz žrtvu i služenje rasti u ljubavi te rastom u ljubavi lakše podnositi žrtvu i poteškoće. A sve to s pogledom usmjerenim na našeg uskrslog Gospodina, kojeg s učenicima iz današnjeg evanđelja, i mi, po krštenju ovog djeteta i njegovom uključenju iz jedne obiteljske Crkve u zajedništvo Crkve kao obitelji, ispovijedamo riječima, dok mu se klanjamo: Uistinu, ti si Sin Božji“.

Dobrodošlicu novom članu župne zajednice, malom Josipu, izrazio je i župnik don Josip Mazarekić koji je zahvalio cijeloj obitelji Radonić kao i biskupu na ovom svečanom činu za cijelu zajednicu. A dvojica starijih sinova u obitelji pobožno su ministrirala na misi na kojoj je njihov najmlađi brat kršten.