Biskup Uzinić na Tijelovo: Kad god se iz ljubavi nečeg odričemo da bismo učinili dobro drugome mi zapravo blagujemo Tijelo i Krv Kristovu

Neslaganja oko pristupa euharistiji

„Iza nas je jedno teško razdoblje koje je na svoj način dovelo u krizu uz ostale stvari – jedna od kriza je i ekonomska kriza koju osjećamo i osjećat ćemo – i naš odnos prema euharistijskom Isusu“, kazao je biskup na početku propovijedi. „Osobito su, kad je ovaj odnos u pitanju, bile teške odluke koje smo mi koji imamo odgovornost u Crkvi trebali donositi, a koje su, kako mi je proteklih dana napisala jedna skupina svećenika, ‚izazvale nesigurnost, zbrke i podjele unutar Crkve’. Netko će reći, mnogi su nas za to optužili, da je to zato jer smo se mi koji smo odgovorni prilagodili svijetu i njegovim mjerilima umjesto da smo postali svjedoci i zaštitnici euharistije na proročki način.“ Primijetio je i kao zanimljivost i da prvo misno čitanje i evanđelje dana u svojim tekstovima donose rečenice kojima se spočitavalo odgovornima te njihove odluke, a to su rečenice: „Ne živi čovjek samo o kruhu“ te „Tko ne blaguje mene ne može imati život vječni.“

Dubrovački biskup je potom ponovio ono što je više puta objašnjavao, a to je „da smo prihvaćajući sigurnosne mjere – i zato bih volio da i danas na misi ima više razmaka – i vodeći računa o najslabijima među nama, odricanjem od euharistije, koja je za nas uvijek bila i jeste velika žrtva, pretvorili to što činimo na jedan drukčiji način u euharistiju i žrtvu“. Te je istaknuo: „Jer kad god se iz ljubavi nečeg odričemo da bismo učinili dobro drugome mi zapravo blagujemo tijelo i krv Kristovu – i pokazujemo da čovjek ne živi samo o kruhu – i živimo euharistiju.“

Nemoguće je očekivati da se u kršćanskoj zajednici svi slažemo oko svega, nastavio je biskup. Neslaganja je u Crkvi uvijek bilo i bit će. „Nažalost, to slaganje je puno puta dovelo do toga da smo prestali biti zajedno u euharistiji. Kad se to dogodi onda se dogode razdijeljene kršćanske zajednice.“

Princip jedinstva

Osvrnuvši se na drugo liturgijsko čitanje (1Kor 10, 16–17) biskup je kazao kako je ta poslanice upućena zajednici u Korintu upravo zato jer su se u njoj počela događati razdijeljenosti, podjele, međusobna isključenja, proklinjanja, ekskomunikacije.

Sv. Pavao, osnivač te Crkve, u poslanici im je ponudio euharistiju kao princip jedinstva podsjećajući ih na jednu čašu koju blagoslivljamo, jedan kruh koji lomimo i po kojima dijelimo ono isto, jedno zajedništvo tijela i krvi Kristove. I kako je rekao, po jednom kruhu postajemo jedno tijelo, mi mnogi, nismo prestali biti različiti no ušli smo, postali smo dionici onog Kristovog tijela.

No, što ako je, kao u našem slučaju, sama euharistija i naš odnos prema euharistiji razlog nesporazuma i međusobnih trvenja? Je li to onda moguće uskladiti s tim jedinstvom koje polazi od euharistije? – upitao se biskup te dodao: „ Vjerujem da je i tada potrebno krenuti od euharistije koja je, kako nas uči Drugi vatikanski koncil ‚izvor i vrhunac kršćanskog života‘.“

U euharistiji prepoznavati cjelokupno otajstvo Isusa Krista

Što to znači krenuti od euharistije? Što to znači da je ona u središtu?, nastavio je biskup promišljanje i ponudio odgovor: „Krenuti od euharistije znači krenuti od Isusa. Isus je u središtu. A to krenuti od Isusa koji je u središtu znači u euharistiji prepoznati ne samo Isusovo tijelo i njegovu krv, njegovo tijelo i dušu koju krv predstavlja, nego cjelokupno otajstvo Isusa Krista, čitav njegov život, sve ono što je on govorio i činio. Zašto je važno to prepoznati? Zato što samo tako možemo raširiti svoj pogled a s pogledom i svoje srce, i u euharistiji vidjeti više od onog što mi se čini da su nažalost mnogi vidjeli i svojim ponašanjem to pokazuju, nekog magičnog lijeka za sve naše probleme pa uključujući, između ostalog, i pitanje vječnosti.“

Samo tad se može razumjeti što znači ono „Ne živi čovjek samo o kruhu“ i samo tad se može na pravi način razumjeti poruka evanđelja dana koja je sažeta u rečenicu: „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“, ili u pozitivnom obliku: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“, poručio je biskup Uzinić.

Euharistija je više od pričesti na misi

„Blagovati tijelo i krv Kristovu, draga moja braćo i sestre, za nas tad neće biti tek pričest na misi“, naglasio je, „nego će to biti, i zbog te pričesti, život, život u skladu s Isusovim primjerom, život koji je u odricanju i ljubavi prema drugima postao euharistija.“

Euharistija je blagovanje, ona je i okrepa na životnom putu, i zalog vječnog života, ali ona nije samo to. Euharistija je, prije svega, sakramentalno sjećanje baš onako kako Mojsije poziva Izraelce, a o čemu govori prvo čitanje (Pnz 8, 2–3.14b–16a), nastavio je objašnjavati dubrovački biskup. Mi se u euharistiji sjećamo – i posadašnjujemo to svoje sjećanje, ponavljamo ga na sakramentalni način – ljubavi koju nam je Bog iskazao i nastavlja iskazivati u Isusu Kristu i njegovom djelu spasenja. „I zato jer je sjećanje, a ne samo blagovanje, ona nam daje onu mogućnost proširenja pogleda i srca, onu mogućnost da naše srce i naš pogled postanu poput Božjeg pogleda i Božjeg srca“, ustvrdio je biskup Uzinić. Podsjetio je i na riječi sv. Ivana koji piše: Bog veći od našeg srca i znade sve, dodavši kako i on tu spominje sjećanje. „To sjećanje, ono blagovati Kristovo tijelo i piti njegovu krv pretvara u onu spremnost živjeti Isusovu logiku, spremnost uskladiti svoj život s njegovim primjerom, živeći onako kako je on živio i žrtvujući se onako kako je on to činio iz ljubavi prema braći i sestrama.“

Ne zaustavljati se na samom otajstvu nego na onom što ono predstavlja

Govoreći o euharistijskim procesijama koje se na Tijelovo održavaju u brojim gradovima i mjestima nakon misnih slavlja dubrovački biskup se prisjetio euharistijskih procesija koje su se u vrijeme pandemije organizirale, u kojima je Isus izlazio iz crkava.

Ustvrdio je i kako su mnoge od njih bile dosta čudne odnosno da su bile upitne zbog mnogih razloga. Jedan od njih je i dostojanstvo euharistijskog otajstva, ne može se Isusa u pokaznici nositi okolo bilo kako. Tome se može pridodati i svojevrsna manipulacija otajstvom koja je Isusa pretvorila u nekog euharistijskog zarobljenika koji mora ići tamo gdje ja hoću i činiti ono što je moja volja, kazao je. U svezi s tim je onda i dovođenje ljudi u zabludu da će im Isus tako pomoći, da će zaustaviti pandemiju, pa su se neki pitali je li od nekog takvog trenutka počeo pad pandemije ili nije.

„To svakako nema veze s kršćanskim shvaćanjem euharistijskog otajstva, s našim katoličkim vjerovanjem u Isusovu prisutnost u euharistiji i to nema veze s kršćanskom molitvom“, poručio je biskup.

I sami postajati euharistija za druge

Potaknuo je vjernike da se u procesiji u kojoj će se nakon mise uputiti ulicama Grada s euharistijskim Isusom ne usmjere toliko na samo otajstvo nego na ono što ono poručuje.

Iako sami oblik procesije naglašava Isusovu izdvojenost, posebnost, njegovo kraljevsko dostojanstvo kojem se klanjamo, kazao je biskup, važno je više se usmjeriti na Isusov euharistijski dar samoga sebe, na ono sjećanje i ono njegovo postati jestiv za druge, koje je zapravo smisao euharistije. „Kad se ne zaustavimo samo na otajstvu u sebi samome nego na onom što nam ono predstavlja i objavljuje – a objavljuje nam ljubav kojom smo ljubljeni i koja je svoje vrhunce doživjela i doživljava u ovom Isusovom dati se jesti, nama i za nas, ide dalje od onog što se dogodilo na križu – samo kad to shvatimo i otkrijemo to može postati naše poslanje, poslanje Crkve.“

To poslanje se onda može otkrivati ne samo u ovom blagdanskom izlasku nego i u onim redovitim izlascima nakon misnog slavlja, onom: Idite u miru. Koje je to poslanje?, upitao se biskup i pojasnio: „To je poslanje da i mi, poput Isusa kojeg blagujemo, u svijetu i za svijet lomimo svoje tijelo i prolijevamo svoju krv, da mi postanemo euharistija za druge. Kako mi možemo biti euharistija? Tako da živimo među drugima i za druge onako kako je među nama i za nas živio sam Isus Krist. A u euharistiji on to na sakramentalna način to nastavlja činiti.“

Euharistijske pjesme i misu pjevao je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom Maje Marušić, a i ova misa je bila u izravnom online prijenosu za one koji nisu mogli sudjelovati. Katedrala nije bila dovoljna da primi sve vjernike pa je veliki dio njih sudjelovao na misi ispred katedrale uz ozvučenje koje je pripremljeno. I dalje su na snazi preporuke biskupa Splitske metropolije o sudjelovanju na misnim i drugim liturgijskim slavljima.

Ovogodišnji prvopričesnici koji zbog pandemije još nisu primili prvu pričest sudjelovali su u procesiji bacajući latice cvijeća putem kojim je nošen Presveti Oltarski Sakrament kroz Grad.

Članovi katedralnog Bratstva Presvetog Sakramenta u procesiji, koja se zaustavljala radi molitve i blagoslova s Presvetim na tri mjesta u Gradu među kojim i pred kapelicom Trajnog euharistijskog klanjanja, nosili su baldahin nad Presvetim, križ i svijeće. U procesiji su uz biskupa sudjelovali svećenici, redovnici, redovnice, katedralni zbor, prvopričesnici, skauti te ostali vjernici. Iako je zbog posljedica pandemije izostao veći broj stranih turista koji su redovito sa zanimanjem pratili i snimali tijelovsku procesiju u Dubrovniku, Grad nije bio prazan a blagdanska živost se mogla osjetiti na njegovim ulicama.