Tekst biskupova dnevnika na mrežnim stranicama Dubrovačke biskupije prenosimo u cijelosti:

I ovih su božićnih dana su neki primijetili rezervirana mjesta za političare u nekim našim crkvama i to oštro osudili kao privilegiranost kojoj po njihovu mišljenju, ako i postoji u društvu, nema mjesta i u crkvama. Ali, je li baš tako? Nažalost, koliko god bismo i mi, a vjerujem i sami političari, željeli da to bude drukčije, to baš i nije lako izvesti. Svugdje postoje neke VIP osobe, dakle privilegirani, i one koji to nisu. I nije lako napraviti da to tako ne bude i u našim crkvama. Napravimo li to u opasnosti smo da ne poštujemo ustaljene norme dobrog ponašanja.

Jedna od tih normi je da smo za VIP osobe, koje su uvijek na neki način privilegirane – pa i kad one to ne žele biti poput, naprimjer, pape Franje s kojim je u početku njegove službe, odnosno dok se nije navikao i prihvatio da je poseban, osiguranje često ima probleme – dužni osigurati određeno mjesto na našim skupovima, a što uključuje i misna slavlja. Može se raspravljati o tome treba li to biti ili ne prva klupa u crkvi, ali neko mjesto bismo im trebali osigurati. Osim toga, budimo pošteni, u tim prigovorima ima i malo zajedljivosti i zavisti. I nekako se sve to procjenjuje iz kuta vlastitih političkih izbora. Ima i još nešto u svemu tome što treba primijetiti. Svi mi „obični“, ako sebe još mogu takvim smatrati iako to iskreno želim, nekako poprijeko gledamo na „privilegirane“, ali se i lako naviknemo kad iz kruga „običnih“ i sami budemo ubrojeni u „privilegirane“. Evo samo jedan primjer koji se dogodio na granicama Europske unije koja ima posebne ulaze za građane EU, koji su zato „privilegirani“, a posebne za one koji to nisu. I zanimljivo! Do jučer, dok god nismo ušli u EU, to nam je smetalo. Meni osobno je to smetalo. A sada? Sada smo to prihvatili kao nešto normalno. To nam više ne smeta, a ne smeta nam jer smo sada i mi „privilegirani“.

Isus Krist nije poput nas. On, iako „privilegiran“ jer je Jedinorođeni Očev Sin, ne želi biti „privilegiran“ nego želi biti „običan“. Od samog početka života među nama na zemlji odbija bilo kakve privilegije. Zato se nije rodio u kraljevskom dvorcu, a mogao je i to se, zapravo, po našim ljudskim mjerilima od njega i očekivalo, nego se rodio u štali i siromašnoj obitelji, koju nitko nije želio primiti pod svoj krov.

Isus nastavlja svoj život običnog čovjeka i nakon rođenja. Do ovog trenutka o kojem govori današnji evanđeoski ulomak on iza sebe ima otprilike oko trideset godina nepoznatog obiteljskog običnog života, vjerojatno ispunjenog satima napornog rada u Josipovoj drvodjeljskoj radionici, i skromne religiozne i društvene aktivnosti u okvirima nepoznatog i zabačenog galilejskog sela Nazareta. I to je sve! Istina je da je njegovo rođenje u Betlehemu, kojeg smo se prisjetili i liturgijski posadašnjili proteklih dana, bilo obilježeno nekim mističnim znakovima, da je privuklo mudrace s istoka i uzbudilo duhove u Jeruzalemu, a zatim s namjerom da bude on pogubljen i izazvalo pokolj u Betlehemu, kao što je istina i to da je svojevremeno kao dječak izazvao veliko zanimanje u jeruzalemskom hramu, ali od tad je prošlo poprilično godina i sve to je u međuvremenu prekriveno velom zaborava. Samo se još njegova majka Marija toga sjećala, prebirući i čuvajući to „u svom srcu“ (Lk 2, 19.51).

Ali Isus će napustiti i svoju majku, onu za koju je on zasigurno bio privilegirana osoba kao što je, uostalom, svako dijete za svoju majku, da bi izvršio svoje poslanje. Običnost je značajka i Isusova javnog djelovanja, a bit će i značajka njegovog vazmenog otajstva, kad će biti u svojoj običnosti ubrojen među razbojnike. Tek grob će mu, milošću jednog od privilegiranih, biti među privilegiranima.

O ovoj Isusovoj običnosti govori i današnji evanđeoski ulomak: „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus.“ Isus prvim javnim činom nije iskoristio posebnost svog poslanja. Nije iskoristio čak ni svoje rodbinske veze s Ivanom. On je u tom trenutku jedan iz naroda, bez posebne prošlosti, bez privilegija. Čeka u redu da bi bio kršten krštenjem obraćenja kao i svi drugi. Na Jordanu se pojavio kao sasvim običan čovjek, jedan od najobičnijih članova svog naroda koji su bili u iščekivanju i u iščekivanju pošli ususret Ivanu Krstitelju da od njega čuju riječi utjehe i otkriju putove spasenja.

Isusova običnost nije slučajna. On nam se utjelovljenjem u našu običnost, svojim biti jedan od nas u svemu, pridružio u našoj svakodnevici. Iako nas neizmjerno nadilazi, jer je božanskog porijekla, on se ne želi pozivati na svoje božansko dostojanstvo, na tu svoju posebnost, nego nam u svemu želi biti jednak. Ovo njegovo poistovjećivanje s nama dodatno dobiva na značenju upravo u trenutku krštenja koje je navještaj Vazma ili Pashe. Primajući Ivanovo krštenje obraćenja on se, naime, s nama izjednačio i po onom jedinom u čemu se razlikovao od nas, a to je naša grešnost. Krštenjem obraćenja kao jedan od nas, on je u potpunosti na sebe preuzeo ne samo našu ljudskost, nego i našu sudbinu palog čovjeka. I upravo zato što se nije libio u potpunosti izjednačiti s nama, mogao je već tada vidjeti konačno ostvarenje svog poslanja, najprije za sebe, kao novog i otkupljenog čovjeka, a po sebi i za sve nas, nas koji u njemu možemo postati novi ljudi. Konačno ostvarenje tog njegova poslanja, razlog zbog kojega nam se pridružio i postao jedan od nas u našoj običnosti, su rastvorena nebesa koja su do tada bila zatvorena zbog naše grešnosti, odnosno „Duh Sveti“ i glas s neba: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“

Nije ugodan osjećaj biti običan, u svemu jednak drugima. Svi bismo, barem potajno ili u mašti, željeli biti VIP. To nam se čini ljudski. Uostalom, to ni nije loše. I Bog nas želi učiniti posebnima. I to je učinio. U Isusu Kristu i njegovom utjelovljenju u našu običnost svima nam je postalo moguće biti dionici njegove posebnosti.

Po njemu, koji je postao jedan od nas, svi smo mi ljudi u Božjim očima postali posebni. Postali smo „privilegirani“ po tome što se on odrekao svoje „privilegiranosti“, da bi s nama bio „običan“. I po tom njegovu pridruživanju nama u našoj običnosti, i nad svakog od nas, osobito nad nas koji smo preporođeni sakramentalnim krštenjem uime Oca i Sina i Duha Svetoga, sišao je Duh Sveti i zaorio se Očev glas: Ti si sin moj ljubljeni, moja ljubljena kći!

Bog, dakle, želi našu posebnost. Ali želeći našu posebnost, on nas, Isusovim primjerom odricanja od posebnosti da bi se utjelovio u našu običnost, želi poučiti da nam naša posebnost nije darovana da bi nas izdvojila od drugih i osobito da nam nije dana da bi nas suprotstavila drugima, kao što se to događa u ovom našem svijetu, nego da nam je darovana da bismo s njom prišli drugima i pomogli im da i oni postanu posebni. Posebnost u Božjim očima nije sebi svrha. Ona je Isusovim utjelovljenjem u našu običnost postala poslanje služenja. Želimo li s Isusom biti posebni, a dobro je to željeti, ne smijemo se zato u svojoj „privilegiranosti“ zatvarati pred drugima, nego se poput Isusa trebamo ponizno pridružiti drugima, da bismo im služili, onako kao što je Isus Krist služio nama. To je poziv i poslanje nas kršćana koji smo privilegirani zato što smo kršćani. To je osobito poziv i poslanje nas svećenika koji smo postali posebni, izdvojeni, da bismo bili poslani služiti onima koji su obični. To je poziv i poslanje Crkve u cjelini. To je, nadam se da su toga i oni svjesni, poziv i poslanje također političara, koji su možda ponekad i u našim crkvama privilegirani jer im rezerviramo mjesta, ali koji ne smiju nikad zaboraviti da ta rezervirana mjesta nisu zbog njih, da nisu zato privilegirani, nego da je to zbog građana kojima su poslani služiti stavljajući uvijek, u skladu s poznatim dubrovačkim pravilom, opće dobro ispred privatnih interesa.

U tom smislu vjernici i svi ostali bi trebali pokušati razumjeti da te ponekad rezervirane klupe u našim crkvama za nositelje vlasti nisu rezervirane jer želimo poručiti da su nam nositelji vlasti draži od „običnih“ vjernika, niti da su političari ili neke druge VIP osobe bolji vjernici od drugih, a osobito ne to da svi vjernici nemaju isto dostojanstvo pred Bogom, nego im samo u određenim situacijama želimo iskazati društvenu pristojnost, kao što to oni uostalom i nama čine, nadam se ne zbog nas, nego zbog vjernika kojima smo mi pozvani i poslani služiti.