„Svijet se neprestano i ubrzano mijenja, ali i sve više povezuje. To dovodi do prožimanja i približavanja različitih kultura i svjetonazora. Različitost ideja je sve dostupnija, a time u društvu i sve prisutnija. Sve to, opisujući nam sveopću pluralizaciju života koja zahvaća sve bitne segmente društvene scene, politiku, kulturu, ekonomiju i religiju, mijenja našu percepciju stvarnosti i donosi nam nove životne situacije, uvide i saznanja. Religijska i svjetonazorska pluralizacija suvremenog društva predstavlja nesumnjivo veliki izazov kršćanskoj vjeri, a time nužno i teologiji. Naime, pluralizacija unosi u društveni suživot niz promjena i fenomena, pozitivnih, a ponekad i negativnih, koje je teologija pozvana proučavati, vrednovati i u njima eventualno prepoznati njihov karakter znakova vremena. Teologija je dakle neizostavan i potreban instrument kršćanske zajednice u pronalaženju što primjerenijih odgovora na prepoznati govor Božji kroz znakove vremena. Ovi ljetni teološki susreti u Dubrovniku žele posvijestiti kompleksnost fenomena aktualne društvene pluralnosti na svim razinama, pa i religijskim, a time i posvijestiti specifičnost teološkog poziva danas, koji nužno komunicira s pluraliziranim svijetom današnjice.“

Biskup Uzinić potom je kazao kako su načela odnosa Crkve sa svijetom koji se mijenja davno postavljena. Podsjetio je kako papa Franjo kaže da nije više riječ o epohalnim promjenama nego promjeni epoha. Ta načela u tijeku Dugoga vatikanskog koncila postavio je sv. Pavao VI. u enciklici Ecclesiam suam u kojoj se između ostaloga kaže: „Jasno da se odnosi Crkve i svijeta mogu ostvarivati u mnogo međusobno različitih oblika. Govoreći čisto teoretski; Crkva bi te odnose mogla svesti na najmanju mjeru da bi bila što dalje od profanoga svijeta. Jednako tako mogla bi sebi uzeti za zadaću da pronalazi zla u tom svijetu, da na njih baca prokletstvo i protiv njih zameće križarske ratove. S druge strane, ona bi se mogla profanom društvu tako približiti da u njem pokuša zadobiti prevlast ili zavladati u Božje ime. I tako dalje. Nama se, međutim, čini da se suodnos Crkve sa svijetom može najbolje uspostaviti u obliku razgovora, čime ne isključujemo druge mogućnosti“ (ES 80).

Nadalje je biskup naveo misli o važnosti dijaloga različitih teologa, profesora Nikole Bižace i Bonaventure Dude, pravoslavnog teologa Ioannisa Zizioulasa, protestantskog teologa Jurgena Moltmanna i drugih. U ozračju tih poruka kao svojevrsnu zadaću ovih teoloških susreta u dijalogu, biskup Uzinić izdvojio je potrebu unutarcrkvenog dijaloga, ekumenskog i međureligijskog dijaloga te dijaloga sa suvremenim svijetom.

Profesor Bižaca ističe kako je Pavao VI. potrebu dijaloga shvatio toliko ozbiljno da ju je opisao riječima koje u mnogo čemu nalikuju na Lutherov „Ich kann nicht anders”. Papa je rekao otprilike ovo: kada je riječ o dijalogu „mi ne možemo drugačije” nego prihvatiti dijalog kao oznaku naše apostolske službe. „Drugim riječima, Crkva ne može ispuniti svoje poslanje samo vjernim čuvanjem riznica milosti i istine kršćanske predaje, nego je pozvana ulaziti u dijalog“, istaknuo je biskup Uzinić. Sv. Pavao VI. smatra da Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana prva povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim. Potom je naveo karakteristike takvog dijaloga:

„Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohoI, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83).“

Dijalog je važna zadaća za sve, a osobito je važna danas kad imamo inflaciju riječi, a tako nam nedostaje razgovora. Nedostatak toga nam „onemogućuje toliko potreban susret na svim razinama, na razini međuljudskih odnosa, ali i na razini društvenih, ekonomskih, političkih, međureligijskih, ekumenskih i unutarcrkvenih odnosa“. Biskup je nadalje kazao kako u susretu nema nametanja, nema prisile, te naveo riječi pokojnog bibličara Bonaventure Dude iz prikaza enciklike Ecclesiam suam: „Dijalog spasenja, što ga je otpočeo Bog, sav se odvija u ozračju slobode. Bog svakome upućuje potresan poziv na ljubav, nikoga fizički ne prisiljava. Iako taj Božji poziv za pozvanike znači strahovitu odgovornost, Bog svakom ostavlja netaknutu slobodu da njegov poziv primi ili odbije.“

Sličnu misao izrekao je u djelu „Biće kao zajedništvo” i veliki pravoslavni teolog i pergamski metropolit Ioannis Zizioulas, govoreći o viziji slobode utemeljene u životu Trojedinoga Boga. Sloboda, rekao je on, nalazi se u temelju naše egzistencije, a ostvaruje se iskorakom prema Drugome i drugačijemu, izlaženjem iz sigurnosti vlastite egzistencije, vlastitog nauka, vlastitih uvjerenja, kako bi se u razgovoru i dijalogu susreo Drugi. Sloboda nije sloboda – a važna je to poruka današnjem svijetu koji vrlo često slobodu razumije posve autonomno i individualistički – ako ne postoji onaj Drugi s kojim ću se u susretu promijeniti, s kojim ću ući u zajedništvo koje ne poništava ni moj niti njegov identitet, nego ih potvrđuje.

Govoreći u ozračju ovih poruka o svojevrsnoj zadaći za ove teološke susrete u dijalogu, biskup Uzinić je naveo tri važne razine dijaloga, a to su unutarcrkveni dijalog, ekumenski i međureligijski dijalog i dijalog sa suvremenim svijetom. Nešto više je rekao o svakom.

Na prvo mjesto je stavio unutarcrkveni dijalog, koji je potreban na svim razinama, te kazao: „Važno je podsjetiti se da je crkveno tkivo uvijek bilo teološki pluralno. Postojale su različite teološke škole koje su davale različite moguće „legitimne” odgovore na raznovrsna teološka pitanja antropološke, moralne, ekleziološke i pastoralne naravi. Te škole su uvijek kroz crkvenu povijest bile upućene na kritički dijalog jedne s drugom.

Danas je teološka pluralnost potencirana spomenutom svjetonazorskom, filozofskom, religijskom, znanstvenom pluralizacijom aktualnih političkih društava. To sve iziskuje još intenzivniji teološki dijalog među različitim teološkim individualnim nastojanjima, budući da čvrsto definirane prepoznatljive teološke škole u ovo naše vrijeme više i ne postoje. Dijalog neće i ne može započeti sam od sebe. Oko dijaloga se treba truditi razgovorom, sučeljavanjem mišljenja, postavljanjem pitanja, ali i traženjem odgovora na sva ona pitanja koja život stavlja pred nas.

Nemojmo se bojati istraživati, proučavati vlastitu tradiciju, crpiti iz sveg njezinog blaga, iznositi, kako kaže Isus, iz njezine bogate riznice i novo i staro (usp. Mt 13, 52), ali i ulaziti u unutarcrkveni teološki dijalog.

Suvremenom svijetu je potrebna kršćanska vizija života. Ta je vizija utemeljena na stoljećima tradicije i odgovora na najvažnija pitanja ljudske egzistencije i egzistencije svijeta, ali i na novim odgovorima na koje su nas nukali uvijek novi znakovi vremena. Ta vizija nije jednoobrazna, nego raznolika. Zato ju je moguće pronaći, a onda i ponuditi, samo u unutarcrkvenom i teološkom dijalogu, u sučeljavanjima mišljenja, slobodi istraživanja i iznošenja vlastitih stavova, ali i u odgovornosti i prema pologu vjere i prema svojim sugovornicima. Papa Franjo vidi u unutarcrkvenom dijalogu temeljni preduvjet svakog oblika sinodalnosti kao buduće temeljne pa i nosive odrednice Crkve budućnosti.“

O potrebi ekumenskog i međureligijskog dijaloga biskup Uzinić je rekao: „Prije nekoliko desetljeća doživjeli smo strašna ratna razaranja, uništeni su ljudi i uništeno povjerenje. Nažalost, ponekad se i sama religija koristila kao alat za prekidanje povjerenja. Svjedoci smo da se to, sada na drugoj razini, događa i danas. Zadaća je teologa, osobito na ovom našem području, truditi se kritički progovoriti i o ulogama religija u ratovima, kao i o odnosu nacionalnih i vjerskih identiteta. Zadaća im je istraživati, propitivati i svojim radom pokretati procese ponovne izgradnje povjerenja. Ovakvi susreti, na kojima se zajedno sastaju studenti različitih kršćanskih konfesija izvrsna su prilika za to. No, oni su, nažalost, rijetki.

Zato iskoristimo ovu prigodu da zajedno započnemo budućnost koja u sebi neće nijekati rane prošlosti, neće bježati od pravde i potrebe preuzimanja odgovornosti, ali koje ćemo, u svjetlu Božjega oproštenja, preobraziti u novo povjerenje.“

Treću vrstu dijaloga, dijalog sa suvremenim svijetom, biskup prepoznaje kao zadaću kojoj su svi zajednički usmjereni jer je to naše poslanje. „Ponekad se čini da smo, pogotovo mi zaduženi za navještaj Riječi, znatno reducirali univerzalnost Božje poruke svijetu. Poslušajmo stoga što nam po ovom pitanju poručuje, u svome djelu „Iskustva teološkog mišljenja” reformirani protestantski teolog Jürgen Moltmann: „Teologija koja je namijenjena samo vjernicima je ideologija za kršćansko vjersko društvo. To potpuno proturječi univerzalnosti Boga i njegovoj javnoj objavi u Isusu Kristu“. Božja poruka je univerzalna, što znači da komunicira s najdubljim čežnjama i slutnjama ljudske intime, tako da je vjernik, ali i nevjernik, može razumjeti, a podržan milošću i prihvatiti. Zašto je danas ipak mnogi ne razumiju? Je li to zbog toga što je naš govor kojim prenosimo tu poruku postao nerazumljiv suvremenom svijetu? Da bi bio razumljiv, potrebno je osluškivanje govora drugoga. Sa suvremenim svijetom i svim njegovim postignućima moramo ući u dijalog kako bismo ga obasjali svjetlom vjere. Kao teolozi, kojima je poziv naviještati pozvanost svega stvorenog na slobodu, ali i mogućnost slobode u Isusu Kristu, pozvani smo ući u dijalog sa svijetom, s različitim znanstvenim disciplinama, s drugačijim pogledima na stvarnost i čovjeka. Kao što kaže papa Franjo, pozvani smo poći na periferije mišljenja.“

Nadalje biskup je kazao kako ovo izlaganje nije i ne može biti sustavno promišljanje o dijalogu nego „tek iznošenje nekoliko točaka koje, kako mi se čini, traže odgovor, kako teologa, tako i svih drugih zaduženih za pastoralno djelovanje i evangelizaciju u suvremenom svijetu“. Dodao je kako se osobito nada da će ovdje biti započet dijalog. „To je, započeti dijalog, puno važnije nego li o dijalogu govoriti. Dubrovnik ima simbolički kapital za vođenje dijaloških susreta, jer kroz povijest nije bio samo sjecište vjera, kultura i civilizacija već i prostor na kojemu se događalo posredovanje između tih različitih i najčešće sukobljenih stvarnosti. Dubrovnik je doprinosio da sjecište i sukobište ponekad postane i mjestom susreta.“

Biskup je zahvalio sudionicima na odazivu kao i predavačima na dolasku i sudjelovanju. Izrazio je osobitu radost zbog sudjelovanja mladih budućih teologa kojima je poželio da im „uz kritička promišljanja i otvoreno srce, razgovori koje ćete voditi budu plodonosni, a druženje radosno“.

Na kraju je kazao kao se tim prvim dubrovačkim ljetnim teološkim susretima pokušalo tematizirati jedan mali dio kompleksne pluralnosti na društvenoj, međureligijskoj, međucrkvenoj i unutarcrkvenoj razini. „Biti teolog danas je vrlo izazovno, zanimljivo, ali i odgovorno, jer sa svih tih razina, sa svih strana dolaze nam nova pitanja, drugačija nego u prošlosti, na koja smo pozvani u susretu i dijalogu tražiti odgovore“, kazao je te zaključio riječima pape Franje, kojega, kako je rekao, ovaj put nije želio previše citirati kako „bih na neki način pokazao da su procesi koje on vodi u Katoličkoj Crkvi započeli puno prije njega“. Citirao je njegov pogled na teologiju i na teološki dijalog izrečen na simpoziju „Teologija nakon Veritatis gaudium u kontekstu Mediterana”, koji je 21. lipnja 2019. u Napulju organizirao Papinski teološki fakultet južne Italije. Papa kaže: „Dijalog nije čarobna formula, ali svakako pomaže teologiji u njenoj obnovi kad ga se shvaća ozbiljno, kad se potiče i preferira među profesorima i studentima, kao i s drugim oblicima znanja i drugim religijama.”

Moderator otvaranja bio je generalni vikar Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić koji je uz pozdrave sudionicima i predavačima posebice pozdravio Joerga Bastena, predstavnika Renovabisa, koji je financijski podržao taj program, pročelnika Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije Joška Mikuša te župnika i pastoralnog vikara don Antu Burića. Škola je počela zazivom Duhu Svetome.

Prvo predavanje održao je rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić o temi „Pluralizam u tranzicijskim društvima – izazov za teologiju i Crkvu“. Prvog dana škole polaznicima su predstavljene teme radionica za koje su se mogli prijaviti, a to su: Pravoslavlje, pluralizam i drugost (Pantelis Kalaitzidis, ravnatelj Volos Academy for Theological Studies u Grčkoj), Društvo i pluralizacija: šanse i izazovi za žene u Katoličkoj Crkvi (Tina Beattie, profesorica Katoličkih studija na Sveučilištu Roehampton u Londonu) i Autentičnost teologije u pluralnim društvima (Carmelo Dotolo, dekan Fakulteta misiologije Papinskoga sveučilišta Urbaniana u Rimu).