Biskup Vidović predvodio središnju proslavu 400. obljetnice štovanja svetoga Roka u Sutivanu

Osim toga, proslavljena je i 400. obljetnica gradnje crkve svetoga Roka iznad mjesta koja svjedoči o dugoj tradiciji štovanja toga sveca među mještanima. Fjera svetoga Roka tradicionalno je jedna od najvećih bračkih svetkovina kojoj prethodi svetkovina Velike Gospe s procesijom po mjestu, a na dan zaštitnika održava se jutarnja i popodnevna procesija s kipom svetog Roka uz dodatne crkvene te pučke sadržaje i običaje.

Središnje slavlje visoke obljetnice u Župi najavio je puhački orkestar Brassčuta iz Pučišća koji je nastavio tradiciju pučiške Limene glazbe, uvevši okupljeni puk u svečano euharistijsko slavlje koje je tom prigodom održano pred crkvom Uznesenja Marijina na podignutome oltaru. Uz mons. Vidovića suslavili su brački dekan Ivica Huljev, domaći župnik Jakša Rubinić i nekoliko pristiglih bračkih svećenika. Evanđeoski ulomak svečano je navijestio brački dekan, a kod oltara posluživao kandidat za svećenika Hvarske biskupije Tonči Prugo.

Uvodeći u homiliju biskup Vidović pozdravio je pristigle vjernike koji su se okupili na slavlje 400. obljetnice štovanja svetoga Roka, naglasivši kako o tome štovanju svjedoči i crkva podignuta prije 400 godina svecu u čast. Mons. Vidović približio je vjernicima svečev život, podsjetivši da je sveti Roko rođen u južnoj Francuskoj u 14. stoljeću u bogatoj i uglednoj obitelji. Prema najstarijem životopiscu, Rokovi roditelji živjeli su dugo u braku, ali nisu imali djece. Molili su Boga, zavjetovali se Bogu i žarko željeli dijete. Bog ih je uslišao i dobili su Roka koji će postati jedan od najpoznatijih svetaca Crkve, naglasio je biskup Vidović.

„Ono što mi se čini bitnim istaknuti, a što se odnosi na njihovu obitelj, je činjenica da su Rokovi roditelji, iako bogati i s ugledom u društvu, više računa vodili o o duhovnom životu i krepostima nego o bogatstvu i ugledu u društvu. Te su vrijednosti nastojali usaditi i u srce sina. Čini mi se da je upravo to ono što je bitno odredilo Rokov život i što je učinilo da kasnije bude proglašen svetim“, rekao je mons. Vidović, istaknuvši kako „samo dobar korijen daje dobre izdanke i mladice“.

„Dobri i Bogu vjerni roditelji usmjeravaju život svoje djece prema izvoru života, prema Bogu, žele ga ukorijeniti u božanskome srcu, a svi koji izrastaju kao mladice iz božanskoga srca rađaju plodovima djece Božje. A plodovi su znak prepoznavanja. Znak prepoznavanja nisu naslovi kojima se hvalimo, niti nasljedstvo, posebno ne materijalno, nego samo plodovi, prema Isusovoj ‘Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati’“, istaknuo je biskup trootočke biskupije.

Obraćajući se roditeljima, hvarski biskup je rekao: „Dragi roditelji, djeca se ne mogu i ne smiju svojatati, djeca su dar Božji, darovan ocu i majci. Roditelji su samo dvije otvorene ruke koje sa zahvalnošću primaju taj dar života. Roditelji su dva krila kojima Bog želi zakriliti, zaštititi svoju djecu i usmjeriti ih prema izvoru života. Bit roditelja je da djecu pouče temeljnoj istini, istini da je Bog njihov otac. On će uvijek odgovoriti na njihove potrebe“.

Referirajući se na svetopisamske tekstove, pojasnio je kako Biblija, osobito Stari zavjet, donosi mnoge primjere osoba koje su htjele imati djecu, ali im to nije bilo moguće. Naveo je tako primjer Abrahama, Ane, Zaharije i Elizabete. „Bog im daje dijete kada su već izgubili nadu. Oni shvaćaju ispravno taj Božji dar. Ako nam Bog daje taj dar u doba kad ne možemo imati djecu, to je doista Božji dar. Ovaj izvanredni Božji zahvat doziva u pamet istinu: dijete je Božji dar. Bog ima plan. Onda je najbolje taj dar uzvratiti Gospodinu. To su i učinili. Predali su Gospodinu svoje dijete koje su toliko željeli, pa neka se ispuni Božji plan u životu njihova djeteta. Shvatili su da je najbitnije imati Boga. Onaj tko ima Boga ima sve, ima odgovore na sve svoje potrebe, na sva svoja pitanja“, istaknuo je biskup.

Povezavši svetopisamske primjere sa životom roditelja svetoga Roka, biskup je ustvrdio kako su Rokovi roditelji, svjesni da im je Bog dao sina kada su već bili izgubili nadu, odlučili uzvratiti svoga sina Gospodinu, kako bi se Bog proslavio po njegovu životu. „Brzo se pokazao učinak takvoga stava. Kada je Roko ostao bez roditelja, nije pao u očaj niti se izgubio. Nije se oslanjao na bogatstvo koje je imao; naprotiv, u bogatstvu je vidio opasnost da se ne izgubi poput svojih vršnjaka. Rasprodao je sve što je imao, ostaje siromah i kreće na put prema Rimu, želeći biti hodočasnik. Usput nailazi na bolesnike jer je vladala pandemija kuge. Zaustavlja se i njegov hodočasnički put pretvara se u trajno hodočašće, što u biti i jest život. Zaustavlja se, pomaže ljude, dolazi do Rima. Vraća se kući. I sam je kasnije obolio. Više godina je bolovao, a čudom Božjim ozdravlja“, ukratko je približio svečev život vjernicima.

Biskup je istaknuo kako Roko nije dopustio da itko stane između njega i Boga te je, ustvrdio je, „svojim životom postao dar onima koje je Bog poslao na njegov životni put”. Poručio je kako je poziv na svetost zadaća svakoga čovjeka, a ne samo svetoga Roka. „Svi smo pozvani na svetost. Svima je Bog dao dostatnu milost da možemo odgovoriti na njegov poziv“, zaključio je mons. Vidović.

Pred kraj euharistijskoga slavlja domaći župnik vlč. Rubinić čestitao je okupljenima obljetnicu štovanja svetoga Roka u župnoj zajednici. Izrazio je nadu da će čašćenje svetoga Roka pomoći svima da preko sveca časte i slave nebeskoga Oca. U prigodnoj riječi zahvalio je crkovinarima koji su sudjelovali u pripremi proslave, na poseban način crkovinaru Roku Zuaniću Anakleto, rekavši da je „duša proslave“. Crkovinar Zuanić nositelj je papinskoga odlikovanja Pro Ecclesia et Pontifice. Osim što se brine o sakralnoj baštini i očuvanju crkava na području Sutivana, Zuanić je odlučio obnoviti i tradiciju pucanja za vrijeme procesije koja je bila prekinuta 1926. godine te je izradio repliku mornaričkoga topa iz 18. stoljeća i oformio družinu „Topnici sv. Roka“ koji su zaduženi svake godine za pucanje iz topa u tijeku središnje rokovske procesije s Maloga mosta.

U okviru svečane proslave poslije euharistijske službe na prostoru pred župnom crkvom otkrivena je i blagoslovljena skulptura svetoga Roka. Brončanu skulpturu nadahnuta svečevim životom izradio je brački akademski kipar Đani Martinić iz Supetra, docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Skulptura je dar obitelji Zuanić Anakleto crkvi i mjestu kao trajno sjećanje na proslavu 400. obljetnice štovanja svetoga Roka. Skulpturu su otkrili Roko i Gita iz obitelji Zuanić Anakleto, a blagoslovio biskup Vidović.

Poslije blagoslova skulpture uslijedila je tradicionalna svečana procesija s kipom svetoga Roka posebno urešenim za tu prigodu. Posebnost procesije je da su svečev kip na drvenome postolju nosili odrasli bosonogi muškarci. Osim toga, ove su godine nosači rekonstruirali događaj iz 1956. godine u zajedničkome nošenju križa. Te godine kotarske vlasti nisu izdale odobrenje za održavanje procesije. Unatoč tome procesija je održana, i to na način da su se po četiri nosača kipa smjenjivali svakih desetak koraka sve do dolaska u župnu crkvu tako da su svi mještani podijelili odgovornost kršenja zabrane lokalnih vlasti. Protiv 23 osobe podnijete su tada prekršajne prijave i određena im je kazna od 1.000 dinara po osobi. Nakon uložene žalbe Vijeću za prekršaje u Zagrebu kazna im je preinačena u „javni ukor“.

Štovanje svetoga Roka u Sutivanu, po raspoloživim podacima, traje preko 400 godina. Prema zapisima biskupskoga vizitatora Ivana Ivaniševića, gradnja crkve svetoga Roka na istoimenom brežuljku datirana je 1623. godine, pa tako Župa Sutivan ove godine slavi i 400. obljetnicu svečeve crkve u kojoj se tradicionalno nalazi kip svetoga Roka koji se o svečevu blagdanu nosi u svečanoj procesiji po obali i ulicama toga bračkoga mjesta. U strahu od kuge koja je poharala Brač u 15. stoljeću, Stivanjani su se preporučili u zaštitu sv. Roku i podigli mu crkvu iznad mjesta. Kuga je pohodila Sutivan u dva navrata, 1635. i 1644. godine. Sa sigurnošću nije poznato kada su se počele održavati procesije s kipom sv. Roka od njegove crkve do župne Uznesenja Marijina, ali se pretpostavlja da je to bilo prije nabavke Tironijevoga drvenoga kipa 1898. godine. Svake godine na Rokovo u zoru kip svetoga Roka spušta se u svečanoj procesiji do župne crkve na štovanje vjernicima. Detaljnim istraživanjem župne arhive saznaje se da su u višestoljetnoj procesiji zabilježene samo dvije godine kada je taj običaj bio ometen povijesnim okolnostima.

Program proslave 400. obljetnice čašćenja svetoga Roka počeo je 12. kolovoza ispred svečeve crkve predavanjem „400 godina štovanja sv. Roka“ koje je održao crkovinar Roko Zuanić, čuvar stivanske sakralne baštine. U glazbenom programu nastupila je Vatrogasna klapa Alegrija. U ponedjeljak 13. kolovoza održan je tradicionalni program „Užežin Vele Gospe“ i koncert klape Šufit na šimatoriju pokraj župne crkve. Slavlje Rokova u toj župi završit će u nedjelju 20. kolovoza kada će kip zaštitnika Sutivana biti vraćen u zavjetnu crkvu.

U prigodi slavlja visoke obljetnice Hrvatska narodna knjižnica Antonio Rendić Ivanović iz Sutivana objavila je prigodnu brošuru „400 godina štovanja sv. Roka (1623.-2023.)“ uz potporu Općine Sutivan, Župnoga ureda i mjesne tvrtke Lagena d.o.o. U izdanoj brošuri mogu se pronaći podaci o crkvi svetoga Roka, štovanju sveca, posebno o tradiciji održavanja procesije na svetkovinu zaštitnika Sutivana.