U Postirima pokopan mons. Ante (Tonci) Jelinčić
Foto: Jadran Bašić / Misa zadušnica za mons. Antu Jelinčića u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Postirima
Postira (Brač) (IKA)
Svećenik Hvarske biskupije mons. Ante (Tonci) Jelinčić, koji je preminuo u četvrtak, 12. studenoga, u 92. godini života, pokopan je u ponedjeljak, 16. studenoga, na mjesnom groblju Duha Svetoga u rodnim Postirima na otoku Braču, u Župi sv. Ivana Krstitelja. Misu zadušnicu u župnoj crkvi predvodio je hvarski biskup Ranko Vidović.
Na misi su sudjelovali brojni vjernici iz pokojnikove rodne župe i drugih župa u kojima je obnašao župničku službu.
Koncelebrirali su nadbiskup Nikola Eterović, generalni vikar Hvarske biskupije Ivan Jurin, dekan Bračkoga dekanata Ivica Huljev, dekan Hvarskoga dekanata Toni Plenković i više svećenika. U liturgiji su asistirali domaći župnik Jure Martinić i đakon Hvarske biskupije Božidar Plenković.
Na početku mise zadušnice biskup Vidović izrazio je sućut okupljenim vjernicima iz postirske Župe sv. Ivana Krstitelja, u kojoj je pokojnik godinama bio župnik.
„Svećenik po Božjem daru pripada svima nama i svi mi njemu pripadamo. Kao vjernici opraštamo se na savršen način od svojih pokojnika. Slavimo misu koja je najveća i najuzvišenija molitva, najizvrsniji dar koji možemo darovati preminulome. To je molitva Isusa Krista, njegovo sebedarje za preminulog brata“, rekao je mons. Vidović. Potaknuo je okupljene svećenike i vjernike na zajedničku molitvu za svećenika od kojega se, kako je rekao, opraštaju župna zajednica i Hvarska biskupija.
U službi riječi prvo čitanje navijestio je Mladen Matulić iz postirske župe, a drugo Zoran Gospodnetić iz Župe Očišćenja Blažene Djevice Marije u Dolu. Evanđeoski ulomak navijestio je svećenik rodom iz Postira Pavao Gospodnetić.
U homiliji je biskup Vidović istaknuo da u trenucima smrti osjećamo tugu, bol i prazninu zbog gubitka dragih osoba.
„I Isus je plakao za mrtvim Lazarom suosjećajući s njegovim sestrama. Ne bi ni bilo dobro kad ne bismo ništa osjećali u ovim trenucima, pa i pustili suzu kad se opraštamo od dragih osoba. No, braćo i sestre, u našem srcu nema mjesta očaju. Opraštamo se s vjerom i nadom, s vjerom koja se temelji na uskrsnuću Isusa Krista. On koji je umro i uskrsnuo poručio je svima nama: ‘Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.’ Nakon Isusova uskrsnuća smrti zapravo i nema. Postoji samo staza uspona, križni put sa svojim postajama“, istaknuo je biskup, pojasnivši da se na smrt može gledati iz zemaljske i nebeske perspektive.
„Smrt nije kraj kako se nama čini iz pogleda zemlje. Iz pogleda vječnosti, iz nebeske perspektive smrt je vrhunac našega ovozemaljskog života, ona je konačni susret s nebeskim Ocem. Istina, smrt je vrhunac našega ovozemaljskog života, uzvišeni trenutak prema kojemu stremi naš život“, poručio je.
Hvarski biskup protumačio je da je svaka smrt čovjeku uspomena, ali i opomena za njegov život.
„Uspomena je jer se kaže O mrtvima ništa loše. Vjerujem da je plod života don Toncija duboko urezan u vašu memoriju, vaše srce i dušu te da će donijeti plod u vašim životima. Kao što živite od plodova njegova života tako će i oni koji su nama povjereni živjeti od plodova našega života. To je znak da se po smrti ulazi u nove duhovne odnose koji su životniji od onih za vrijeme našega ovozemaljskog života. Vjerujem da vi, dragi župljani, koji ste većinu svoga života proživjeli pod duhovnim vodstvom preminulog svećenika nosite lijepe uspomene, kao i da lijepe uspomene u svom srcu nosi župnik don Jure Martinić koji je vodio brigu o pokojnom župniku, i to na jedan poseban način, brinući se o svećeniku sve do smrti. Vjerujem da će mu Bog stostruko uzvratiti za tu ljubav“, istaknuo je Vidović.
Govoreći o smrti kao opomeni, biskup je poručio: „U isto vrijeme, naši oproštaji su i opomena svima nama. Ovih dana ili kroz koju godinu netko će se opraštati i od nas. To nipošto nije poziv na strah ili zatvaranje u sebe. To je poziv na život, poziv da se otvorimo životu i živimo život dostojan čovjeka, dostojan djeteta Božjega. Zato vas pozivam na žarku molitvu za pokojnika. Preporučimo ga Ocu milosrđa i ljubavi da mu bude blag i milostiv, da zahvati plod njegova života. Braćo i sestre, ne zaboravimo: sa sobom nećemo ponijeti ništa, osim plodova života. Molimo Gospodina da umnoži plodove života svećenika od kojega se opraštamo“, zaključio je.
Na kraju mise pročitana je poruka sućuti provincijala Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca don Milana Ivančevića, upućena postirskoj župi i Hvarskoj biskupiji.
„Don Tonci je svojim dugim ljudskim i svećeničkim životom ostavio dubok trag u Crkvi, ne samo u Hvarskoj biskupiji, nego i šire. Bio je predani pastoralac, zauzeti kulturni djelatnik i čovjek koji je nesebično skrbio za svoju župnu zajednicu. Posebno vrijedi istaknuti gradnju Pastoralnog centra sv. Josipa koji je postao važno mjesto duhovnih i kulturnih susreta. Još snažnije svjedočanstvo don Tonci je ostavio otvorenošću prema salezijancima kojima je godinama stavljao na raspolaganje prostore župe i pastoralnoga centra, osobito tijekom ljeta. Brojni mladi, salezijanski kandidati i salezijanci, sa zahvalnošću čuvaju uspomene na susrete, zajedništvo i produbljivanje vjere u prostorima kojima je upravo don Tonci svojom gostoljubivošću dao poseban pečat“, navodi se u poruci provincijala Ivančevića i salezijanaca te provincije.
Uime svećenika Hvarske biskupije od pokojnika se oprostio hvarski katedralni župnik don Toni Plenković, posluživši se riječima sv. Franje Asiškoga iz „Pjesme bratu Suncu“.
„Hvaljen budi Gospodine moj za brata našega don Toncija. Vjerujem da u ovom oproštaju svima nama stoji pred očima lik svećenika koji je po svemu bio izuzetan: jednostavan i ponizan, blag i duhovan, kreativan i temeljit, uporan, a tako staložen i nenametljiv, dostojanstven u pokretu, dostojanstven u govoru, potpuno predan“, rekao je.
Pojasnio je da pokojnika najbolje opisuje otočka riječ za svećenika – kurot, koja potječe od latinskoga glagola curare, što znači brinuti se o nekome ili nečemu. Podsjetio je da je Jelinčić bio poseban u svakom pogledu.
„Svima nam je znano da je Župa Postira s don Toncijem sačuvala možda ponajviše tradicijskih obreda, melosa, običaja u našoj biskupiji. Bio je u tome i oko toga vodio brigu. Ali, vrlo slobodan, nezarobljen formama i preciznim rubrikama, nepromjenjivim gestama, sve je čuvao, uvijek spreman na prilagodbu; razborit, slobodan, svjestan veličine poslanja koje daleko nadilazi posao nekog kustosa zavičajnog muzeja. Nije se zato u ovoj župi osjećalo ni traga opčinjenosti prošlim vremenima, podgrijavanju nekih djetinjastih nostalgija, ili ne daj Bože oživljavanja prošlih formi crkvenosti i klerikalizma koje su počinule u povijesti. Kao pravi kurot uvijek je poput dobrog domaćina iz Matejeva evanđelja pažljivo iznosio staro i novo, ne bi li iskoristio svaki instrument da živom organizmu svoje župe pruži čistu i svježu vodu evanđelja. Zato je i bio prema svakome otvoren, pa su kroz Postira prošli svi mogući i nemogući pokreti, zajednice, crkvene inicijative, propovjednici, laici“, istaknuo je.
Podsjetio je i na pokojnikov poseban odnos s mladima, rekavši da ih je iskreno volio, neumorno tražio, provodio vrijeme s njima, nastojao ih poticati te s njima organizirao brojna putovanja.
„Kao živi spomenik njegovoj otvorenosti mladima i svim ljudima, kao životna kruna njegova neumornog nastojanja da kao brižan pastir ponudi svom narodu što širi i raznolikiji sadržaj, i duhovnog i kulturnog i ljudskog obogaćenja stoji Pastoralni centar koji je bez ikakve sumnje najoriginalniji projekt posljednjih nekoliko desetljeća u čitavoj Hvarskoj biskupiji“, istaknuo je.
Na kraju se osvrnuo i na odnos dijecezanskoga klera prema pokojniku.
„Nama svećenicima don Tonci je bio stariji brat, brat koji nas je uvijek vraćao izvornom stavu vjere: Bog nije naš predmet, on je naš Gospodin. Bog nije tema kojom mi raspolažemo, Bog je otajstvo pred kojim se klanjamo. Bog nije tek sadržaj našega propovijedanja, nego Živi kojemu smo predali svoj život. Zbog tako dubokog osjećaja za Božje otajstvo i prožet njime, don Tonci je bio posebno osjetljiv na svaki oblik skretanja svećeničkog druženja prema površnosti. Žalostilo ga je kada bi razgovori ostali zarobljeni u sporednim i banalnim temama ili kad bismo se kao svećenici zapleli u tako sitnim i besmislenim igrama prijestolja. Želio je da naši susreti budu više od razmjene informacija, komentara i svakodnevnih dojmova. Želio je da budu mjesta na kojima ćemo jedni druge vraćati Bogu“, poručio je Plenković.
Oproštajni govor zaključio je riječima: „Hvala ti za primjer svećenika koji nikad nije tražio da ga se primijeti nego je nastojao da se kroz njegov život prepozna Gospodina. Ostavio si nam više od uspomene, ostavio si nam mjerilo po kojemu možemo preispitivati svećeničko služenje.”
Sprovodne obrede potom je predvodio postirski župnik don Jure Martinić. Župljani su iznijeli lijes s pokojnikovim zemnim ostacima iz župne crkve, a u ophodu do mjesnoga groblja sudjelovalo je mnoštvo vjernika. Lijes je položen u obiteljsku grobnicu.
Mons. Jelinčić rođen je 13. lipnja 1935. u Postirima od oca Jakova i majke Franke, rođene Šantić. Za svećenika Hvarske biskupije zaređen je 30. srpnja 1961. Župničku službu obnašao je u Župi sv. Ivana Krstitelja u Postirima od 1974. do umirovljenja 2015.
Prethodno je služio u bračkim župama sv. Antuna opata u Pražnicama od 1962. do 1966., sv. Nikole biskupa u Gornjem Humcu od 1965. do 1966. te Uznesenja Marijina u Sutivanu od 1966. do 1974. Tijekom služenja u rodnoj župi bila mu je povjerena i pastoralna skrb za vjernike obližnje Župe Uznesenja Marijina u Splitskoj.
Godine 2011. u rodnoj je župi proslavio 50. obljetnicu misništva. Papa Ivan Pavao II. dodijelio mu je 1986. naslov monsinjora.


