Koncelebrirali su: mons. Marinko Miličević, generalni vikar, preč. Mišel Grgurić, tajnik i kancelar biskupije, mons. Nikola Turkalj, ekonom biskupije, preč. Mario Vazgeč, domaći župnik, umirovljeni svećenik Zlatan Sušić, preč. Luka Blažević, ravnatelj Caritasa i župnik Ličkog Osika, vlč. Pero Šporčić, župnik Pazarišta i Klanca, asistirali su đakon vlč. Mario Kralj, bogoslovi i sjemeništarac. Pjevanje je predvodio katedralni zbor u zajedništvu s ostalim okupljenim pjevačima, pod ravnanjem i uz glazbenu pratnju Franje Puškarića, katedralnog zborovođe.

Biskup je na početku u propovijedi predstavio ukratko, životopis sv. Cecilije kršćanske mučenice s početka 3. stoljeća. „Njezin kršćanski život i mučeništvo ostavili su snažan dojam na sve kršćane toga vremena pa se i njezino štovanje proširilo u cijeloj Crkvi. To pokazuje i činjenica da joj je ime, među rijetkima, našlo mjesto i u molitvi Rimskog misnog kanona. Proglašena je zaštitnicom glazbe, pjevača, ali to datira tek iz srednjeg vijeka. Legende govore da je jedan od razloga i taj što je pjevajući hvalospjeve Gospodinu pošla u mučeničku smrt. Sveta Cecilija je, kao i svi drugi mučenici, imala mogućnost izbjeći mučeništvo i smrt. Bilo bi joj dovoljno zanijekati Isusa, ali to nije mogla. Izabrala je radije smrt. Vjerovala je Isusu i znala da ovakvim izborom zapravo, ne gubi život nego ga dobiva. Sveta Cecilija zaštitnica je pjevača, zborova, glazbenika, napose onih koji svoje pjevanje, svoju glazbu, posvećuju Bogu, a to su crkveni pjevači i crkveni zborovi. Oni pjevanjem časte i slave Boga, napose u euharistijskom slavlju koje je najuzvišenija proslava Boga.“

Biskup je, potom, pozvao pjevače i članove župskih zborova Gospićkog dekanata, neka budu svjesni, s jedne strane Božjeg dara koji su primili i s druge strane, da pjesmom časte Boga i tako svojim pjevanjem potiču i druge da radosnije slave Boga. Istaknuo je svetog Augustina koji, kada govori o pjevanju Bogu, stavlja naglasak da to pjevanje mora biti oduševljeno, iz svega srca. Pjevanje Bogu mora biti molitva. Spomenuo je uzrečicu: „Tko pjeva Bogu dvostruko moli.“ Ne bi puno koristilo izvrsno pjevanje ako ono doista, ne bi bilo molitva.

Mons. Križić osvrnuo se na misna čitanja. „U prvom čitanju čuli smo kako braća Makabejci žele posvetiti svetište, Hram Božji, koji su Rimljani, pogani, profanirali i obeščastili. Dolaze u ranu zoru s narodom i u Hramu prvo prinose Bogu žrtvu. To čine uz pjesmu i pratnju mnogih glazbenih instrumenata. Slavlje se protegnulo punih osam dana. Vidimo da, posveta Hrama uz pjesmu, govori o radosti i oduševljenju naroda što se Božje boravište ponovno posvetilo. Oni pjesmom susreću svoga Boga i otvaraju mu svetište vlastitog srca. Posvećujući Hram, oni posvećuju i sebe, hram svoje nutrine koji je Bogu još draži od hrama kao kamene građevine.

Evanđelist Luka u dva retka donosi Isusov intervent s obzirom na očišćenje hrama, koji nisu onečistili pogani kao za vrijeme Makabejaca, nego su ga onečistili vjernici i to oni koji se smatraju dobrim vjernicima. Ovi vjernici su od kuće molitve načinili tržnicu, ili kako Isus veli: ‘pećinu razbojničku’. Kuća Božja ako nije kuća molitve, onda je ona zbilja tržnica, ona se profanira.“ Biskup je izveo zaključak da molitva u kojoj Bogu nikada ne zahvaljujemo, nego samo od Njega tražimo, postaje trgovina. Lako se uvjerimo da smo neke stvari zaslužili, da nam to Bog mora dati, jer smo mi njemu dali ne znam koliko Očenaša ili milostinje. Zaboravimo da je sve što od Boga primamo, ponajprije dar, a ne zasluga. Vjera postaje tržnica ako mi dolazimo u Crkvu, idemo na misu ili na hodočašća, a onda nastavljamo s nepoštenim životom u kojem ima nepravde, laži, varanja, ogovaranja, psovke, kletve, i sl. Sve to od našeg nutarnjeg hrama čini tržnicu ili razbojničku špilju. Istina, nitko od nas nema posve čist svoj unutarnji hram niti dolazi u crkvu ili na sv. misu zato što je posve čist. Stoga, trebamo u crkvu doći raskajani, sa željom da budemo bolji i za to Boga molimo i trudimo se u tom smislu.“

Biskup se ponovno, na kraju obratio izravno pjevačima: „Nemojte nikada dopustiti da se vaše pjevanje Bogu, pretvori u tržnicu, da to pjevanje bude cilj samom sebi, da to bude promocija vas osobno (iako se treba radovati kada se nešto lijepo izvede, otpjeva), nego da vaše pjevanje dude proslava Boga, bude molitva. Onda to posebno raduje Božje srce, ispunja radošću Božji narod, a Božja nagrada neće izostati. Vi ćete sa svojim pjevanjem ispunjati i vlastitu dušu milošću Božjom i donositi radost i utjehu mnogima kojima ovo manjka. Jedna njemačka poslovica veli: ‘Kada ništa ne pomaže, glazba jedina suze obriše i srce obodri.’“

Završio je propovijed s događajem koji je čuo od jednog profesora na Zagrebačkom bogoslovnom fakultetu. – „Išao je on s kolegom posjetiti jednog dragog im svećenika koji je bio u bolnici i odbrojavao zadnje sate. Jedva je mogao izgovarati pokoju riječ. To su teške situacije kad ne možeš s osobom komunicirati i ne znaš, zapravo, o čemu bi više govorio. „Onda smo ga“, priča on, „u jednom trenutku upitali, ima li kakvu želju, što bismo mogli za njega učiniti?“ Nakon male stanke, on im reče: „Dajte mi nešto zapjevajte.“ Ovaj profesor veli: „Uvalio nas u veliku nevolju. Ja nemam nikakav sluh, a moj kolega još gore… ali smo ipak započeli pjevati. Vidjeli smo da se on blago smješka. Sigurno nije ljepoti naše izvedbe, ali se smješkao.“ Ovo je primjer da pjesma donosi radost i utjehu i u najdelikatnijim životnim trenutcima. Želim vam, dragi pjevači, od srca da i vi s vašom pjesmom donosite puno radosti, prije svega Bogu, a onda i mnogim dušama koje iscrpljuju životne tjeskobe i žalosti.“

Nakon mise svaki zbor predstavio se s dvije pjesme. Sudjelovali su zborovi: župa: Lički Osik, Bilaj, Lički Novi, Perušić, Brušane-Trnovac-Smiljan-Bužim i katedralni zbor Gospića.

Poslije nastupa sljedila je zajednička večera i raspjevano druženje u Pastoralnom centru župe Lički Osik.