Uz ime bl. Francesca Bonifacia nezaobilazno se veže ime jednog skromnog i samozatajnog, ali zaista neumornog promicatelja njegova lika i djela – Mario Ravalico iz Trsta pokretač je i sudionik velikog broja događaja i publikacija o bl. Francescu Bonifaciu. Povodom 75. obljetnice mučeništva bl. Bonifacia objavljujemo razgovor u kojem je pojasnio okolnosti života, djelovanja i mučeništva Blaženika, tijek kauze za beatifikaciju, te iznio mnoge druge zanimljivosti i saznanja. S Marijem Ravalicom razgovarala je novinarka Gordana Krizman.

U kakvoj je sredini odrastao don Francesco Bonifacio?

Don Francesco je rođen u siromašnoj obitelji, ali bogatoj vjerom.  Bio je drugi od sedmero braće i sestara, Francesco je već kao dijete odlazio u samostana sv. Antuna kod otaca konventualaca po „kruh za siromašne“, odnosno namirnice koje su fratri priskrbljivali za potrebite. Njegov otac Giovanni bio je ložač na parnim trajektima koji su povezivali Trst i istarske priobalne gradove. Preminuo je u dobi od 48 godina, ostavivši za sobom obitelj u velikom siromaštvu. Majka, Luigia Busdon (djedovi su bili iz Lanišća), bila je domaćica, posvećena domu i djeci, a za doprinijeti kućnim prihodima nosila je vodu sa gradske fontane za bogate obitelji. No, obitelj Bonifacio, iako u skromnosti, uvijek je živjela s pouzdanjem u Providnost.

Kakav je bio socijalno – politički kontekst u Krasici kada je onamo stigao don Francesco?

Don Francesco je u Villa Gardossi, danas Krasicu, stigao polovicom srpnja 1939. godine. Treba imati na umu da je Drugi svjetski rat započeo 1. rujna: tragedija je tek trebala započeti, ali već se u zraku osjećao njezin nagovještaj. Don Francesco je stigao u Krasicu nakon kratkog perioda službe u Novigradu gdje je dvije godine bio suradnik nadžupnika mons. Francesca Chierega. U Krasici nalazi milje vrlo sličan svom rodnom Piranu, no dok su ondje žitelji bili ribari i moreplovci, poljoprivrednici, trgovci, zanatlije, u Krasici nalazi gotovo isključivo poljoprivrednike nastanjene u razasutim zaseocima. Dobio je na upravljanje kapelaniju bujske župe, ali koja je imala pastoralnu samostalnost. Bio je jedini svećenik u Krasici i morao se brinuti o svemu: o vjerskoj pouci djece čak i u najudaljenijim mjestima (Punta, Baredine, Lozari), o posjećivanju starih i bolesnih diljem područja kapelanije (duž doline rijeke Mirne kao i na visinama brda Cavrie), o liturgijskim pripremama te radu s ministrantima. Mnogo je truda ulagao u rad s mladićima i djevojkama prema modelu Katoličke akcije, s ozbiljnom i zahtjevnom osobnom formacijom. U njegovom radu nije nedostajalo ni rekreacijskih aktivnosti poput stvaranja male dramske sekcije s predstavljanjem manjih komedija i knjižnicom u opticaju, to su bili apsolutni noviteti za tu ruralnu sredinu.

Tijekom godina imali ste priliku razgovarati s mnogim ljudima koji su poznavali don Bonifacia. Kako ga opisuju?

Da, u godinama tijekom kojih sam se posvetio mnogim istraživanjima (ne samo svjedočanstvima) imao sam priliku upoznati mnoge ljude, i one starije koji su osobno poznavali don Francesca. Ne samo ljude iz Krasice, koji i danas žive u Istri, ili u Trstu, već i ljude iz Novigrada, Buja, Grožnjana i okolice, također iz Pirana, pa čak i iz Carigadora, u blizini Dajle, kamo je don Francesco često odlazio slaviti misu. Pronašao sam dragocjena svjedočanstva u sjećanjima starijeg čovjeka koji živi u Trstu, koji je bio jedan od četiri ministranta koje je don Francesco okupio u crkvi San Giorgio u Tribanu, kamo je svake nedjelje i blagdanima odlazio slaviti misu. I dvije gospođe koje su živjele u Cestarskoj kući u blizini Ponte Portona bile su mi dragocjeni izvori informacija u rekonstrukciji mozaika don Francescove priče. Ne mogu zaboraviti mnoge svećenike – talijanske i hrvatske – koji su bili njegovi školski kolege u malom sjemeništu u Kopru i u bogoslovnom sjemeništu u Gorici. Svi su ga opisivali kao blagu, skromnu osobu, zaljubljenu u Boga i svoje svećeništvo, duboko privrženu svom narodu do te mjere da ga nikada nije napustio, čak ni kad je progon protiv njega postao veoma izražen. Već u vrijeme sjemeništa bio je mladić koji se sviđao svima jer je volio sve, bez ikakvih preferencija, pa ni nacionalnih. A u to vrijeme nije nedostajalo podjela, ili, što je još gore, kontradikcija među etničkim skupinama, ali Francesco je bio za sve točka oslonca i pomirbe.

Kao svećenik, zapisala je jedna tadašnja djevojka u jednom od svojih svjedočanstava, don Francesco je pomagao svima koliko je mogao, bez obzira na njihovu političku orijentaciju, jer je u čovjeku vidio samo stvorenje stvoreno na sliku Božju.

Možete li nam ukratko prikazati tijek kauze za proglašenje blaženim don Bonifacia? Koji su bili najistaknutiji trenuci?

Kauza za beatifikaciju don Francesca započela je još 1965., nakon što je jedan njegov subrat, njegovih godina, službeno zatražio od biskupa da otvori kanonski proces. Trajao je dugo i imao je put koji nije uvijek bio lagan. Jedna od poteškoća bila je činjenica da je don Francesco u to vrijeme pripadao Tršćansko-koparskoj biskupiji, ali kojom je biskupu, unatoč nadležnosti, bilo onemogućeno upravljanje na cijelom području. Nadalje, bile su tu i poteškoće u pronalaženju ljudi koji su voljni svjedočiti: postojao je veliki strah od odmazde i ljudi su se bojali govoriti o tom događaju. Zatim poteškoće u pronalaženju njegova tijela i očevidaca ubojstva don Francesca. Tim su se poteškoćama nadodale i druge, neizravne, ali ne sporedne: prvo prekid diplomatskih odnosa između tadašnje Jugoslavije i Svete Stolice; godinama kasnije početak bojažljivog obnavljanja tih odnosa: sve je to sugeriralo da se iznošenje svjedočanstava drži pritajeno, gotovo suzdržano, zbog svega toga je rad prvoga suda kauze zatomljen. Ponovno je pokrenut sedamdesetih godina prošloga stoljeća, no tek 1995. godine ponovno je započeo rad suda koji je zaključio dijecezanski proces 22. ožujka 1998. godine svečanim javnim zasjedanjem u katedrali sv. Justa u Trstu, pod predsjedanjem tadašnjeg biskupa mons. Eugenia Ravignania.

Nakon delikatnog rada na pregledu cijelog materijala koji je provela rimska kongregacija, papa Benedikt XVI., 3. srpnja 2008. godine, ovlastio je Kongregaciju za kauze svetaca da izda dekret kojim se smrt don Francesca Bonifacia priznaje kao istinsko mučeništvo iz mržnja prema vjeri. Ovo je bio trenutak velike radosti za cijelu Tršćansku crkvu i za cijeli grad, jer je don Francesco Bonifacio postao blaženik, prvi svetac i mučenik od vremena svetog Justa. Mala napomena: tršćanski biskup mons. Ravignani je tijekom cijelog procesa uvijek bio u bliskom kontaktu s biskupom Porečke i Pulske biskupije, najprije s mons. Bogetićem a zatim s mons. Milovanom: zajednički cilj i želja bilo je osigurati da se kauze za proglašenje blaženima don Bonifacia i vlč. Bulešića, koliko je to moguće, odvijaju zajedno.

Koji su vas razlozi naveli da pristupite liku bl. Francesca Bonifacia i postanete njegov najvatreniji promotor?

Razlozi su različiti. Bilo je to stjecajem dviju okolnosti, no u stvarnosti je to bio plan Providnosti. Potkraj 2012., bio sam tek nedavno napustio mjesto ravnatelja biskupijskog Caritasa u Trstu i bio sam oslobođen svake obveze. Mons. Giuseppe Rocco, posljednja osoba koja je susrela don Francesca Bonifacia, s njim je molio i ispovjedio ga je, nakon što je cijeli svoj život pokušavao doći do istine o smrti svog subrata, poznajući me vrlo dobro, zamolio me da mu pomognem u tome istraživanju koje on, obzirom na godine nije mogao nastaviti. Želio se sastati u Bujama s nekim istarskim svećenicima i zamolio me da ga pratim: to je bilo njegovo prenošenje zadatka na mene, iako u tom trenutku ja to nisam razumio. Gotovo u isto vrijeme, don Francescov brat, Giovanni, koji se posebno nakon umirovljenja trudio doći do istine, zamolio me da nastavim ono što je on činio: tražiti istinu, širiti saznanje i kult štovanja njegovog brata svećenika. Uz sve ovo ispreplele su se i druge činjenice: poznavao sam majku don Francesca koju je moja majka često posjećivala, poznavao sam braću i sestre; štoviše, nekoliko godina don Francescova majka i njezina najmlađa kći živjele su u potkrovlju kuće u kojoj sam živio prije braka sa suprugom Giulianom. Dakle, postojala je i emocionalna komponenta u tom mom interesu, a prije svega i znatiželja.

Tršćanska biskupija je provela kauzu za proglašenje blaženim don Francesca, i dalje je sjedište najvećih inicijativa koje promiču lik don Bonifacia i kult njegova štovanja. Koje se udruge uglavnom bave time?

Da, u Trstu, i po izričitom biskupovom mandatu, biskupijska Katolička akcija posebno se zalaže za promicanje kulta bl. Francesca Bonifacia. To čini prije svega kroz mjesečni sastanak skupine vjernika koju smo nazvali „Prijatelji don Francesca“: svakog drugog četvrtka u mjesecu sastaje se u župnoj crkvi Svetog Jeronima (u kojoj se nalazi prekrasan mozaik s prikazom bl.  Francesca i ubojice kojemu je Gospodin oprostio), na molitvi večernje te čitanju i razmatranju o nekoj homiliji tog svećenika mučenika. Ta se grupa sastaje već devet godina. Osim toga Katolička akcija se bavi izdavanjem knjiga svjedočanstava, blaženikovih promišljanja i pripovijesti o njegovom životu. Tu su i hodočašća, koja su, nažalost, izostala u posljednje dvije godine zbog dobro poznatih zdravstvenih događaja. Ta su nam hodočašća približila mjesta u kojima je on živio i obavljao svoju službu, ali i omogućila nam da izgradimo odnose, mostove i istinska prijateljstva s mnogim vjernici laicima i svećenicima u Istri: pravi dragocjeni biser bratstva i međusobnog razumijevanja. Prije nekoliko godina, dvoje mladih iz Katoličke akcije osmislilo je, a zatim i organiziralo (s kartama, GPS lokacijama i facebook stranicom s uputama) pješački put dug oko 115 km – Put blaženog don Francesca Bonifacia – koji vodi iz katedrale sv. Justa u Trsta, preko Pirana, do Novigrada te Krasice i Grožnjana, kroz tri države i kroz sva mjesta značajna za život don Francesca. Put su već prehodale različite skupine i pojedinci, čim je ovaj sveti svećenik postao poznat.

Koja je glavna poruka lika i djela bl. Francesca Bonifacia ljudima koji danas naseljavaju sjeverozapadni dio istarskog poluotoka ili u širem smislu ova srednjoeuropska područja?

Ovdje bi se moglo iznijeti mnogo razmatranja; ali, po mom mišljenju najznačajniji je lik svećenika duboko ukorijenjenog u Riječi Božjoj, koji ju je, i  prije naviještanja, intenzivno osobno živio: ukratko, svećenik zaljubljen u Boga. Zatim njegova jaka ukorijenjenost u stvarnost svog okruženja, su patništvo s ljudima. On je uistinu ušao u srca ljudi jer je znao kako im se obratiti riječima vjere, ali uvijek polazeći od njihovog svakodnevnog života, kao, primjerice, poteškoće poljoprivrednika koji zna da nikada ne može imati izvjesnosti, ali mora vjerovati u Providnost. Don Francesco je čovjek i svećenik koji i danas govori o vjernosti, dosljednosti, jedinstvu. Njegovo mučeništvo bilo je dragocjena prilika da se ujedine ljudi, narodi, priče o ljudskom životu i različitim jezicima, s obje strane granice za koju se svi nadamo da će postati sve tanja, posebno u umovima i srcima ljudi. Ovo je možda jedno od najljepših “čuda” bl. don Francesca Bonifacia.

(Intervju i prijevod sa talijanskog: Gordana Krizman)