„Blagdan Svijećnice stavlja nam pred oči događaj koji se dogodio u Hramu u Jeruzalemu četrdeseti dan nakon Isusova rođenja u Betlehemu. Josip i Marija, po Mojsijevom zakonu, prikazuju Isusa Bogu u hramu. Tada je starac Šimun rekao proročke riječi da je to dijete postavljeno na propast i spasenje mnogima u Izraelu, da je on svjetlo naroda te da je to znak kojemu će se svi suprotstavljati“ rekao je mons. Lenkić, istaknuvši da Marija i Josip na putu u Jeruzalem hode na prvoj tijelovskoj procesiji, u sveti grad Jeruzalem. „Marija i Josip nose u hram Boga, da i u Jeruzalemu bude Božić! Na Božić ne bijaše mjesta za Boga u ljudskim stanovima. Danas Bog stiže u hram, tražeći mjesta u hramu i u našim srcima. Nismo li mi zanemarili hram svoga tijela? Prestali smo biti ono što trebamo biti – kuća Božja, hram Božji. Nije presudno pitanje idemo li u crkvu, nego idemo li kroz život kao Crkva“ istaknuo je mons. Lenkić.

„Svoje bratstvo s nama Bog najskuplje platio, a mi olako kidamo bratstvo jedni s drugima i s Bogom“, upozorio je mons. Lenkić.

„U središtu blagdana Svijećnice je prizor u kojemu Šimun uzima Dijete Isusa u naručje i hvali Boga za taj veličanstveni završetak svoga života riječima: ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje’. Taj susret u hramu ima poseban čar. Pun je dinamike, simbolike i života. U njemu se susreću dvije generacije, dva svijeta, dvije ere, dvije epohe. Staro odlazi, nastupa Novo. Počinje nova era, Kristova. Susreću se Stari i Novi savez, Bog i čovjek“ istaknuo je propovjednik, dodavši da se taj susret Staroga i Novoga slavi u procesiji sa zapaljenim svijećama, u znakovima uvijek novoga sjaja Božjeg veličanstva. U središtu liturgijskog slavlja Svijećnice je svjetlo. „I to ne bilo kakvo svjetlo, nego Svjetlo koje dođe obasjavati sav svijet i tamu ljudskih srdaca. Svjetlo koje je od vječnosti i neugasivo. To Svjetlo od davnina je nagovijestio prorok Malahija proroštvom: ‘I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite’. To svjetlo željno je iščekivao i starac Šimun i s Isusom u naručju, želi izići s ovoga svijeta“ rekao je mons. Lenkić. Zato je na blagdan Svijećnice običaj blagoslov svijeća i ophod s blagoslovljenim svijećama.

„Zapaljena svijeća simbol je prisutnoga Krista, simbol naše budnosti i odanosti Sinu Božjemu. Svijeća je upaljena pri našemu krštenju, prati nas u sakramentima i blagdanima, povezuje nas sa svijetom na drugoj obali, spaja s našima milim pokojnima, ispraća na smrtnoj postelji. Dok u rukama držimo blagoslovljene svijeće, prisjetimo se svoga krštenja“ potaknuo je mons. Lenkić, dodavši da smo i mi bili prikazani u hramu da bismo bili posvećeni Bogu.

Krštenjem smo postali baštinici vječnog života. „Čuvajmo plamen našeg pristanka da budemo dio Božjeg ophoda. ‘Regrutirani’ smo kao Njegova vojska, snaga, uzdanica. Nemojmo ga iznevjeriti nego budimo ponosni na svoju kršćansku pripadnost i odani Božjem Sinu koji je svjetlo u našoj tami. Dopustimo Gospodinu da bude svjetlo u našem srcu, kako bi naš život bio znak i putokaz onima u čijim je srcima to Svjetlo zamrlo.

Ničega nismo potrebni koliko svjetla prosvijetljene savjesti i odgovorne svijesti. Potrebni smo svjetlonoša koji će pronositi svjetlo u tami svijeta“ poručio je mons. Lenkić. Potaknuvši na molitvu na tu nakanu i zahvalu Bogu za sve svjedoke kršćanstva, osobito za Bogu posvećene osobe u redovništvu, mons. Lenkić je poželio da redovnici budu „vjerodostojni svjedoci koji će privući i osvojiti mnoge duše za Boga, da Gospodin umnoži nova svećenička i redovnička zvanja i molimo za ustrajnost postojećih. Neka nas sve obasjava Kristovo svjetlo, da naš hod za Isusom bude putokaz drugima, a nama sigurni put u vječnost“.

Nakon mise puk je počastio svečeve moći pred otvorenom škrinjom u kojoj se nalazi tijelo sv. Šimuna kojega Zadrani časte sedam stoljeća.