Crkva sv. Frane (Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića) čuva stoljetnu tradiciju štovanja Sveca Svega Svijeta. Ovogodišnja proslava bila je u znaku osamstote obljetnice prvoga susreta sv. Frane i sv. Ante, koji se dogodio 30. svibnja 1221. u Asizu.

U homiliji je o. Mandurić posvijestio važnost molitve u životu svakoga pojedinca. Pojasnio je da je Bogu važno kakvo je stanje našega srca, stanje naše duše. To nam Gospodin svjedoči na nebrojenim mjestima i nebrojenim gestama, dodao je.

Čovjek je sklon misliti da je Bogu najvažnije koliko je skrivio, koliko je štete nekome nanio, je li prevršio mjeru grijeha. „Da si čudo od grešnika, Bogu bi bilo najvažnije kakvo je stanje tvoje duše, kako si ti, čovječe. Jer Bog dobro zna, da je iza svakog tvog grijeha teška prijevara, teška mržnja“, rekao je propovjednik.

Ukazujući na život sv. Antuna, istaknuo je da je njega prožeo žar Kristove ljubavi, a taj žar treba zahvatiti i svakoga od nas, jer „Krist bi ponovno umro za mene, za nas, a sv. Ante bi ponovno bio spreman svoj život založiti da naviješta Kristovu riječ“, jer „svetac je silno volio Gospodina, duboko je doživljavao njegovu ljubav. Zato je silno volio čovjeka i svoj život posvetio čovjeku da nas dovede do istine, da nam navijesti tajnu Božje ljubavi. Neprestance je molio i živio za to, da evanđelje učini čovjeku shvatljivim. Iz njegova života otkrivamo silnu ljubav i suosjećanje za čovjeka, zato nije čudo da se Bog toliko proslavlja kroz ovoga sveca svega svijeta“.

Vjernike je pozvao da dopuste srcu da ga Riječ mijenja, da Riječ Božja zahvati njihova srca, te da ih Bog po sv. Anti povede i izvede iz učmalosti, da se neke stvari pomaknu i promjene u njihovim životima, tj. da krenu prema Kristu i da dopuste da ih njegova nježnost privuče. Jer, važno je shvatiti Kristovu sućut za čovjeka, a ne njegovo osuđivanje, njegovu spremnost da im da novi život.

No, ukoliko u životu nema molitve, ako ona nije središnje mjesto u njemu, onda čovjek nije shvatio što je život, nije shvatio što je kršćanstvo, upozorio je propovjednik. Dodao je da se često „događa da smo na pragu kršćanstva, da imamo simpatiju prema nekoj pobožnosti, prema vjeri, ponešto znamo, deklariramo se kao vjernici, kunemo se da se nećemo odreći vjere i kršćanskoga identiteta. No, kršćanstvo je mnogo više od toga. To je način da se živi Kristov identitet. Uistinu ja sam stvoren za to da mogu živjeti Kristov identitet, jer kršten znači biti uronjen u Krista. To znači živjeti novi život u sili i snazi Kristovoj. Tako da mogu i sam iskusiti tu silinu ljubavi.“

Propovjednik je posvijestio da je življenje u kojem nema vremena za molitvu, u kojem čovjeka obuzima gramzljivost i pohlepa za materijalnim, ustvari mučenje, patnja, ropstvo – to nije sloboda, a Gospodin je htio mnogo više od toga. On želi da idemo drugima ususret, da budemo bogati ljubavlju, da i sami budemo evangelizatori, poručio je.

No, da bismo to ostvarili, potrebno je puštati Gospodina u naš život i susretati ga. Stoga, moramo naći mjesta za molitvu. Ako sebe ljubiš, ako želiš život u radosti, u miru, bez konflikta, u vedrini, u nadi, u vjeri, onda moraš naći načina gdje ćeš to ispijati, gdje ćeš susretati Gospodina. Moraš naći načina da živiš s njim, da neprestance druguješ sa svojim Gospodinom. Zato molitva mora biti središnji dio drugovanja s Bogom, a tomu nas uči i sv. Ante, rekao je p. Mandurić.