Euharistijsko slavlje predvodio je prof. dr. fra Ante Akrap, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, predvoditelj i trodnevne duhovne obnove, a koncelebrirali su domaći župnik fra Petar Klapež i svećenici koji djeluju u župi fra Jozo Župić, fra Slaven Čeko i fra Frano Milanović Litre.

Nakon ulazne procesije, pozdravnu riječ vjernicima uputio je fra Petar Klapež, istaknuvši da su se pripremali za blagdan moleći pobožnosti utorkom u čast svetome Antunu Padovanskom, trodnevnom duhovnom obnovom uoči blagdana, te hodočašćem u Padovu.

U propovijedi je fra Ante Akrap govorio o životu, djelovanju i onome što sv. Antuna čini omiljenim i poznatim svecem, a to je bila njegova ljubav prema Isusu Kristu. Naglasio je da je Antun gorio i izgorio za Isusa, toliko da je želio biti mučenik i umrijeti mučeničkom smrću. „Međutim, Bog je imao drugi plan sa svetim Antunom, nije stigao do Maroka, zaustavio se u Italiji gdje je ostvario svoju svetost propovijedajući Evanđelje. Ono što posebno krasi svetog Antuna bila je njegova otvorenost prema društvu onoga vremena. Znao je prepoznati konkretne probleme u društvu, poput korupcije i nije se bojao govoriti istinu. Po tome je ostao poznat jer je njegovo geslo bilo živjeti Evanđelje.

Najprije je bio primljen u red svetog Augustina, a kasnije, kada je do njega doprla vijest o franjevcima u Africi koji su život završili mučeničkom smrću, poželio je i on sam otići tamo i podnijeti žrtvu za Isusa. Stoga je prešao u franjevački red i na početku je radio najobičnije poslove, bio je pomoćni kuhar u kuhinji, dok jednoga dana nije trebao održati propovijed kao zamjenski propovjednik. Koristio je jednostavne, jasne riječi i po tome je postao omiljen, jer je govorio istinu. Ono što simbolizira svetog Antuna je cvijet ljiljan s jedne strane kao znak Božje ugodnosti i ljepote i mirisa i dijete Isus s druge strane jer je toliko je volio Isusa da mu se Isus ukazao kao maleno dijete pokazavši mu time svoju ljubav, bliskost i dobrotu“, poručio je propovjednik.

Na kraju misnog slavlja, na poziv župnika fra Petra, ispred oltara su se okupila djeca i njihovi roditelji, a fra Ante je izmolio molitvu zaštite svetome Antunu Padovanskom. Potom je blagoslovio djecu i roditelje te sve vjernike u crkvi.

Liturgijsko pjevanje predvodili su dječji zbor župe „Hrvatski slavuji“ i članovi Mješovitog zbora pod ravnanjem s. Nikoline Bilić izvodeći poznate skladbe napisane u čast svetog Antuna.

Proslavi blagdana svetoga Antuna Padovanskog prethodila je trodnevna duhovna obnova koju je također predvodio fra Ante Akrap.

Trodnevnica uoči blagdana

Tema prvoga dana duhovne obnove bila je „Umijeće ljudskoga življenja ili mudrost života“. Fra Ante je u duhovnom nagovoru tumačio ulomak iz Ivanova Evanđelja, koji govori o Isusovom pranju nogu učenicima. Nastojao je vjernicima pobliže objasniti što znače Isusove riječi „do kraja ih je ljubio“ i „odloži haljine svoje“. Govoreći o odnosu Boga i čovjeka, kazao je da je glavna Božja preokupacija kako ljubiti čovjeka, kako spasiti čovjeka i kako čovjeka dovesti samome sebi.

„U tome se očituje mudrost Božja, koja je dar Duha Svetoga i nama ljudima. No, na žalost, čovjek ponekad ne prepoznaje Božju brigu o njemu, udalji se od Boga, zatvori se za njegove darove, želi biti perfekcionist, sam i bez Boga. Isusov pristup je drugačiji. Isusov pristup je pristup ljubavi, praktična ljubav. Isus kleči pred čovjekom, pere noge svojim učenicima, gleda na njihovo dostojanstvo i njihovu vrijednost. U tim najkritičnijim trenucima svojega života Isus odlaže svoje haljine, ne misli na sebe i na ono što ga čeka, nego gleda na ljude, gleda na čovjeka, na svakog pojedinca da bi ga spasio i usmjerio na ispravan put, po primjeru koji mu je dao za to“, istaknuo je.

Nakon duhovnog nagovora uslijedilo je euharistijsko slavlje. Propovjednik se osvrnuo na naviješteni ulomak iz Matejeva Evanđelja koji govori o Isusovoj propovijedi na gori. Nastojao je protumačiti što znači kada čovjek ne prepoznaje Božju ljubav i blizinu, odnosno kako u teškim trenucima, kada se Boga odbaci, izdržati život. Nakon misnog slavlja uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Duhovni nagovor drugoga dana trodnevnice, nakon molitve krunice koju su predvodili članovi Franjevačkog svjetovnog reda, bio je o temi „Pohvale molitvi“. Fra Ante je nastojao protumačiti pojam i važnost molitve uzimajući za primjer Isusovu molitvu Ocu „da svi budu jedno“ i „ očuvaj ih od zloga“. Govorio je s kojim se problemima čovjek susreće kada moli, može li Bog pomoću molitve i na zamolbu promijeniti tijek nekog događaja u životu. Istaknuo je da molitva ne mijenja Boga nego onoga koji moli. Citirao je Goethea koji kaže: „Ništa ne traži od čovjeka koji ne razgovara s Bogom.“

„Ono što nemam ja, netko to mora nadopuniti, a to znači da smo upućeni jedni na druge, dijelimo jedni s drugima i onda smo kompletni, onda smo zajednica, onda smo zajedništvo, onda smo Kristovi. Ako se sam Bog za nas zauzima, ako sam Bog moli za nas, onda je to nešto sasvim drugačije, onda je to nešto  sasvim posebno“, naglasio je.

„Svaki čovjek je kušan u svome životu. Iskušenje je jedna od bitnih odrednica čovjekova života. Isus kaže: dat ću vam mudro srce i znanje kojem se nitko nikada neće moći suprotstaviti i kojem se neće moći suprotstaviti vaši neprijatelji. Toga je Đavao bio duboko svjestan, kada nagovara Isusa Krista da se brine za sebe, da učini sebi nešto dobro, ali ne, Krist čini samo čovjeku. Na svaki način želi poljuljati povjerenje, uništiti povjerenje koje Isus ima prema svome nebeskom Ocu. Ali Isus je duboko ukorijenjen  u svome Ocu, u Bogu, vjeruje svome Ocu, ima povjerenja u svoga Oca“, poručio je fra Ante.

Uslijedilo je euharistijsko slavlje, tijekom kojega je propovjednik govorio o sv. Barnabi, apostolu koji je mučeničkom smrću završio svoj zemaljski život. Kako je istaknuo predslavitelj, Barnaba je, kao i sveti Antun Padovanski, nebo osvojio postom, pokorom i dobrim djelima, prodavši svoje imanje u Jeruzalemu u korist prve kršćanske zajednice koja je tamo nastala. Nakon mise uslijedilo je klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom koje je predvodio fra Ante Akrap s prigodnim razmišljanjima o čovjekovu odnosu prema sebi samome, o odnosu prema drugima i prema Bogu.

Tema trećeg dana duhovne obnove bila je „Vjera“. Fra Ante je pročitao dva čitanja iz Lukina Evanđelja,  u kojima učenici od Isusa traže da im umnoži vjeru i koji govore o poniznom služenju. Na primjeru Mojsija koji je izveo obećani narod iz egipatskog ropstva, istaknuo je da vjera nije sredstvo postizanja nutarnjeg zadovoljstva, nego prije svega da je vjera poziv i poslanje. Rekao je da se Mojsije stalno opirao Božjoj riječi te da to opiranje nije znak nesposobnosti, neslaganja ni kukavičluka, nego je znak autentičnosti samoga poziva.

„Mojsije je Bogu postavljao razna pitanja u vezi svog poslanja, ali Bog ne odgovara onako kako je to Mojsije htio. Time se želi reći da i mi u životu nećemo dobiti jasne odgovore od Boga i da moramo naučiti živjeti s neodgovorenim pitanjima. To znači da shvatimo da je naša vjera tajna, misterij i otajstvo. Djelomično je možemo shvatiti, ali u potpunosti nikada do dubine odgonetnuti“, naglasio je.

Dodao je da je uloga Mojsija bila da nauči narod slušati Gospodina. „Vjera nije jedno zatvoreno iskustvo ostavljeno sa strane, vjera je proces koji se svakodnevno otvara kroz dužnost i kroz svjedočanstvo. Vjera je prije svega poziv i poslanje, koga Bog šalje i gdje ga šalje. Postoji više načina ophođenja s vjerom. Jedno od toga je ‘umiranje vjere’. To je žrtva ili plod iz koje će kasnije izrasti veliko stablo.

‘Mala vjera’ poniznih malih ljudi znači da kada dođemo do granica svoje vjere, onda se rađa istinska mala vjera. Suprotno maloj vjeri je ‘velika vjera’ ili ljudi velike vjere. Jedna od odlika takve vjere je da ljudi stalno govore o Bogu, ali Boga se ne treba zloupotrebljavati. Zatim postoji tvz. ‘slatkovjernost’. To je kada počnemo Bogu tepati, tu je Bog kao pratitelj koji nas prati na našim izlascima, na našim putovima“, rekao je fra Ante.

„’Vjera kao simulacija prošlosti’ znači da vjera živi od prisutnosti. Od nas se traži da budemo svjedoci Božje prisutnosti u svijetu. Biti ‘vjerski fanatik’ znači da je to našminkana vjera, spremni smo sve upotrijebiti da odbacimo male i ponizne vjernike“, pojasnio je.

„Vjera je zahvat Božji u našim životima. Kršćanska vjera je ljubav, a oličenje te ljubavi je Isus Krist. Potrebno je postaviti ljestvicu vrijednosti, ravnotežu svojega života i življenja. Za to nam je potrebna evanđeoska mudrost. Ne možemo opstati u svijetu ako Boga ne ljubimo, ako sebe ne ljubimo i ako drugoga ne ljubimo“, zaključio je fra Ante.

Nakon duhovnog nagovora uslijedila je misa i klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Program duhovne obnove tijekom sve tri večeri glazbeno je pratio zbor i orkestar Hrvatske katoličke župe München pod ravnanjem s. Nikoline Bilić.