Euharistijsko slavlje predvodio je ogulinski dekan i župnik Josipdola dr. Željko Blagus u koncelebraciji upravitelja samostana fra Mirka Gregova, župnika Župe bl. Alojzija Stepinca fra Petra Grubišića, župnika Oštarija Peje Ivkića i župnog vikara Župe Uzvišenja sv. Križa Brune Lovakovića. Misu je animirao župni zbor uz pratnju na gitari dr. Tihomira Beline.

„Došli smo s ciljem spomenuti se sv. Franje, inspirirati se njime i posadašnjiti ga. Živio je u vremenu gube, bolesti i sukoba, iako su gube današnjih vremena puno opasnije“, istaknuo je u pozdravnom obraćanju fra Mirko Gregov uvodeći nazočne u proslavu.

„Sveti Franjo poznat je po svojem siromaštvu koje je toliko naglašavao u svojem životu i u životu Crkve. Koje je značenje i koja je svrha toga siromaštva?“, zapitao se na početku dr. Blagus uz odgovor za koji je potrebna analiza kršćanske duhovnosti unutar koje se smješta Franjina duhovnost, pa onda i franjevačka duhovnost. U našoj svetoj vjeri Bog želi s nama biti prijatelj a ne gospodar, general ili trgovac. I zato se na početku svakog duhovnog života u kršćanstvu nalaze ljudi koji su slični starom Adamu: posesivni, pohlepni, sebični, nepovjerljivi prema Bogu i bližnjima, grabežljivi i puni želje da posjeduju stvari i druge osobe, da gospodare, vladaju i da spase same sebe. To su stari, zemaljski ljudi koji moraju postati, kako veli sveti Pavao, novi čovjek, novi Adam, nebeski ljudi po uzoru na Isusa Krista, drugog ili posljednjeg Adama. Na što reagiraju ti stari, neotkupljeni ljudi: samo na dva podražaja ili na dva motiva odnosno na dva pokretača svojega djelovanja: korist i užitak. I doista, mi ljudi uglavnom nešto u životu činimo samo ako od toga imamo koristi ili ako nam to što radimo donosi užitak, rekao je dr. Blagus.

Tako i Bog mora na početku duhovnog života, kad čovjek počinje s njim jače i češće komunicirati preko misa, ispovijedi, misaone molitve ili meditacije, preko klanjanja, duhovnih obnova, usnuća u Duhu, hodočašća, postova, krunica, devetnica i drugih oblika pobožnosti, dakle, na početku svakog duhovnog života, Bog mora u razne oblike pobožnosti umetnuti nešto duhovne ugode, slasti, užitka ili koristi, tj. čovjek mora vidjeti da mu se duhovni život isplati, da od toga ima neke koristi i užitke, i onda će rado i ustrajno vršiti pojedinačne i zajedničke čine pobožnosti. Duša mora izgubiti stari, stvorenjski način djelovanja i života i zadobiti novi božanski. To čistilište ili preobražaj duše je jako bolan i težak, pa svaka duša koja se hoće pobožanstveniti, mora proći kroz tu tamnu noć i gubitke, tj. potpuno osiromašenje od svega na što je duša navikla ili se navezala za vrijeme svojega dotadašnjeg zemaljskog života, pojasnio je dr. Blagus.

Svakog sveca, pa tako i svetog Franju, Bog je pozvao iz jedne grešne i nesavršene ljudske situacije i kroz razne tamne noći, gubitke, osiromašenja, žrtve, oduzimanja i ogoljenja, proveo sve do duhovnih zaruka i do duhovnog vjenčanja, tj. do ljubavne preobrazbe duše u Krista, Sina Božjega. Sveti Franjo i svi ostali sveci u povijesti Crkve kao i starozavjetni pravednici poput Abrahama, Mojsija ili Davida na primjer, prošli su svoju mističnu smrt već na ovom svijetu: umrli su svijetu i nijedna stvarnost izvan Boga nije im više predstavljala ništa, osim ukoliko bi se u nekoj mjeri odnosila na Boga. Siromaštvo svetoga Franje i osiromašenje o kojem on govori služi tome da se čovjek pobožanstveni, da se preobrazi u Boga, da izgubi sve kako bi u Kristu stekao sve i kako bi se prema sebi i svim stvorenim stvarima počeo odnositi bez posesivnosti, bez grabežljivosti, vez vladanja i gospodarenja, bez navezanosti i bez smatranja stvorenih stvari izvorom vlastite radosti i spasenja. Samo je Bog čovjekova radost i spasenje, istaknuo je dr. Blagus.

Što je morao izgubiti sveti Franjo? Izgubio je tjelesnog oca i obitelj u jednom dramatičnom događanju, izgubio je svoje stare prijatelje, svoj dotadašnji način života, povlastice, društveni položaj, sigurnosti, materijalna dobra, a onda kad su se oko njega počeli okupljati ljudi koji su poput njega željeli obnoviti Crkvu, duše privlačiti Kristu, živjeti kao prijatelji Božji, Franjo je morao duhovno izgubiti čak i svoj franjevački red kojeg je osnovao. Njegove plemenite želje da misionarski ostvari obraćenje mnogih na kršćansku vjeru nisu baš uspjele: pri odlasku u Afriku ili u Svetu zemlju ometale su ga bolesti i brodolomi, ali i otpor onih kojima je propovijedao. Nakon raznih pokušaja misionarskog djelovanja vratio se u domovinu i odrekao se vodstva Reda, doživio je ogorčenost podjelama među subraćom, raznim tumačenjima siromaštva i razine njegova obdržavanja. Na kraju je izgubio i tjelesno zdravlje, te i sam tjelesni život. Nije bilo lako ni oko odobrenja pravila franjevačkog reda: nekoliko puta se pisalo i prepisivalo, usmeno i pismeno odobravalo od raznih papa, nije tu bilo one linearne elegancije i dostojanstva koje bismo očekivali, nego mnogo patnje, gubitaka, konfuzije, trpljenja, boli i tamne noći. Siromaštvo i zavjet siromaštva kao osobita značajka Franjine i franjevačke duhovnosti vode do povjerenja i predanja u Providnost Božju. Siromaštvo, bijeda i neimaština nisu svrha samima sebi, niti su sveti Franjo i franjevci bili mazohisti koji bi samima sebi proizvoljno nanosili bol iz neke duševne poremećenosti ili mržnje na same sebe, protumačio je dr. Blagus.

Siromaštvo i sloboda od posesivnosti, gramzljivosti i grabežljivosti moraju čovjeka dovesti do toga da upozna ljubav koju Bog ima prema nama i da toj ljubavi povjeruje. Ako vjerujemo u ljubav koju Bog ima prema nama, onda ćemo vjerovati da će nam Bog darovati u vječnoj i neprekidnoj dinamici sve što nam je potrebno za život, zdravlje, mladost, ljepotu, moć, znanje, mudrost, radost, blaženstvo, mir, sigurnost i svako drugo dobro. I onda nećemo spašavati same sebe nego ćemo spasenje očekivati i dobivati od Krista Gospodina. Zato treba nasljedovati Franjino prijateljevanje s Isusom: da bismo mogli od Isusa prijatelja očekivati velike i značajne pomoći i blagoslove, moramo isto tako biti spremni Isusu prijatelju pružiti znakove prijateljstva i moramo spremno odgovoriti na traženja koja bi Isus imao prema nama. A da bismo imali vremena i volje udovoljiti Isusu, moramo se oslobađati od sebe i od svojih sebičnih želja, od svojih užitkoljublja i koristoljublja, srebroljublja, osvetoljubivosti i raznih drugih mana: moramo se osiromašiti od svega ovosvjetskog i ljudskog kako bismo rasli u božanskoj slobodi. Siromaštvo i sloboda od sebe samih i od vlastitih planova i oslonaca neka nas vode Kristu Gospodinu i oslanjanju na njega, potaknuo je dr. Blagus.

Poseban dojam uzvišenosti bogoslužja dao je zbor vrsnih pjevača pjevajući Pjesmu stvorova sv. Franje uz gitaru i usnu harmoniku.