Slavlje na orguljama animirala je prof. Marijana Franičević.

Sveti Stjepan poručuje da se isplati živjeti za Krista, da se isplati živjeti za tu Istinu, da se isplati postaviti svoj život u Božje ruke, jer Bog je onaj koji je došao čovjeku da ga spasi a ne da ga upropasti. S tom mišlju, prihvaćajući Krista u život, i svoje živote povjeravamo Njemu, da nam Bog bude ona istinska i jedina prava snaga u životu, da možemo uz ovu borbu, neizvjesnost i često puta strah koji nas blokira – ići naprijed, rekao je, između, ostalog u uvodu misnog slavlja vlč. Bjeliš.

„Bog i danas dolazi, Bog uvijek iznova dolazi svakom čovjeku, poručujući mu samo jednu stvar koju mi moramo sebi posvješćivati uvijek: ‘Ja te ljubim’. Posvijestimo to sebi, to je ona misao koja mora unijeti svjetlost i radost u moj život i moju svakodnevicu… Postoji neizvjesnost i nije lako, ali nemojte sebe opteretiti, uvući strah u sebe, gdje će vas sotona slomiti i dovući do depresije. Rasteretite se crnih misli, rasteretite se osjećaja koji vas pritišću iznutra, dopustite da On u ljubavi priđe svakom od vas. Nadrastimo sami sebe, budimo duhovno jaki, ne klonimo duhom, ne dopustimo da prenaglasimo jednu stvarnost koja je vremenski ograničena, a zanemarimo onu stvarnost koja  ima vječnost“, naglasio je u homiliji.

Sotona nas lomi upravo tamo gdje mislimo da smo najjači – a to su naše misli i osjećaji. Čovjek kad se uzda samo u sebe, svoje sposobnosti, svoje misli, svoje osjećaje, tu ga on zavrti i zavede bez problema, i onda mislimo da sve činimo ispravno, a u biti sve činimo krivo. Jučer smo slavili Božić, blagdan Božje ljubavi, Bog je došao, Bog je ušao u svakodnevicu našega života, u tamu našega grijeha, u bijedu našeg življenja, Bog nije ostao na onome da govori i kaže činite tako i tako…

Sveti Stjepan svoje svjedočanstvo – da je Krist Sin Božji – ne uskraćuje, znajući što ga čeka, znajući da ga čeka kraj njegova života. Ostavlja nam primjer da i mi prihvaćajući ljubav koju nam Bog daruje, imamo to svjedočanstvo, a moje svjedočanstvo je tamo gdje jesam, ne treba ići daleko… Bog ima više povjerenja u nas nego mi sami u sebe. Dopustimo da uđe radost, istinsko svjetlo, da obasja prvo naše živote i onda ćemo svijetliti onu istinsku ljubav koju On svima daruje, i neće nas opsjedati crne, negativne misli, kojima opteretimo svoje življenje.

Ako ne prepustimo sve Bogu, ako Boga ne stavimo na prvo mjesto, onda sve drugo dobije borbu za prvo mjesto, a ne može ništa biti na prvom mjestu! Ali, ako je Bog na prvom mjestu, onda će sve drugo biti na svom mjestu. Slijediti primjer sv. Stjepana – da me ništa izvana ne može pokolebati, pa ni smrt – treba duhovno nadrastati samoga sebe, a to jedino možemo, ako uistinu primimo Njega u svoj život i ako uistinu koračamo s Njime na životnom putu. Onda vjerujem – nema straha koji blokira,nema nepovjerenja, nema depresije, nema očaja, nema besmisla, ima problema, ima poteškoća, ima patnje ali s Njim se ide dalje, uvijek, poručio je vlč. Bjeliš.