Svečano misno slavlje predvodio je mons. Vilim Grbac, biskupski vikar i rovinjsko-kanfanarski dekan, uz koncelebraciju petnaestak svećenika.

Po ulasku procesije koncelebranata prigodni govor dobrodošlice u ime sestara milosrdnica pročitala je s. Janjka Mazić. Zahvalila je svećenicima, župnim suradnicima i članovima Udruge sv. Vinka na angažmanu, a na poseban je način izrekla “najiskrenije hvala našem župniku Milanu Mužini koji je uvijek otvoren za suradnju, bez Vaše velikodušnosti i dobre volje, prečasni Milane, ne bi nam bilo moguće činiti djela milosrđa u duhu sv. Vinka”. “Svako vrijeme, pa tako i ovo naše, ima svoje izazove, izaziva nas odgovoriti na potrebe slabih i nemoćnih, onim istim žarom kojim je to činio sv. Vinko, ali novim odgovorima i u drugačijim prilikama. Molimo večeras kako bi se Vinkova milosrdna ljubav širila u onim djelima koja traži ovo naše vrijeme i potreba današnjeg čovjeka, čovjeka gladnog kako kruha tako i zajedništva, potrebitog darovanog vremena, čovjeka potrebita ljubavi, priznavanja njegova dostojanstva i potrebitog susreta”, rekla je između ostalog s. Janjka.

Mons. Grbac je u prigodnoj homiliji na početku spomenuo prilike koje su vladale u Francuskoj u 17. stoljeću, u vrijeme sv. Vinka, kada su okolnosti bile daleko izazovnije od današnjih, rekao je propovjednik. Teški životni uvjeti značili su kratak životni vijek, na selu oko 25 godina, u gradovima nešto više. Veliki je bio postotak nepismenih, čak 90% ženske populacije. Propovjednik je istaknuo veliki broj svećenika i redovnika, često neadekvatne duhovne spreme. Istaknuo je djelovanje isusovaca, franjevaca kapucina te sestara uršulinki koje su se napose brinule za obrazovanje mlade ženske populacije.

Propovjednik je ukratko spomenuo životopis sv. Vinka, činjenicu da je obitelj je žrtvovala volove kako bi ga školovala te da bi time imao „dobar posao“ svećenika.  Zaređen je sa nepunih 20 godina, 12 godina je čekao na priliku da dobije župu, dobio je jednu malu župu blizu Lyona. Mons. Grbac je nadalje spomenuo poznatu epizodu iz svečeva života koja mu je promijenila tijek života, bolest cijele jedne obitelji, shvatio je tada da pomoć potrebitima treba biti organizirana, da je to ključ uspješnog karitativnog djelovanja. To si je uzeo kao zadatak – organizirati ljubav prema bližnjemu. Za početak je osnovao jednu zajednicu koja će se brinuti za bolesnike. Zatim uviđa da je potreba organizirana briga za siročad. Ono važno što je shvatio je da ne treba čekati da bolesnici i potrebiti dođu tebi, ti idi njima, u bolnicu, starački dom i gdje god ima potrebitih. Slao je sestre gdje god je trebalo pokazati na djelu kršćansku ljubav. Bio je svjestan da je za takvo djelovanje potrebna duhovna snaga, a za to su potrebe duhovne vježbe, napose za svećenike, redovnike i redovnice. Smatrao je potrebnim da se uvijek ima na pameti da se dobro čini iz kršćanske ljubavi.

Mons. Grbac je nadlaje naglasio da sv. Vinko, upravo poput Isusa, nikoga nije odbijao, pa ni farizeje ni ljude na vlasti, svakoga je prihvaćao i pokušao ga pridobiti za pomoć potrebitima.

Potkraj života bio je toliko zaokupljen organizacijom karitativnog djelovanja da je spavao tek četiri sata dnevno, a dvadeset sati radio. Njegov sprovod je bilo slavlje a ne žalost, jer je njegovo djelo ostalo, u svima onima koji slijede njegov primjer.

Propovjednik je spomenuo zanimljiv podatak kako su milosrdnice u vrijeme komunizma radila u Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu i ondje im je bilo dopušteno raditi u redovničkoj odori, dok su, npr. u bolnici u Rijeci morale raditi u civilnoj medicinskoj uniformi. Istaknuo je zahvalnost redovnicama koje su uvijek pokazivale što znači živjeti za bolesnika i za potrebitoga.

Izrazio je radost zbog djelovanja Udruge sv. Vinka, te je istaknuo da treba ići tražiti one kojima je pomoć doista potrebna. Naglasio je nadalje potrebu pažnje prema starijima i napuštenima, te temeljnu odrednicu – davati svoju ljubav, dobrotu i pažnju svakome, pa i onda kada  ne dobivamo zahvalu, posve  besplatno – to je kršćanska ljubav.

Istaknuo je kako je najvažnije da o nama, o našem biti kršćani, svjedoče nadasve naša djela. „Neka naša ljubav govori o nama, neka govore oni kojima smo bili od pomoći, koje nismo zanemarili, koje smo poštivali i kojima smo nastojali učinit život ljepšim i boljim. To smo naučili od sv. Vinka Paulskog, to učimo od Isusa Krista. Zaključio čestitavši sestrama blagdan utemeljitelja te im zaželio nova zvanja.

Završnu zahvalu izrekao je župnik domaćin, preč. Mužina.

Blagdanu je prethodila dvodnevna duhovna priprava, 25. i 26. rujna. Prve večeri misu je predvodio vlč. Joel Catary, župnik pulske Župe Krista Spasitelja, a drugoga dana predvoditelj je bio vlč. Goran Levak, župnik pulske župe Gospe od Mora.

Djelovanje sestara Milosrdnica u župi sv. Pavla apostola vezan je uz osnivanje te župe na području grada Pule koji se zove Veruda i Vidikovac. Čim su stvoreni uvjeti za život i pastoralni rad, župnik dr. Lucijan Ferenčić zatražio za pomoć časne sestre Družbe sv. Vinka Paulskog. 04.10.1968. molbi je udovoljeno i na župu dolaze dvije sestre Milosrdnice: s. Paulina Samardžić kao kućanica i s. Beata Kuzma kao katehistica.

Narod je od sestara tražio savjet i pomoć. Kapelu i sestre vrlo često je posjećivala gospođa Marija Demori. Živjela je sama u svojoj kućici nedaleko crkve. Premda boležljiva, redovito je dolazila na misu. Sestre su prema njoj bile susretljive. Ona je, naime, mnogo razmišljala kome da ostavi novu kućicu koju joj je općina gradila na Vidikovcu umjesto njezine stare koju, su radi urbanizacije grada, trebali srušiti. Priopćila je svoju želju sestrama i rekla da želi po nadahnuću kuću ostaviti sestrama uz uvjet da se za nju do smrti brinu.

U novosagrađenu kućicu ona se uselila u rujnu 1970. Uporno je tražila da joj dođu dvije sestre iz Rijeke koje će s njom stanovati. Premda su joj bile na uslugu sestre iz župne kuće sv. Pavla, ona ih je željela imati u svojoj kući. I došle su 18.12.1970. s. Jozua Zavržen i s. Agata Brajković. Iza smrti Marije Demori sestre su ostale same u kući.
Biskupski ordinarijat Porečke i Pulske biskupije odobrio je osnutak ove zajednice: Samostan sestara milosrdnica Majke Dobroga Savjeta, Pula, Rabarova 9. Zajednica se osamostalila i s vremenom povećavala te su u njoj boravile sestre koje su radile u Domu umirovljenika Alfredo Štiglić kao i u Općoj pulskoj bolnici. Godine 1981. sestre iz župe sv. Pavla dolaze u tu zajednicu. Ovisno o potrebama apostolata sestre na župi sv. Pavla su se izmjenjivale. Zbog neprikladnih uvjeta za život 1987. dograđuje se kat kuće i kapela koja je posvećena Majci dobrog savjeta S demokratskim promjenama u našoj domovini sestre započinju raditi i u OŠ Veruda.
Danas samostansku zajednicu u Rabarovoj 9, čine tri sestre: s. M. Lidija Turković, s. Milena Kramar i s. M. Mirta Vugdelija, dvije sestre na službi u Žminju s. Augusta Modrušan i s. Estera Vragović, te od kraja kolovoza ove godine i dvije sestre u Biskupskom ordinarijatu u Poreču, s. Monika i s. Janjka Mazić.