Ta je ikona ponovno oživljavanje prikaza Gospinog lika koji se nalazi na poznatom sakralnom umjetničkom djelu Ugljanski triptih iz 14. st., a sada se putem te nove ikone predaje puku na javno čašćenje. To je ideja i inicijativa don Marka Dokoze koji je ugljanski župnik godinu dana.

„Po dolasku u župu Ugljan raspitivao sam se o običajima u župi u kojoj se Velika Gospa svetkuje kao naslovnica i zaštitnica župe. Župljani su mi pokazali kip Gospe Lurdske koji se prigodno iznosio za štovanje uz svetkovinu Velike Gospe. Taj kip, ikonografski, nije primjeren za Veliku Gospu i nema umjetničku vrijednost. Nedostajao je specifičan Gospin lik koji bi bio ikonografski prikladan za štovanje na Veliku Gospu, ali i umjetnički vrijedan“, pojasnio je ugljanski župnik Dokoza.

U razmišljanju kako obogatiti štovanje Velike Gospe u župi i izvanjskim čašćenjem, jedno jutro u župnoj crkvi došlo mu je na um: „Pa postoji Ugljanski triptih“.

„Ta vrijedna umjetnina iz 14. st. povezuje se s Ugljanom, koja se u prošlosti vjerojatno nalazila u kapeli nekog dvorca, privatne kuće. Tu sliku ugljanski župnik don Amos Rube Filipi pronašao je u dvorištu seoske kuće u Ugljanu 1954. godine. Slika je bila jako oštećena. Restaurirana je i pohranjena u postav Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru. U središnjem dijelu triptiha nalazi se prekrasan Gospin lik pa je moja ideja bila: Ajmo napraviti svojevrsnu repliku, Gospin lik, ikonu koja će se nadahnjivati tom ikonom triptiha iz 14. st. pred kojom su generacije Ugljanaca molile. Da prikaz Ugljanske Gospe bude nadahnut likom Gospe s triptiha iz 14. st. Sada župa Ugljan uistinu ima osobiti Gospin lik, sliku koja je i umjetnički vrijedna“, rekao je don Marko, radostan što su ugljanski župljani prepoznali vrijednost te inicijative te su podržali Gospino čašćenje koje će se ubuduće odvijati i pred tom ikonom koja je autentični prikaz Gospe, specifičan za župu Ugljan.

Dimenzije ikone su 52 cm x 82 cm, tolika je veličina Gospinog lika i na Ugljanskom triptihu. Na triptihu se nalazi još osam slika iz Isusovog života. Na novoj ikoni Ugljanske Gospe u gornja dva ugla je prizor Navještenja. Umjetnica koja je autorica ikone željela je ostati anonimna. U procesiji na Veliku Gospu u Ugljanu ubuduće će se nositi ta ikona, a tijekom godine ikona će se nalaziti u novouređenoj niši u ugljanskoj župnoj crkvi, nasuprot bočnih vrata crkve.

Don Marko je želio da prikaz Gospe bude ikona jer je i triptih iz 14. st. slikan u tehnici ikone. „Zadar je uvijek bio mjesto susreta Istoka i Zapada. Ikona je bliska oku našeg čovjeka, iako se to malo izgubilo zbog povijesnih okolnosti. Ali ikona nije strana u pobožnosti našeg naroda. Naš narod je uvijek bio na granici između Istoka i Zapada. Narod je prihvatio i ikonu Ugljanske Gospe i to čašćenje će zaživjeti“, rekao je don Marko.

Trodjelna slika s prikazom Bogorodice s Djetetom u središnjem polju, kada je 1954. g. pronađena, restaurirana je u Restauratorskom zavodu tadašnjeg JAZU-a u Zadru. Triptih je bio loše sačuvan, ali vidjelo se da je to jako vrijedno djelo kasnog romaničkog slikarstva.

Vrijednu studiju o Ugljanskom triptihu 1964. g. napisao je hrvatski povjesničar umjetnosti, akademik Ivo Petricioli, koji je s vrijednošću toga djela upoznao širu javnost. Petricioli je ukazao na sličnost Ugljanskog triptiha s drugim djelima europske slikarske baštine, među kojima su triptih u zbirci Tyssen-Bornemisza i triptih u zbirci Stoclet te djela u domaćoj baštini, poput zadarske Bogorodice benediktinki. Zaključio je da je Ugljanski triptih „produkt venecijansko-jadranskog kasnobizantskog slikarstva iz početka 14. st“.

Nakon temeljitog čišćenja triptiha, jer je bio opet oštećen od čuvanja u skloništu tijekom Domovinskog rata, „uočene su likovne odlike slikarske tehnike te umjetnine, kao što su puncirane aureole na zlatnoj podlozi, specifični linearizam u oblikovanju draperija, izrazite kolorističke vrednote te ikonografski elementi, osobito na prizorima s krila triptiha“. Ugljanski triptih je u svom središnjem polju vezan uz bizantsku tradiciju, a uz kasnoromaničke i bizantske sheme, uvodi i izražajne gotičke inovacije u prikazu likova i kompozicijskih odnosa, što Ugljanskom triptihu daje posebno mjesto u okviru jadranske likovne kulture ranog 14. stoljeća.

U propovijedi misnog slavlja o. Jozo govorio je o potrebi da vjernik živi u sigurnosti kako mu Bog želi dati ono što je najbolje za osobu, pa i kada to ne prepoznaje u nekim teškim situacijama. Najizvrsniji primjer takvog odnosa s Bogom i povjerenja u Njega u svim kušnjama je Majka Božja, Marija.

Evanđelje opisuje kako je Isus nahranio izgladnjelo mnoštvo. Ljudi su pošli za Isusom i očekivali da Isus ponovi čudo da nahrani ljude. „A Isus ne ponavlja to čudo. Nego govori o nekom drugom kruhu, kruhu života, kruhu živom koji je s neba sišao, koji je takav kruh da tko taj kruh blaguje, živi uvijeke. I ljudi na to mrmljaju, jer ne vjeruju, ne razumiju. A prethodno su vidjeli čudo koje je Isus učinio“, rekao je o. Jozo, istaknuvši Božju riječ: „Ja sam kruh života, govori Gospodin“.

Propovjednik je rekao da su bila velika čuda i kad je Isus nahranio izgladnjelo mnoštvo i kad je Bog hranio svoga proroka Iliju i doveo ga do brda Horeba, prema prvom čitanju. „U drugom čitanju navješteno je nešto još čudesnije. Isus je ljubio nas i sebe predao Bogu kao prinos, žrtvu Bogu na ugodan miris. Toliko nas je ljubio da je sebe predao pod prilikama kruha i vina. Dakle, Isus ne samo da nam daje kruh, za tijelo koje imamo. I tijelo je sveto, to je Božji dar, Bog ga je stvorio. No, Isus ne daje tek kruh koji drži u ruci, nego on sam postaje kruh i daje nam sebe. Dakle, ne nešto svoje, nego sebe. To je neizmjerno više od onoga što su Izraelci blagovali dok su išli kroz pustinju, kad su jeli manu ili kruh koji je jeo Ilija pa došao do gore Horeba“, istaknuo je o. Jozo, poručivši: „Bog nam želi dati kruh koji nas neće dovesti do vrha, do neke gore, nego do neba. Prema nebu. Bog želi dati neizmjerno više, do gore je prekratko. Otac nebeski poslao nam je svoga Sina da nas dovede u nebo, ne tek do gore Horeba. Bog daje nove darove i uvijek veće. Mi te darove ne možemo dokučiti svojom pameću, ali vjerujemo da će Bog koji nas je s ljubavlju stvorio ispuniti svoja obećanja, koji nas je mnogim darovima obdario i u Sinu svome za nas se žrtvovao na križu, što nam je obećao“.

Bog je čovjekovo dostojanstvo divno stvorio i još divnije obnovio te je propovjednik podsjetio kako je prvi Adam sagriješio, ali Bog nam je u svojoj dobroti i u novom Adamu, Isusu Kristu, „dao još neizmjerno više, još divnije. Bog nam je u novoj Evi dao neizmjerno divnije od onoga što je Eva imala u raju zemaljskom“.

„Kad se nešto dogodi u našem životu, čini nam se da nam je Gospodin nešto oduzeo. Čini nam se da dobri Otac neće uslišati naše molitve pa smo žalosni. I Židovi su mrmljali, jer Isus ne ponavlja čudo. A Isus priprema još veće čudo, još divnije. On sam će postati kruh kojim će nas hraniti da možemo doći do neba, a ne do Horeba.

Još divnije – taj komparativ trebamo upamtiti! Jer inače ćemo se u životu stalno spoticati, misliti da nam je Bog oduzeo nešto, npr. zdravlje. Zaključak je, kako Otac nebeski može učiniti da njegovo dijete nešto boli? Je li to smisao mog života, je li mi Otac nebeski nešto oduzeo? Ne zato, nego za nešto još divnije. Što Bog radi s mojom bolešću, ne znam, ali Bog priprema nešto divnije. Ni otac zemaljski ne bi dao muku svome djetetu bez smisla, bez razloga. Ako nam je Bog nešto oduzeo, ako nešto nije po našoj volji, znači da jest po Njegovoj volji koja je za nas neizmjerno, neizmjerno bolja. Bogu ništa ne treba, nego meni. Božje želje su bolje nego što ja mogu zaželjeti. To nas treba u životu držati – čekati što će se dogoditi još divnije“, ohrabrio je o. Jozo, upitavši, „što nam Bog još treba dati, ako nam je Sina svoga dao“ te i sam Gospodin postaje kruh.

„Gospodin se na Golgoti ispekao kao kruh. Od toga ćemo tako živjeti, imati takvu popudbinu, da možemo doći do neba. Što nam još može dati Otac nebeski? Ja sam kruh živi, govori Isus“, istaknuo je o. Jozo, potaknuvši da idemo putem kruha, putem kojim je naš Spasitelj išao, štoviše, on sam je postao kruh.

„I mi pričešćeni Isusom koji je kruh živi trebamo biti kruh, vjerujući da je to ono bolje, odnosno najbolje, da je to put kojim se sigurno stiže do neba. Bog daje najbolje. Naravno, nije lako biti kruh. Koliko treba muke dok se kruh pripremi? Od sijanja, gnojenja, oranja, poslije žeti, mljeti, peći. Mi bismo htjeli biti nekakav kruh, ali i reći: ‘Gospodine, nemoj nas mljeti, nemoj me peći. Nemoj da se što dogodi’. Pogotovo kad nas netko počne iskorištavati ili kad majka kaže da su joj djeca svu snagu potrošila, da se za njih žrtvuje. Pa zašto živiš, nego da se drugi tobom hrane, da te drugi potroše, blaguju. To nam je Isus pokazao.

I mi trebamo dijeliti tu Isusovu istinu, i mi trebamo postati kruh. I da hodeći tim putem ne mrmljamo, poput Židova, nezadovoljni što nam Gospodin nije uslišio naše želje. Kakvih sve želja mi imamo i uključimo ih u svoje molitve? Hvala Bogu da Gospodin nije uslišio sve moje želje. To bi bila tragedija. Nego, neka bude ono što je On zaželio za mene i kako je Marija molila, a i mi bismo trebali njenim riječima moliti: ‘Neka mi bude po riječi tvojoj’. Gospodine, neka u mom životu bude ono što si ti meni zaželio, a to je neizmjerno, neizmjerno više nego mi možemo zaželjeti“, poručio je o. Jozo Milanović.