Mons. Puljić izrazio je zadivljenost ljepotom toga liturgijskog obreda čiji je dio i razgovor između predvoditelja slavlja i opatice. Nadbiskup je rekao da je prvi put u svom biskupstvu predvodio takav obred i udijelio blagoslov opatici. Istaknuo je da je obred pun snažnih poruka, simbolike i poticaja za svakog vjernika. Zamolio je da opatici Benedikti Bog „primjernim životom pokazuje ono što joj kaže ime, da zna kako mora više koristiti nego zapovijedati“.

Dosadašnja paška predstojnica s. Bernardica Badurina službu opatice obavljala je 24 godine, u četiri mandata po šest godina. Opatica, naime, može biti potvrđena do svoje 75. godine života. Prije propovijedi, bivša opatica Bernardica pristupila je nadbiskupu i obratila mu se riječima: „Preuzvišeni Oče, ovdje je Majka Benedikta, izabrana opatica našega samostana sv. Margarite u Pagu, u Zadarskoj nadbiskupiji. Uime naše zajednice, mi Vam je predstavljamo i smjerno molimo da je blagoslovite za opaticu našega samostana“.

Dugogodišnja paška opatica s. Bernardica, osoba velike poniznosti što pokazuje već i njeno držanje i ophođenje, dolazi iz obitelji Badurina koja je bila skromna, ali darovi te pobožne obitelji rodom iz Luna na Pagu za život Crkve su bogati. Roditelji s. Bernardice, majka Sokola i otac Pave, podigli su 11 djece, šest kćeri i petoricu sinova. Od toga, trojica sinova su svećenici, a dvije kćeri monahinje. Najstariji je prvijenac mons. Srećko Badurina, blagopokojni šibenski biskup. Fra Ante Badurina, trenutačno u službi na Krku je najmlađi, jedanaesto dijete. Njihov brat fra Ivica Badurina u samostanu je na Školjiću. Njihove sestre su koludrice, obadvije u paškom samostanu: s. Antonija je peto dijete u obitelji, a s. Bernardica je deseto dijete.

Badurine su bili jako pobožna obitelj u kojoj se puno molilo. Majka Sokola djeci je svako jutro držala pouku iz vjeronauka. Djeca su u kući uvijek molila, osobito s majkom, devetnice, krunicu, njegovali su pobožnost sv. Josipu. Iz tog obiteljskog iskustva s. Antonija ističe da je dužnost roditelja odgajati djecu u vjeri, oni su prvi na to pozvani. S. Bernardica rekla je da su imali podršku roditelja u odabiru duhovnog poziva, ali osjećali su i gubitak. „Znali su da smo na dobrom putu u zvanju, ali bilo je i tuge roditelja za djetetom. No oni su prihvatili našu odluku i odaziv, predani u volju Božju, kako smo s njima i živjeli i bili poticani. Znali su da su djeca zapravo Božja, a roditeljima su djeca darovana da ih čuvaju i odgajaju“, rekla je s. Bernardica.

Blagoslov nove opatice uoči blagdana sv. Skolastike, sestre sv. Benedikta, osnivača reda benediktinaca i zaštitnika Europe te činjenica duhovnih zvanja braće i sestara u jednoj obitelji, Badurina, potaknulo je nadbiskupa istaknuti primjere svete braće i sestara u povijesti Crkve.

Blagoslov nove opatice čini se u sklopu euharistije, a „euharistija je središte kršćanskog života, središte našeg duhovnog rasta, našeg puta prema svetosti. Ona je najuzvišeniji izraz takve molitve. Euharistija nas upravlja i odgaja za osjećaje ljubavi, razumijevanja i praštanja“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da to „ne znači da štovatelji euharistije hodaju s ‘glavom u pijesku’ pa ne vide probleme i stvarnosti života, bol i patnju ljudi. Naprotiv, kršćansko srce koje se hrani euharistijom vidi sunce iza oblaka i svjetlo iza životne tame. Usprkos čestom ozračju Velikog petka, čovjek euharistije kadar je s radošću vidjeti i uskrsno jutro koje ga ispunja smislom, pa može ‘tješiti utjehom kojom nas same tješi Bog’“, rekao je mons. Puljić.

„Božja riječ potiče nas da se oblačimo u milosrdno srce. Da se ne šepurimo nego da budemo ponizni. Da budemo odani zajedništvu i da sve činimo kako bi zajedništvo bilo čvršće i jače, u zajednicama duhovnih osoba, obiteljskim zajednicama, u zajednicama mjesta i naroda. Euharistija je to kadra proizvesti, samo treba moliti i treba se euharistijom hraniti. Družimo se s Isusom koji je među nama pod prilikama kruha i vina, kako bismo mogli svjedočiti da je Isus jedini Otkupitelj čovjeka koji ima odgovore na brojna naša pitanja“, potaknuo je mons. Puljić.

Nakon propovijedi, obred blagoslova predviđa razgovor između nadbiskupa i novoizabrane opatice uvodeći u važnost toga Bogu posvećenog čina koji se strukturom može usporediti s izgledom i asocira na obred đakonskog ili svećeničkog ređenja.

Izabrana opatica pristupila je ispred nadbiskupa koji je zamolio da Bog svojom milošću prati svoju službenicu Benediktu, a ona je na njegova pitanja odgovarala s ‘Hoću’: Hoćeš li vjerno vršiti svoju službu i obdržavati Pravilo svetoga Benedikta, potičući svoje sestre da to isto čine, te sve živite evanđeoskim životom u ljubavi prema Bogu i sestrama? Hoćeš li u svemu ustrajno, pobožno i vjerno iskazivati vjernost, poslušnost i poštovanje svetoj Crkvi, Rimskom biskupu i njegovim nasljednicima? Hoćeš li u upravljanju svojim Samostanom iskazivati poslušnost svome Ordinariju prema kanonskim propisima i za ovaj samostan odobrenim Objašnjenjima Pravila svetoga Benedikta? Hoćeš li svojim vladanjem, primjerom i djelima, više nego li riječima, učiti svoje sestre? Hoćeš li poticati svoje sestre da budu vjerne predajama monaškog života, da tako apostolska plodnost skrovitošću kontemplativnog života izgrađuje Božji narod?

Uslijedilo je pjevanje litanija svetima. Za to vrijeme s. Benedikta bila je u prostraciji ispred oltara. Kad je primila blagoslov nadbiskupa, s. Benedikta je na koljenima ispred nadbiskupa iz njegovih ruku primila Pravilo i prsni križ koji nosi opatica. Pravilo predano od svetih otaca, da po njemu, „koliko je Bog bude krijepio a ljudska slabost bude dopuštala“ vodi i čuva sestre od Boga povjerene. Križ je opatici nadbiskup predao praćeno riječima: „Primi ovaj znak Kristove ljubavi i naše vjere. Neka ti on bude vrelo istinske mudrosti. Svjedoči svojim životom i djelima milosrdnu ljubav našega jedinog Gospodina i Spasitelja, strpljivo sudjeluj u Kristovoj muci da imaš udjela i u Njegovu kraljevanju“.

U završnom blagoslovu nadbiskup je zazvao blagoslov Presvetog Trojstva: da Bog Otac učini s. Benediktu iskrenom i vjernom u poniznom i gorljivom služenju na njegovu slavu. Isus Sin čija je učenica neka joj da milost da u svom životu obnavlja otajstvo njegove smrti i uskrsnuća. Duh Sveti koji je nju za svoj hram posvetio, neka je vodi k ljubavi koja nadilazi svaki zakon i izgoni svaki strah.

U misi je koncelebrirao don Božo Barišić, ninski župnik i dekan, koji je kao paški sin bio velika pomoć i oslonac koludricama u pripremi slavlja te je za tisak priredio i izdanje Obrednika blagoslova opatice s vlastitostima benediktinskom redu. Na slavlju su bili i o. Jeronim Adam Marin, prior muškog benediktinskog samostana na Ćokovcu, paški župnik i dekan don Gašpar Dodić, don Zbigniew Korcz, kapelan benediktinki, don Dario Tičić, paški sin i belafuški župnik te svećenici Ivan Jordan, Damir Šehić, Marko Dokoza i o. Anto Gavranović čije je dominikansko zvanje raslo i u okrilju paškog samostana.

S. Benedikta Halilović, rodom iz Rijeke, prije službe opatice bila je priora, a ušla je u paški samostan 1985. g. Koludrica je 34 godine, od 1986. g. „Izbor za opaticu nisam očekivala, ali promatram to u svjetlu toga da se trebamo ispuniti Božjim pozivom, kao i Marija. Svaka sestra i ja u zajednici da svjedočimo Krista u ovo vrijeme, s benediktinskim geslom Moli i radi“, rekla je s. Benedikta. Ujedno je predsjednica Hrvatske federacije benediktinskih koludrica Bl. Alojzija Stepinca.

Dugogodišnja opatica s. Bernardica paška je koludrica 63 godine. U samostanu je od 1957. g., u koji je ušla kao djevojčica s 13 godina. Redovničko odijelo obukla je 1962. s 18 godina. Prve zavjete položila je 1963., a vječne zavjete 1966. g. kad je imala 22 godine. Za opaticu je izabrana 7. rujna 1995. g. a sedam dana kasnije, 14. rujna, na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, obred blagoslova opatice predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa koji joj je rekao da će samostan sv. Margarite uvesti u treći milenij.

„Sve smo zajednički radili. Kao opatica osjećala sam se kao jedna između sestara, jednaka njima. Kad si opatica nema razlike da se praviš da si netko. Jednostavno, ti si sestra među sestrama i lijepo se pomažemo, uskočiš gdje vidiš da je više potrebno“, rekla je s. Bernardica.

Sada je u paškom benediktinskom samostanu devet koludrica. Nekad ih je bilo 18, kad je s. Bernardica došla bilo je puno mladih koludrica. U vremenu otkad je bila opatica, umrlo je 16 koludrica. „Ovo je novi naraštaj u samostanu, ali već dugo nema zvanja. Djevojke dođu, vide, oduševe se, kažu ‘Kako vam je lijepo, kako puno nastojite’, postave puno pitanja, ali odu. Ima i starijih djevojka koje bi rado došle, ali imaju roditelje na brizi. Neke su slobodne i mogle bi doći, ali valjda se boje izgubiti slobodu. Mi smo iskusili slobodu u posvemašnjem predanju Gospodinu, molitvi, služenju Bogu, Crkvi i na dobro ljudima kojima smo poslani“, rekla je s. Bernardica Badurina.