Župnik Župe Svih svetih u Blatu don Željko Kovačević ispovijedao je u blaženičinu svetištu. Liturgijsko je pjevanje predvodio dječji župni zbor „Stope“ pod vodstvom s. M. Danijele Škoro.

„Čuli smo u čitanju da suvremenici nisu dobro primili proroka Ezekiela i ono što im je govorio. Radije su ga ušutkivali, da im ne prenosi Božju riječ. Mislili su da on sebi umišlja Božju riječ i da se samo pravi važan. Isto ponašanje vidimo u evanđeoskom odlomku kad Isus dolazi u svoj zavičaj. Zamislite da naša blaženica dođe sada tu. Bismo li je primili? Svojim zemnim ostacima ona je tu među nama, ali da se pojavi opet u zemaljskom tijelu, vjerujem da bismo se mi, upravo zbog ovoga evanđelja, drukčije ponašali prema njoj, nego što je to Isus doživio u svome zavičaju. To nam otkriva važno svojstvo naše vjere i našega života, da ćemo najveće sukobe i nerazumijevanja doživljavati u vlastitoj obitelji, u svome zavičaju ako nastojimo dosljedno živjeti svoju vjeru. Ako je moja vjera takva da nikoga ‘ne žulja’ u mojoj obitelji, u mojoj radnoj i društvenoj sredini, moram se pitati, kakva je moja vjera? Jesam li dosljedan u življenju svoje vjere, jer ako sam dosljedan, mogu izazvati divljenje ili postati kamen spoticanja, kako je spomenuto u evanđelju: ‘I sablažnjavahu se o njega.’ Tko svojim življenjem vjere u svojoj obitelji postaje pitanje savjesti, on postaje i problem savjesti. Ako u svojoj obitelji zbog svoje vjere ponekad nailazimo na nerazumijevanje, to znači da smo na dobru putu. Može se to dogoditi i u redovničkoj zajednici, da ponekad zbog svoje vjere doživimo odbijanje. Ne smijemo se zbog toga obeshrabriti“, poručio je propovjednik.

„Isus dođe u svoj zavičaj i u subotu uđe u sinagogu. Ondje je propovijedao i slušali su ga, a uslijedio je dvojak odgovor. S jedne su se strane divili i čudili – kakva li mu je mudrost dana i kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama – gledali su nešto veličanstveno. S druge su se pak strane pitali odakle njemu to, ta nije li on drvodjelja, sin Marijin? Počeli su nabrajati njegovo rodoslovlje. Žele mu zapravo reći: Što ti imaš tu pametovati? Oni su tako stvorili svoju sliku o Isusu Kristu jer poznaju njegove korijene. Tu, nama vjernicima koji se zovemo Kristovim imenom, nastaje teškoća, kada svoju vjeru živimo prema nekoj svojoj slici Isusa i ideji o njemu i onomu što mi govorimo o njemu. Ta naša ideja postaje naš bog. Slika koju stvaramo o Bogu postaje način na koji živimo. I onda ne prihvaćamo Isusa iz evanđelja, onoga koji može činit čudesa u našem životu i životu onih oko nas. Ne znamo mu zahvaljivati i na dobrome i na lošemu što se događa u našim životima. Postajemo robovi nekih svojih ideja, a ideje nas obično udaljuju od stvarnosti. Onda ne ulazimo u dubinu. Kada nam se te ideje mijenjaju, lako odustajemo od Boga i radije ostajemo robovi svojih ideja, svojih dojmova o Isusu, umjesto da se otvorimo onomu što Isus zaista jest i onomu što on čini“, rekao je nadalje vlč. Singbo.

„Kad svoju vjeru ne živimo dosljedno, moguće je da kad dođu nevolje i nerazumijevanja da to pripisujemo Bogu. To nije ispravno. Ako dosljedno živimo svoju vjeru, ljudi će imati neke svoje ideje o nama. Zamjerat će nam što idemo svaki dan na misu i govoriti da ‘stalno visimo u crkvi’. Kada te kritike čujemo, unatoč svemu dobrome što činimo u svojoj obitelji, ne smijemo se obeshrabriti. Trebamo Bogu zahvaliti na takvim komentarima. Važno je zahvaliti Bogu na onima koji nas obeshrabruju u načinu na koji živimo svoju vjeru. Za vas koji ste u obitelji, zahvaljujte Bogu što imate one ljude s kojima se možete prepirati zbog svoje vjere. Ovo možda zvuči čudno, ali, ako ne znamo zahvaliti Bogu na onim ljudima koji nas možda pokušavaju obeshrabriti, jer pokušavamo živjeti svoju vjeru, kako ćemo doći do neba? To vrijedi i za redovničku zajednicu. Sestra može postati problem drugim sestrama. Može stalno nešto prigovarati, biti nezadovoljna. Kada se tako događa, i ako se druge sestre počnu buniti, onda je pitanje kako će te sestre doživjeti svetost? Zašto baš tu sestru ne doživljavaju kao onu koja svojim ponašanjem njima objavljuje njih same? Znajmo: koliko smo sposobni biti strpljivi prema onima koji nas ‘gnjave’ – toliko možemo u sebi gajiti krepost strpljenja. Važno je zahvaliti Bogu što doma imamo one koji neprestano prigovaraju, one s kojima se možemo prepirati, pa i svađati. Kada je čovjek sam na svome životnome putu, onda kada nema komunikaciju s drugima, kada nema one na koje se može oslanjati, to može biti velik teret. Kada je Isus došao u svoj zavičaj i susreo se s tim, nije prigovarao nego se čudio, čudio se njihovoj nevjeri. Isus nam poručuje: ako su mene moji odbacili, moguće je da će i vas vaši odbacivati. Pazite kako živite svoju vjeru. Isus pokazuje iznimno strpljenje“.

„Tu nas bl. Marija Propetoga poučava upravo u tom strpljenju: ‘Koliko strpljivosti u Isusovu javnom životu, dok gleda da ljudi ne primaju njegov sveti nauk o vječnome životu, a ne shvaćaju istinu, ne gledaju istinsko svjetlo, nego se gube u nevjeri i oholosti. U svojoj sebičnosti i umišljenosti odbacuju Isusa Krista. Koliko strpljivosti u podnošenju tolikih strašnih uvreda nanesenih njegovoj presvetoj osobi u njegovu javnom životu, za vrijeme njegovoga propovijedanja i božanskoga poslanja, bez kažnjavanja jer on sve strpljivo podnosi. Podnosio je i sustezao se.’ Prema tome, ako želimo biti Kristovi učenici moramo naučiti krepost strpljenja. Ponekad molimo Boga za strpljenje, ne molimo dobro, jer kada kažemo: Bože, daj mi odmah strpljenja, onda zapravo nismo strpljivi. Upravo nas bl. Marija Propetoga poziva na to. Zamislite i nju, upravo u duhu ovoga evanđelja, kako se ona opredijelila za redovnički život, a dolazi iz bogate obitelji u kojoj joj nije ništa nedostajalo. Mnogi su se, pa i članovi njezine obitelji pitali: Što to njoj treba? Možemo reći da je ona na duhovnoj razini doživjela odbijanje, kao što je Isus doživio kod svojih suvremenika, od ljudi svoga zavičaja. Međutim, ona duboko u sebi zna da je Božji plan uvijek jači od najljepših ljudskih planova, od najljepših želja njezine obitelji. Kada čovjek u svojoj ludosti primi Božji plan za njega, susreće se s raznim preprekama na putu, ali kada ostaje vjeran Božjemu planu, puno se toga čudesnoga događa. Naša prisutnost ovdje upravo to potvrđuje. Blaženičino svetište to potvrđuje. Naše sestre Kćeri Milosrđa to po svijetu potvrđuju. To je veličanstveno djelo Božje. Ali je za to netko u danom trenutku trebao biti dovoljno lud da povjeruje Bogu i njegovu naumu. Naša je bl. Marija Propetoga bila dostatno čvrsta u vjeri i strpljiva u podnošenju kritika i neizvjesnosti da se sve to moglo ostvariti. Upravo onako kako je to i Isus učinio. Važno je da kada slavimo svoje blaženike ili svece da se ne dičimo samo njihovim životom, nego da se pitamo: Što možemo od njih naučiti?“

„Danas učimo što znači biti strpljiv i istinski vjerovati u Boga, a ne u neke svoje ideje o njemu. Ovdje smo sa svojim različitim nakanama, ali nastojimo da nam na prvom mjestu budu duhovna traganja, duhovne nakane da možemo rasti u vjeri, u strpljenju jedni prema drugima, osobito prema svojim ukućanima, prema onim ljudima koji nam redovito idu na živce. Oni su tu postavljeni za našu svetost. Ne da nam zagorčaju život, nego za našu svetost. Iz takvoga strpljenja možemo i druge poučiti, možemo pokazati pravo Isusovo lice. On je strpljiv, Bog s nama. U nama ima puno toga nezreloga, manje lijepoga, a Isus nas prati svojim neiscrpnih strpljenjem. Zato sv. Pavao govori o ‘trnu u svome tijelu’ – nečemu što mu nikako ne da mira. On se s tim bori. Koji je trn u tvome tijelu? S čime se mučiš? Što tebe žulja? Donesi to večeras Gospodinu, da te on oslobodi. Pavao se cijeli život mučio s tim trnom, ali je to nešto što ga je držalo budnim da se ne uzoholi. U ovom evanđeoskom odlomku shvaćamo nešto vrlo važno. Isusovi su mještani tako postupili vjerojatno jer su bili ljubomorni ili su bili zavidni. To je nešto što se može dogoditi i nama kada ne znamo zahvaliti Bogu na dobročinstvima i čudesnim djelima u svom životu, na dobročinstvima i čudesnim djelima u tuđem životu – tada upadamo u zamku ljubomore ili zavisti. Ljubomora je kad imam nešto i grčevito se toga držim, da mi to ne bi tko uzeo, jer mi se čini da svi jedva čekaju da mi to uzmu. Ne želim dijeliti i biti otvoren prema drugima. Zavist je kad smatram da drugi imaju nešto na što ja imam pravo, a oni mi to nepravedno uskraćuju i želim to uzeti za sebe. Kristovi suvremenici su upali u tu zamku zavisti. Vidjeli su dobro koje im je donio, ali ne žele prizna to dobro, nego žele omalovažiti Isusa kao donositelja toga dobra. On ipak ostaje vjeran sebi i svome poslanju. Evanđelje kaže da nije mogao učiniti nijedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši na njih ruke. To je već čudo. Isus nikada ne ostaje do kraja zatvoren. Stoga, pokušajmo i mi večeras, ako mu već nećemo posve otvoriti vrata svoga srca, otvorimo mu barem prozorčić, da Isus tako ozdravlja naše duše i da, po zagovoru bl. Marije Propetoga, on učini barem neko ozdravljenje u našoj duši“, zaključio je u propovijedi vlč. Singbo.

Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom te osobnim čašćenjem.

Uslijedilo je euharistijsko klanjanje u svetištu do ponoći, a sudjelovali su sestre Kćeri Milosrđa, župni zbor, članice Trećega reda sv. Franje, skupina molitelja „Bl. Marija Propetoga“ i Schönstattski pokret, bratimi Svih svetih i sv. Vincence, mladi i neokatekumeni.