Blaženije je davati nego primati

Draga braćo i sestre!

1. Korizma, intenzivno vrijeme molitve, posta i brige za one koji su u potrebi, pruža svakom kršćaninu mogućnost da se pripravi na Uskrs ozbiljnim razmišljanjem o vlastitom životu, s osobitom pozornošću prema Božjoj Riječi, koja prosvjetljuje svakodnevni hod vjernikâ.
Ove godine htio bih da kao vodič korizmenog razmišljanja bude rečenica uzeta iz Djela apostolskih: “Blaženije je davati nego primati” (20,35). Nije riječ jednostavno o moralnoj opomeni, niti imperativu koji bi bio nametnut čovjeku izvana. Sklonost darivanja ukorijenjena je duboko u čovjekovu srcu: svaka je osoba svjesna želje da stupi u kontakt s drugima i ostvaruje se u punini kada se drugima slobodno daje.

2. Naše je doba, nažalost, osobito podložno napastima sebičnosti koja neprestano vreba u čovjekovu srcu. U društvu općenito, kao i u javnim glasilima, ljudi su preplavljeni porukama koje više ili manje otvoreno uzvisuju kulturu prolaznosti i užitka. Premda briga za druge dolazi do izražaja u prirodnim katastrofama, ratovima i ostalim situacijama hitnosti, općenito je teško izgraditi kulturu solidarnosti. Duh svijeta štetno utječe na našu unutarnju težnju nesebičnog darivanja drugima i navodi nas na zadovoljavanje naših posebnih interesa. Sve se više podstiče želja za gomilanjem dobara. Nema sumnje da je prirodno i pravo da svatko svojim sposobnostima i radom nastoji steći ono što mu je potrebno za život, no pretjerana žudnja za posjedovanjem sprječava ljudsko biće da se otvori Stvoritelju i onima oko sebe. Riječi svetoga Pavla Timoteju vrijede za svako doba: “Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima” (1 Tim 6,10)!
Izrabljivanje čovjeka, ravnodušnost prema trpljenjima naše braće i sestara, kršenje ćudorednih načela samo su neki od plodova žeđi za zaradom. Promatrajući žalosni prizor trajnog siromaštva koje pogađa tolike ljude u svijetu, kako ne vidjeti da su težnja za zaradom pod svaku cijenu i odsutnost stvarne i odgovorne brige za opće dobro doveli do koncentriranja velikih bogatstava u rukama malobrojnih, dok ostatak čovječanstva trpi u bijedi i zapuštenosti.
Apelirajući na vjernike i sve ljude dobre volje htio bih ponovno potvrditi načelo koje je samo po sebi očito, premda je nerijetko zanemarivano: cilj ne smije biti traženje dobra određene povlaštene skupine, već poboljšanje uvjeta života svih. Samo na tom temelju moći će se graditi međunarodni poredak uistinu označen pravdom i solidarnošću, kojemu se svi nadaju.

3. “Blaženije je davati nego primati”. Kada vjernici odgovaraju na nutarnji poticaj da se daju drugima ne očekujući ništa zauzvrat, u srcu ćute duboko zadovoljstvo.
Napori kršćana da promiču pravednost, njihova zauzetost u obrani najslabijih, njihovo humanitarno djelovanje u priskrbljivanju kruha gladnima i njihova skrb za bolesne odazivajući se na svaku žurnost i potrebu, crpe snagu iz onoga jedinstvenog i neiscrpnog bogatstva ljubavi koju čini potpuno Isusovo predanje Ocu. Vjernik je pozvan ići stopama Krista, pravoga Boga i pravog čovjeka, koji je, u savršenoj poslušnosti volji Očevoj, “oplijenio” i ponizio samog sebe (usp. Fil 2,6 sl.) dajući se nama nesebičnom i potpunom ljubavlju, sve do smrti na križu. S Kalvarije gromko odzvanja poruka ljubavi Presvetog Trojstva prema ljudima svih dobâ i mjestâ.
Sveti Augustin ističe kako je samo Bog, Najviše Dobro, u stanju pobijediti sve bijede svijeta. Milosrđe i ljubav prema bližnjemu moraju stoga izvirati iz živog odnosa s Bogom i imati Boga kao svoje stalno uporište, jer se u prisnosti s Kristom krije naša radost (usp. De civitate Dei, Knj. 10, pog. 6; CCL 39, 1351 sl.).

4. Božji Sin nas prvi uzljubi, “dok još bijasmo grešnici” (Rim 5,8), bezuvjetnom ljubavlju koja ništa ne traži a priori. Svjesni toga, kako ne vidjeti u korizmi povoljnu prigodu za donošenje hrabrih odluka nadahnutih ljubavlju prema drugima i velikodušnošću? Korizma nam pruža primjenjiva i djelotvorna sredstva posta i djela milosrđa kao oružja u borbi protiv pretjerane privrženosti novcu. Dati ne samo od svog suviška, već i nešto više pridonosi onom samoprijegoru bez kojeg nema istinskoga kršćanskog života. Jačajući se neprestanom molitvom, krštenik osim toga pokazuje stvarni prioritet koji u vlastitom životu daje Bogu.
Božja ljubav izlivena u našim srcima jest ta koja mora nadahnjivati i preobraziti nas same i naše djelovanje. Neka se kršćani ne zavaravaju da mogu tražiti istinsko dobro braće ako ne žive Kristovu ljubav. I tamo gdje budu imali uspjeha u unapređivanju važnih vidika društvenoga i političkog života, no postignutog bez ljubavi, svaka će promjena biti kratkog vijeka. Sama mogućnost da se samoga sebe dadne drugima, dar je koji dolazi od Božje milosti. Kako uči sveti Pavao: “Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati” (Fil 2,13).

5. Današnjem čovjeku, često nezadovoljnom ispraznim i površnim životom i u traganju za istinskom radošću i ljubavlju, Krist pruža vlastiti primjer i poziva ga da ga slijedi. Od onoga koji sluša njegov glas traži da dadne svoj život za braću. Ta je žrtva vrelo punog samoostvarenja i radosti, kako to pokazuje rječiti primjer onih muškaraca i žena koji su ostavili za sobom sve sigurnosti i nisu oklijevali staviti na kocku vlastiti život kao misionari u različitim dijelovima svijeta. To svjedoči odlučnost mladih ljudi koji su, potaknuti vjerom, prigrlili svećenički ili redovnički poziv kako bi se stavili u službu “Božjeg spasenja”. Pokazuje to i sve veći broj dragovoljaca koji se spremno posvećuju pomaganju siromašnima, starijima, bolesnima i svima onima koji su u potrebi.
Nedavno smo bili svjedoci hvalevrijednog nadmetanja u solidarnosti prema žrtvama poplava u Europi, potresâ u Južnoj Americi i Italiji, epidemijâ u Africi, vulkanskih erupcija na Filipinima, kao i ostalim područjima svijeta u kojima mržnja, nasilja i rat izazivaju krvoprolića.
U tim prilikama sredstva društvenog priopćivanja igraju značajnu ulogu, omogućujući nam da se solidariziramo sa žrtvama i spremno pomognemo onima koji trpe ili su u nevolji. Katkad ti napori da se pomogne drugima nisu potaknuti samom kršćanskom zapovijedi ljubavi, nego urođenim osjećajem suosjećanja. No, bez obzira, onaj koji pomaže onima koji su u potrebi uživa Božju naklonost. U Djelima apostolskim čitamo kako je učenica Tabita spašena, jer je činila dobro bližnjemu (usp. 9,36 sl.). Satnik Kornelije zadobiva vječni život zbog svoje velikodušnosti (usp. ondje 10,1-31).
Služenje onima koji su u potrebi može za one koji su “daleko” biti providonosni put susreta s Kristom, jer Gospodin preobilno nagrađuje svakoga koji čini dobro bližnjima (usp. Mt 25,40).
Od srca želim da korizma za vjernike bude plodonosno vrijeme za širenje i svjedočenje evanđelja ljubavi u svakome mjestu, jer je poziv na ljubav srce svake istinske evangelizacije. Zazivam za to zagovor Marije, Majke Crkve. Neka nas ona prati u korizmenom hodu. S tim osjećajima od srca sve blagoslivljam.

Iz Vatikana, 7. siječnja 2003.

Ivan Pavao II.