Tekst navještaja nalazi se u Rimskom pontifikalu i propisuje da arhiđakon na Misi, nakon navještenog Evanđelja, obučen u plašt, naviješta vjernicima s ambona datum slavlja Uskrsa, ali i datume drugih pomičnih slavlja tijekom liturgijske godine.

Kako i piše M. Righetti u svom djelu Storia liturgica (vol. III, 109-111), običaj navještaja datuma Uskrsa na svetkovinu Bogojavljenja seže u same početke Crkve, a potječe iz Aleksandrije. Naime, zbog vrsnih aleksandrijskih astronoma, iz Aleksandrije su se svim Crkvama redovito svake godine slala pisma u kojima je jasno bio istaknut datum Uskrsa.

Od petog stoljeća u Crkvama u Africi i Španjolskoj ovaj navještaj čitao se na dan svetkovine Rođenja Gospodnjega nakon Evanđelja, a u Galiji, te na području današnje Italije (Akvileja, Milano, Rim), datum Uskrsa naviještao bi se na blagdan Bogojavljenja i taj običaj zadržao se u Latinskoj Crkvi sve do danas.

Melodija koja prati tekst navještaja, ista je ona koja se upotrebljava u prvom djelu Vazmenog hvalospjeva.

Tekst i notne zapise Bogojavljenskog navještaja (prilagodili: prof. mr. art. Miroslav Martinjak i vlč. Bruno Diklić) možete preuzeti na mrežnim stranicama Đakovačko-osječke i Zagrebačke nadbiskupije.