Bogotražitelj kojega Bog traži

Uvodno biblijsko čitanje: “Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan, pa došav kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: #!Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.#! Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika, kojima ne treba obraćenja” (Lk 15,4-7).
1. Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima, ne bez čuđenja izlaže proročanstvo iz Knjige Izaijine (usp. 65,1) u kojem Bog govori na prorokova usta: “Nađoše me koji me ne tražahu, objavih se onima koji me ne pitahu” (Rim 10,20). Dakle, nakon razmišljanja, u prijašnjim katehezama, o slavi Trojstva koja se očituje u svemiru i u povijesti, želimo poduzeti nutarnje putovanje tajanstvenim putovima na kojima Bog ide ususret čovjeku kako bi ga učinio sudionikom svoga života i svoje slave. Bog doista ljubi stvorenje stvoreno na svoju sliku i, poput brižnog pastira iz parabole koju smo netom čuli (usp. Lk 15,4-7), ne umara se tražeći ga ni kad se ono pokazuje ravnodušnim ili čak ozlojeđenim božanskim svjetlom, poput ovce koja se odvojila od stada te se izgubila na neprohodnim i opasnim mjestima.
2. Slijeđen od Boga, čovjek već opaža njegovu prisutnost i već je obasjan svjetlošću koja mu je za leđima i već obuhvaćen glasom koji ga izdaleka poziva. I tako on sam počinje tražiti Boga koji njega traži: tražen počinje tražiti; ljubljen počinje ljubiti. Danas započinjemo crtati taj čaroban splet između Božjeg poticaja i čovjekova odgovora, otkrivajući ga kao temeljnu sastojnicu vjerskoga iskustva. Doista, jeka tog iskustva osjeća se također u nekim glasovima izvan kršćanstva, kao znak želje cijeloga čovječanstva da upozna Boga te bude predmetom njegove dobrohotnosti. Čak i neprijatelj biblijskog Izraela, babilonski kralj Nabukodonosor, koji je g. 587. – 586. prije Krista srušio sveti grad Jeruzalem, obraća se božanstvu ovim riječima: “Bez tebe, Gospodaru, što bi bilo s kraljem kojega ti ljubiš i koga si imenom pozvao? Kako bi mogao biti dobar pred tvojim očima? Ti vodiš njegovo ime, upravljaš ga pravim putem! (…) O, Gospodaru, koji nas sve činiš dionicima milosti, neka nam tvoje veličanstvo bude milosrdno i neka mi srce ne obuzme strah od tvoga božanstva. Daruj mi ono što je tebi dobro, jer ti si oblikovao moj život!” (usp. G. Pettinato, Babilonia, Milano 1994., str. 182).
3. I naša braća muslimani svjedoče sličnu vjeru ponavljajući često, u tijeku njihova svagdašnjeg življenja, zaziv kojim započinje knjiga Kurana i koji slavi upravo put po kojem Bog, “Gospodar stvorenoga, blag, milosrdan”, vodi one na koje izlijeva svoju milost.
Osobito velika biblijska tradicija potiče vjernika da se često obraća Bogu kako bi od njega zadobio potrebno svjetlo i snagu za vršenje dobra. Tako psalmist u 119. psalmu moli: “Pokaži mi, Gospodine, stazu pravila svojih, i ja ću je čuvati do kraja. Pouči me da se tvoga držim Zakona, i čuvat ću ga svim srcem. Uputi me stazom svojih zapovijedi, jer ja u njoj uživam.(…) Odvrati moje oči da ne vidim ništavost, život mi čuvaj na putu svojemu” (rr. 33-35,37).
4. U općem religioznom iskustvu, a osobito u onom koje prenosi Biblija, nalazimo dakle svijest o prvenstvu Boga koji se daje u potragu za čovjekom da ga dovede na obzorje svoga svjetla i svojega otajstva. Na početku je Riječ koja razdire muk ništavila, “dobra volja” Boga (Lk 2,14) koji nikada ne prepušta stvorenje njemu samome.
Taj apsolutni početak zacijelo ne briše potrebu ljudskog djelovanja, ne uklanja obvezu odgovora sa strane čovjeka koji je potaknut prepustiti se Bogu da ga dostigne te mu otvori vrata svog života, ali posjeduje i mogućnost zatvoriti se takvim pozivima. Divna je glede toga riječ u Kristovim ustima iz Otkrivenja: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom” (Otk 3,20). Da se Krist nije zaputio stazama svijeta, ostali bismo osamljeni u našem malom obzorju. Stoga mu treba otvoriti vrata, da bi bio za našim stolom, u zajedništvu života i ljubavi.
5. Put susreta između Boga i čovjeka razvija se pod okriljem ljubavi. S jedne nas strane božanska trojstvena ljubav opominje, obavija i trajno nam otvara put koji vodi u očinsku kuću. Tamo nas Otac čeka da nas zagrli, kao u evanđeoskoj paraboli o “rasipnom sinu” ili bolje o “milosrdnom ocu” (usp. Lk 15,11-32). S druge se strane od nas zahtijeva bratska ljubav kao odgovor na Božju ljubav: “Ljubljeni – upozorava nas doista Ivan u svojoj Prvoj poslanici – ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. (…) Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu” (1 Iv 4,11.16). Iz zagrljaja božanske ljubavi i one ljudske cvjetaju spasenje, vječni život i radost.
1