Prigodno obilježavanje obljetnice održano je pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske te u organizaciji Staroslavenskoga instituta u Zagrebu i Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici.

Želja i cilj organizatora bili su podsjetiti europsku javnost na posebnost hrvatskoglagoljske baštine u njezinu ćirilometodskom (istočnom) i rimsko-latinskom (zapadnom) kontekstu. Ta se posebnost očituje i u činjenici da su Hrvati stoljećima prije ostatka zapadne, rimokatoličke Europe Bogu mogli govoriti na jeziku koji nije bio latinski, a liturgijske su i druge knjige pisali i tiskali na pismu koje nije bilo latinica. Zbog toga su hrvatski crkvenoslavenski jezik i uglata, tj. hrvatska glagoljica ne samo hrvatska nego i dragocjena europska kulturna baština iz razdoblja prije II. vatikanskoga sabora (20. st.), nakon kojega je za cijeli svijet odobrena liturgija na narodnim jezicima.

O različitim vidovima zadane teme govorili su inozemni suradnici Staroslavenskoga instituta. Prof. dr. Giorgio Ziffer (Accademia Ambrosiana u Milanu, Sveučilište u Udinama) izlagao je o Hrvatskoglagoljskoj rukopisnoj tradiciji i književnosti Slavia Christiana. Prof. dr. Johannes Reinhart (Institut za slavistiku Sveučilišta u Beču) naglasak je stavio na zapadno nasljeđe srednjovjekovne hrvatske kulture: glagoljsku književnost. Simpozij su prilozima obogatili i znanstvenici Staroslavenskoga instituta; akad. Ivanka Petrović (Accademia Ambrosiana u Milanu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Staroslavenski institut u Zagrebu) održala je predavanje pod naslovom „Srednjovjekovna hrvatska književnost između ćirilometodske tradicije i zapadnoeuropske književne kulture: Slavia croatica“, dr. Vesna Badurina Stipčević (Staroslavenski institut u Zagrebu) usredotočila se na Sveto pismo u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama. Dr. don Kristijan Kuhar (Staroslavenski institut u Zagrebu) okupljene je upoznao s tradicijom rimske liturgije na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku.

Dr. Kuhar u predavanju je istaknuo da je i prije II. vatikanskog sabora i liturgijske reforme koja je (prešutno) unijela „narodni“ jezik u liturgiju, Crkva na istočnoj obali Jadrana slavila rimsku liturgiju na jeziku bliskom narodu – barem u određenom dijelu njegove povijesti.

U predavanju je pojasnio da je izvor rimske liturgije na crkvenoslavenskom jeziku i glagoljskom pismo u samoj inkulturacijskoj misiji svetih Konstantina Ćirila i Metoda, koji 868.-869. godine u Rimu od pape Hadrijana II. dobivaju placet za svoje misijsko djelovanje i potvrdu ispravnosti i pravovjernosti njihova nauka. Isti će ponovno biti potvrđen nekoliko desetljeća kasnije oživljavanjem metropolijskog sjedišta sv. Andronika i posvećenjem sv. Metoda za sirmijskog nadbiskupa poslanoga od rimskoga prvosvećenika da bude natpastir svega slavenskog naroda u Panoniji i Moravskoj.

Prevođenjem liturgijskih tekstova od vremena sv. Konstantina Ćirila i Metoda, počinje se stvarati „slavenska liturgijska književnost“, koja je po svim odlikama rimskoga obreda: euhološki su tekstovi prijevodi latinskih liturgijskih tekstova rimskih sakramentara, liturgijska se čitanja prilagođavaju rimskom obredu, obredni tekstovi odražavaju rimsku liturgijsku tradiciju. Sve je to sačuvano u staroslavenskim kanonskim spomenicima te u fragmentima glagoljskih sakramentara do 12. stoljeća.

Kraj 9. ili početak 10. stoljeća početak je hrvatske glagoljske liturgijske tradicije. Premda historiografski izvori iz 10. stoljeća, posebno akti splitskih crkvenih sabora iz 925. te 1060. godine donose pokušaje zatiranja ove liturgijske prakse, oni svjedoče da je u području srednjovjekovne Dalmacije i Hrvatske ona već ukorijenjena te postaje tradicija. I njezin kontinuitet traje, usporedo s latinskom rimskom liturgijom, sve do 20. stoljeća.

Hrvatski glagoljaši, dijecezanski svećenici (tzv. popovi glagoljaši), te benediktinci, pavlini i franjevci trećoredci, zauzeti su u prevođenju i priređivanju hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga rimskoga obreda, koje se po sadržaju, pa i po kodikološkim osobinama ni u čemu ne razlikuju od latinskih rimskih liturgijskih kodeksa. Vrijeme „procvata“ hrvatskoga glagoljaštva, ponajprije kao duhovne, crkvene tradicije temeljene na liturgijskoj književnosti, je 13. stoljeće, kada glagoljaši uzimaju sv. Jeronima za zaštitnika svoga liturgijskog jezika i hrvatskoglagoljske liturgije. Papa Inocent IV. godine 1248. i 1252. daje dopuštenje senjskom biskupu i krčkim benediktincima da – premda tradiciji ukorijenjenoj u njihovim krajevima, koriste hrvatski crkvenoslavenski jezik i liturgijske knjige pisane glagoljicom. U tijeku procvata hrvatskoga glagoljaštva nastaju brojni, a danas u desecima sačuvani misali i brevijari pisani glagoljicom i iluminirani iluminacijama po zapadnom običaju. I prva tiskana hrvatska knjiga 1486. je glagoljski misal secundum consuetudinem romanae curiae. Doba tiska također ostavlja na desetke sačuvanih cjelovitih misala i brevijara, te zbornika duhovnoga sadržaja, koji i nakon Tridentskog koncila ostaju u uporabi, ne samo u onim područjima kojima je Inocent IV. dao dopuštenje, nego i duž čitave istočne obale Jadrana pa do područja današnje Zagrebačke nadbiskupije.

Liturgijski sadržaj tih rukopisnih i tiskanih misala i brevijara je rimskoga obreda: euhološki tekstovi, od fragmenata iz 9./10. stoljeća do poslijetridentskih misala, izražavaju rimski liturgijski literarni genij, koji preveden s latinskog na hrvatski crkvenoslavenski jezik čuva romama sobrietas i concinnitas te teološku pravovjernost, naveo je u predavanju dr. Kuhar.

Istaknuo je da su imena glagoljaša koji su priređivali i prevodili liturgijske knjige ostala zapamćena u hrvatskoj književnoj povijesti: od pisca Butka, kneza Novaka, Šimuna Kožičića Benje, Rafaela Levakovića, Ivana Paštrića i Matea Karamana, pa do praga 20. stoljeća kada 1893. godine u Rimu, kanonik sv. Jeronima Antun Dragutin Parčić priređuje posljednji rimski misal na glagoljici i hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku. Njihovo djelo, može se s pravom nazvati nastavkom djela sv. Konstantina Ćirila i Metoda koji su tek 1880. godine uvršteni među svece Katoličke Crkve, a papa Pio XI. godine 1927. u pismu Quod sanctum Cyrillum nazvao ih je „Orientis filios, patria Byzantinos, gente Graecos, missione Romanos, apostolatus fructibus Slavos“. Premda je, nakon smrti sv. Metoda 885. godine, prema povijesnim podacima, nastupio progon njegovih učenika, te je njihovo djelo ugašeno u Moravskoj i Panoniji, ono je pustilo korijenje na prostoru istočne obale Jadrana, te stvorilo tradiciju koja je – temeljena na rimskoj liturgiji i liturgijskoj književnosti – postala nositelj hrvatskog katoličkog identiteta, te opstalo unatoč pokušajima zabrane, zatiranja ili progonstava kao vjerna tradicija Rimske Crkve.

Neki će liturgičari i povjesničari čak reći da je hrvatsko glagoljaštvo, tj. slavlje rimske liturgije na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, bilo preteča onoga što se ostvarilo nakon II. vatikanskog koncila u općoj rimskoj Crkvi, a da je čak i bilo poticaj dopuštenju slavlja kršćanskih otajstava na narodnome jeziku. Da bi očuvali tradiciju i u 20. stoljeću, godine 1980. priređen je Red mise na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku po obredu sv. Pavla VI., te se i danas misa slavi na ovom jeziku u svečanijim prigodama u onim biskupijama i redovničkim zajednicama u kojima je tradicija trajala kontinuirano više stoljeća, rekao je u predavanju dr. Kuhar.

Nakon simpozija uslijedilo je otvorenje istoimene izložbe u Muzeju Bazilike sv. Marije Velike. Autorski je potpisuju znanstvenici Staroslavenskoga instituta dr. Ivan Botica, dr. Kristijan Kuhar i dr. Sandra Požar, a za javnost će biti otvorena do 30. studenoga. Svečanost otvorenja izložbe glazbeno je popratila dr. Katarina Livljanić (Sorbonne – Sveučilište u Parizu) solo izvedbom glagoljaških napjeva kao i onih nadahnutih glagoljaškim i srednjovjekovnim latinskim napjevima.