Božićna poruka križevačkog vladike Slavomira Miklovša

Svim svećenicima, redovnicima, redovnicima, bogoslovima i vjernicima

HRISTOS RAŽDAJETSJA!

“I evo znaka:
naći ćete novorođenče
povijeno gdje leži u jaslama”
(Luka 2,12)

Dok slavimo ovogodišnji Božić, u našem su sjećanju još živi događaji iz 2003. godine koja se, evo, bliži kraju. Osobito nam je u nezaboravnoj uspomeni ostao ovogodišnji posjet Svetog Oca Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao još jedan dokaz Papine ljubavi prema nama. Tom zgodom Sveti Otac je proglasio i dvoje novih blaženika, Mariju od Propetog Petković i Ivana Merza.
Usprkos poodmakloj dobi i slabom zdravlju Ivan Pavao II. opet je došao k nama kao svjedok Ljubavi Božje u Isusu Kristu i neumorni navjestitelj Isusovog Evanđelja. Shvatili smo svi značenje njegova dolaska među nas i stotine tisuća vjernika pohrlile su u Osijek, Rijeku, Dubrovnik, Zadar i Banju Luku, usprkos teškoj ljetnoj žezi, baš kao što je nekada mnoštvo slijedilo Isusa koji je prolazio zemljom čineći dobro.

Na početku trećeg tisućljeća Crkva pokazuje čovječanstvu onaj isti znak koji su anđeli navijestili betlehemskim pastirima u onoj svetoj božićnoj noći: Novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Papa bl. Ivan Dobri govorio je u božićnoj propovijedi vjernicima: “Njega gledajte!” Isus je još premalen da bi mogao govoriti i poučavati, nejak je i slabašan i potrebna mu je ljudska pomoć. Ali – Njega gledajte! Ljubav Božja uzela je ljudsko tijelo “radi nas ljudi i radi našega spasenja”. Postao je čovjekom, On, pravi Bog! Postao je siromašan da se mi obogatimo njegovim siromaštvom. Uzeo je narav sluge da nas zaodjene dostojanstvom sinova i kćeri Božjih. “Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja” (Ivan 1,12).

No, mogli bismo se zapitati, ima li u ovom svijetu punom mržnje, straha i nesigurnosti još mjesta za Isusa – prepoznaje li taj svijet znak Novorođenoga položenog u jasle – treba li uopće taj znak čovjeku našeg vremena?
U svojoj apostolskoj pobudnici “Crkva u Europi” (Ecclesia in Europa), objavljenoj uoči Petrova ove godine, papa Ivan Pavao II. ističe središnju misao: Naša je nada Isus Krist!
“Vrijeme u kojem živimo izgleda kao doba pomutnje. Toliki ljudi i žene izgledaju zbunjeni, nesigurni, beznadni, a nemali broj kršćana dijeli to stanje duha. Brojni su zabrinjavajući znakovi koji na početku trećeg tisućljeća uznemiruju obzor europskog kontinenta”. “Posebice bih”, kaže Sveti Otac, “želio podsjetiti na gubitak kršćanskog pamćenja i nasljeđa… Mnogi više ne uspijevaju evanđeosku poruku utkati u svakodnevni život; sve je teže živjeti vlastitu vjeru u Isusa u društvenom i kulturnom okruženju u kojem se kršćanski život stalno izaziva i ugrožava” (br. 7).

“Taj gubitak kršćanskog pamćenja prati neka vrsta straha od budućnosti. Sutrašnjica se često pričinja kao nešto tmurno i nesigurno. Budućnosti se mnogi više boje nego što je žele. Unutarnja praznina i gubitak vjere u smisao života razdire mnoge ljude. Među izraze i plodove te tjeskobe posebno treba ubrojiti dramatično smanjenje nataliteta, opadanje zanimanja za svećenička zvanja i posvećeni život, teško donošenje životnih odluka” (br. 8).

No, ističe Sveti Otac, “čovjek ne može živjeti bez nade; njegov bi život ostao bez smisla i bio bi nepodnošljiv”. Nada, ograničena samo na ovozemaljsku stvarnost, pokazuje se duboko varljivom i nesposobnom da utaži onu žeđ za srećom koju ljudsko srce u sebi nosi.
“Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je ljudsko srce dok se ne smiri u Tebi”, kaže sv. Augustin.
Niti jedno ljudsko biće ne može živjeti, a da ne gleda prema budućnosti. I Crkva živi u iščekivanju Kraljevstva Božjeg koje dolazi i koje je već prisutno u svijetu. Među znakove utjecaja Kristova Evanđelja na život današnje Europe treba ubrojiti povratak slobode vjere u dijelovima Europe koji su donedavno stenjali pod bezbožnim komunizmom, te usredotočenost Crkve na svoje duhovno poslanje i svoju prvotnu zadaću naviještanja Evanđelja (usp. Br. 11).

Crkva Europi treba pružiti najdragocjenije dobro koje joj nitko drugi ne može dati; vjeru u Isusa Krista, izvor neprevarljive nade. I nakon dvadeset stoljeća Crkva se predstavlja onim istim navještajem koji oduvijek pronosi i koji je njezino jedino blago: Isus Krist jest Gospodin i ni u kome drugome nema spasenja. Vrelo nade za Europu i za čitav svijet jest Krist. (Usp. br. 18). Crkva danas ponavlja Europi i svijetu anđeoske riječi iz Božićne poruke: “Javljam vam veliku radost koja će biti za sav narod: u gradu Davidovu rodio vam se Spasitelj – Krist Gospodin!” (Luka 2,10).

“Iz naših srdaca i s naših usana izvire radosna ispovijest nade: ti Gospodine, uskrsnuli i živi, ti si uvijek nova nada Crkve i čovječanstva; ti si jedina i prava nada čovjeka i povijesti; ti si u nama nada slave već u ovom našem životu i u onom nakon smrti. U tebi i s tobom možemo doći do istine, naše postojanje ima smisao, zajedništvo je moguće, a raznolikost postaje bogatstvo. Snaga Kraljevstva djeluje u povijesti, ljubav daje trajnu vrijednost ljudskim naporima, patnja može postati spasonosnom, život će pobijediti smrt, stvorenje će biti dionikom slave djece Božje” (br. 18).

Sretne i blagoslovljene blagdane Rođenja i Bogojavljenja Kristova, želim svim vjernicima Križevačke eparhije, svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima i svim ljudima, koji danas s anđelima kliču “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje”. Ujedno želim da Nova 2004. godina bude ispunjena Božjim blagoslovom i mirom.
Hristos raždajetsja – slavite jego!