U nadi budite radosni (Rim 12,12)

Poruka nade provlači se kao zlatna nit kroz proslave naših jubileja. Vidljivo je to iz znaka sidra koje krasi logo jubileja opće Crkve i logo naše nadbiskupijske proslave. Sidro je simbol stalnosti, izdržljivosti, smirenosti i vjernosti. Ono je znak nade od najranijih kršćanskih vremena.

Draga sestre i braćo,

na pragu smo jubilejske Svete godine 2025. i proslave stote obljetnice osnutka Riječke nadbiskupije. Papa Franjo poziva nas da u idućoj Svetoj godini kročimo kao „hodočasnici nade“: da hodimo u nadi i budemo znak nade za čitav svijet. Tom se pozivu i ja pridružujem dok vam se obraćam božićnim i novogodišnjim čestitkama i uz poticaj da se u idućoj godini pridružite nizu događaja kojima ćemo proslaviti opći jubilej, nacionalne jubileje te osobito jubilej utemeljenja naše nadbiskupije.

Poruka nade provlači se kao zlatna nit kroz proslave ovih jubileja. Vidljivo je to iz znaka sidra koje krasi logo jubileja opće Crkve i logo naše nadbiskupijske proslave. Sidro je simbol stalnosti, izdržljivosti, smirenosti i vjernosti. Ono je znak nade od najranijih kršćanskih vremena. U Poslanici Hebrejima čitamo da je nada „pouzdano i čvrsto sidro duše“ (6, 19).

Sidro se kao znak kršćanske vjere, koja je zalog vječnoga života, susreće već u katakombama. Ovaj nas znak tako povezuje s prvim svjedocima vjere koji su ostali čvrsto usidreni u vjeri u Krista unatoč progonima, kao i s prvim ekumenskim koncilima, napose s Koncilom u Niceji, čiju ćemo 1700. obljetnicu također proslaviti 2025. godine. Ta nas proslava potiče da osvijestimo kako smo svi mi kršćani, unatoč podjelama i razlikama, čvrsto ujedinjeni u ispovijedanju vjere u Krista, jedinog Spasitelja, Boga koji je postao čovjekom.

Sidro je naš znak, blizak i rječit svima koji žive nadomak mora, pa tako i nama koji živimo u Rijeci i na području Riječke nadbiskupije. Tko bolje razumije važnost sidra od ribara i mornara? Tko bolje razumije da je život kao more od nas koji živimo na njegovim obalama? Mijene mora nalik su mijenama našega života, od bonace do nevere, od oseke do plime. Dok gledamo plavetnilo pred nama, zastajemo pred ljepotom i nepreglednom dubinom našega života koji je i sam, poput mora, otajstveni Božji dar. Dok plovimo morem života, sidro je zaštita u oluji, posljednji oslonac kad nas svi drugi iznevjere. Ono je i podsjetnik na sve luke našega života: od obiteljskog doma do one konačne luke kada ćemo pronaći vječno utočište u Božjem zagrljaju.

Znak sidra unutar kojega se nalazi križ s raspetim Kristom znak je i naše Riječke nadbiskupije. Krist je naša nada. A naše je zajedničko poslanje biti svjedocima te nade. Znak sidra povezuje to naše poslanje i s našim prethodnicima.

Mene osobno i moje služenje riječkoj Crkvi povezuje sa služenjem mojega prethodnika, riječkog nadbiskupa u miru Ivana Devčića, u čijem je grbu također bilo prisutno sidro i čije je geslo bilo „Krist naša nada“ (1 Tim 1,1). On sljedeće godine također slavi svoje jubileje, zlatni jubilej – pedeset godina svećeništva i srebrni biskupski jubilej – dvadeset pet godina biskupske službe. Na tragu njegove biskupske službe i služenja naših zajedničkih prethodnika, kojih se prilikom proslave stote obljetnice sa zahvalnošću sjećamo, sidro nam je podsjetnik i na odgovornost koju mi, koji danas činimo riječku Crkvu, imamo u našem vremenu i na ovom prostoru. Ono je podsjetnik da se i mi trebamo usidriti u Krista, odnosno da živeći iz perspektive konačne luke prema kojoj plovimo, trebamo svima koje susrećemo biti svjedoci iste one nade koja je prije 2025 godina utjelovljena u Marijinoj utrobi, rođena u Betlehemu u djetetu Isusu i Isusovim apostolima povjerena kao poslanje navješćivanja Radosne vijesti do kraja svijeta, a koju su osnivanjem Riječke biskupije prije sto godina naši prethodnici i predci na nov način nastavili navješćivati i učvršćivati i na ovom našem prostoru. Usidriti se u Krista znači da jedni drugima trebamo biti potpora u nadi. I svi zajedno, kao Crkva, svima, a osobito onima koji su izgubili nadu, svojim životom i propovijedanjem nastaviti nuditi razloge nade koju u sebi nosimo (usp. 1 Pt 3,15). „Ti, naša nado… ti, naše sidro“ kličemo Kristu u rado pjevanoj himni Euharistijske godine (2010.). Živjeti te riječi znači čvrsto se oslanjati na Krista u svakom trenutku života, oslanjati se na onu Božju ljubav koja se prelila na svijet onoga časa kada nam je darovao svoga Sina „obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2,7).

Svako dijete koje dolazi na ovaj svijet znak je nade. To smo oduvijek znali, ali toga postajemo osobito svjesni danas, kada proživljavamo pravu demografsku zimu. „Kad se susretnemo s djetetom, možda nas mogu tištati toliki problemi i tolike teškoće, ali nutrinu nam odmah ozari osmijeh, jer se nalazimo pred nadom: dijete je nada! I tako moramo vidjeti u životu put nade koji nas vodi do pronalaska Boga, Boga koji je postao Djetetom za nas. I izmamit će nam osmijeh na licu, dat će nam sve!“ (papa Franjo, Kateheza na Općoj audijenciji, 7. prosinca 2016.). Osobito je znak nade za cijeli svijet Dijete koje promatramo u božićnom otajstvu i ispovijedamo kao svoga Gospodina. S njim, kao sa svojim sidrom u nadi, budimo radosni, a u radosti djelatni glasnici i svjedoci Božjega spasenja koje osvjetljava one što žive u tami, obasjava one koji obitavaju mrkli kraj smrti (Iz 9,1; Mt 4,16). Neka nam nada koja se rađa u susretu s Bogom, koji je postao Dijete, pomogne da možemo ponovno postati kao djeca (Mt 18,3), da možemo biti bolji ljudi, da možemo biti sestre i braća jedni drugima!

Dok i ove godine slavimo Božić i njegovo rođenje u svijetu obilježenom ratnim sukobima, ekonomskim i drugim nestabilnostima, ne zaboravimo one koji pate u zemljama pogođenima ratom, kao i one pogođene siromaštvom, nesrećama, bolešću, smrću bliskih osoba. Neka se radost naše nade ogleda u zajedništvu naših obitelji, u darivanju, u veselju, ali neka se u tome ne iscrpi nego neka se prelije i na one oko nas, posebno na one koji su žalosni i beznadni u suočavanju sa životom i njegovim izazovima, kao i one koji su na granici vjere ili nevjere, ili su vjeru izgubili. Bacimo k njima naše sidro! Budimo za njih vidljivi znakovi kršćanske nade!

Kršćanska nada nije samo želja i očekivanje dobra pred budućnošću, koja je nepoznata i nepredvidljiva. To je nada koja nas potiče na djelovanje. Ona nas šalje ususret jedne drugima i svim ljudima. Ona ne vara i „ne postiđuje“ (Rim 5,5) jer se temelji na Božjim postojanim obećanjima, na Božjoj vjernoj ljubavi. „Vjeran je Bog“ (1 Kor 10,13) koji nas prati na svim našim životnim plovidbama i u trenutcima najvećih oluja, kriza i iskušenja.

S ovom vjerom, koja je znak našeg povjerenja u Boga i u njegov plan s nama i po nama za druge, pristupimo slavlju Božića i svih obljetnica koje nam dolaze u 2025. godini. Hodimo u nadi. I budimo znakovi nade jedni drugima! Budimo znak nade za čitav svijet!

Neka nam je blagoslovljen Božić i nova Sveta 2025. godina!

U Rijeci o Božiću 2024.

Vaš nadbiskup

Mate