Povijest jest i ostaje beskonačni rudnik mudrosti i skrivenog blaga. Među tim zlatnim rudnicima naše civilizacije posebno sjaji iskustvo slavlja Tajne Utjelovljenja i Rođenja Božjega Sina, Isusa iz Nazareta. S velikom se radošću približavamo toj »gori« Božanske Tajne. Zato vas – predraga sva moja braćo i sestre, dragi svi vi vjernici kao i svi stanovnici naše po Božjoj dobroti blagoslovljene zemlje ‒ pozdravljam s posebnim ohrabrenjem i radošću!

Pozdravljam vas s velikom željom, pažnjom i čežnjom da se u ovim milosnim danima obogatite neprolaznom mudrošću i osnažite istinskom snagom bogo-čovječjeg života i postojanja.

Moram priznati da me do svih dubina moga siromašnog bića zahvatila orlovska snaga gledanja u Sunce vječnoga Boga – molitva poniznog Charlesa de Foucaulda, Isusovog malog brata Karla kojeg je Crkva proglasila blaženim. Naime, dok je u jezivo samotnoj pustinji promišljao neizrecivu tajnu Isusovog tridesetogodišnjeg života u skrivenosti čiste predanosti Vječnoj ljubavi – i to boraveći među muslimanskom braćom – srce mu se ispunjalo istinskim melemom nebeske mudrosti. Tako on u svojem zanosu, u svojoj ekstazi ne osjeća neku izvanjsku prisilu niti slijedi bilo kakav disciplinski propis da MORA Boga priznavati, poštovati i slijepo Ga slušati. Naprotiv, što više pod zvjezdanim nebom, u strujanju tišine i blagodatne samoće, uranja u dubinu svoga srca, tim više iskustveno otkriva da je njegovo srce – kao sjedište ljudske ličnosti – jedna jedinstvena velika glad i jedinstvena silna žeđ za Božjom ljubavi. U svojoj je molitvi napisao: »Moje srce ima samo jednu veliku potrebu: ljubiti Tebe. Ako moje srce ne ljubi Tebe, gubi svaki svoj smisao, pada u nepodnošljivu prazninu…«  Mali brat nije, dakle, podlegao ni svojedobnim glasovima moralizma, niti ga je prevarila devijantnost tolikih traženja puke zemaljske i opipljive ljubavi! Nisu ga oslijepili toliki raskošni ljubavni i pustolovni romani, niti bi danas podlegao bezbrojnim prizorima tjelesne zamamljivosti ili golotinje s ekrana. Čitao je mistične Riječi Pjesme nad pjesmama i kušao svu slatkoću svjedočenja najvećih bogougodnika Staroga i Novoga zavjeta.

Blaženi Mali Karlo je izvorno i samostalno iskusio da je Njegovo srce tako prožeto autentičnom čežnjom za sveobuhvatnom ljubavi ‒ da ga je moglo utješiti i nasititi samo ono najviše, to jest Božansko. Samo ljubav Začetnika svega i ljubav Dovršitelja svega! S pravim je duhovnim nagonom suvereno otkrivao da njegovo srce može biti sretno samo ako se u njega neprestano pretače vrhunac vječne i povijesne sreće Ljubavi, to jest ljubavi Bogočovjeka Isusa Krista.

Karlov odlazak u pustinju omogućio mu je uranjanje u praizvor Sreće – u Tajnu Utjelovljenog Boga. Stoga nije nimalo neobično što se njegov život i završio kao žrtva ljubavi, kao svjedočenje izgorjelosti u ljubavi.

Braćo i sestre, pred nama je slavlje Božića! Kada to kažemo ne mislimo prvenstveno ni na naš kalendar, niti na neki naš određeni program života. Mislimo samo na to da nam Utjelovljeni Bog ponovno daje mogućnost da čitavim svojim bićem iskusimo ono što je u svakom pogledu jednokratno i jedinstveno. A to je ‒ da se Vječna ljubav svom snagom pretače u našu povijest; upravo u moju i tvoju povijest, dragi brate i sestro! To, nadalje, znači da On, Neizrecivi – danas i ovdje postaje Izrecivi! To jest konkretan; na primjer u svetoj pričesti… Božić nam govori da se Vječnost preselila upravo u našu sadašnjost! U naše ograničene zemaljske posude, kakvo je naše srce! Naše tjelesno srce može nositi u sebi sveukupnu sreću, ljubav, vječnost, svekoliku neograničenost Boga i najčistiju ljepotu Neba.

A to znači i da nam samo dar Utjelovljenoga Božjeg Sina daje lijek protiv svih naših duhovnih i moralnih bolesti! Lijek protiv svih naših zastranjivanja i kontradiktornosti koje nosimo u svom srcu. Slaviti Božić znači, nadalje, da je naše ljudsko srce otkrilo sve perspektive života. Znači da je naše ljudsko srce – koje je do najmanjih kapilara prožeto tolikim enigmama ‒ otkrilo jedini sigurni put budućnosti, put »nade koja ne sramoti«!

Božić je zato najcjelovitije nadahnuće nama zemaljskim ljudima; nama ljudima – tim vječnim tražiteljima sreće, ali, prije svega, tim vječnim gunđalima i nezadovoljnicima. Samo nam Božić najočitije govori u kojem pravcu se moramo kretati ako hoćemo biti sretni. Božić nam govori da nije istina da ne postoje čisti zrak i voda; govori nam da imamo lijek za sve bolesti, da postoji pravo nadahnuće za baš sve autentične ljude po dolinama našeg Planeta.

Ukratko, rođenje Božjega Sina otvara nebo, prosvjetljuje tamu, pokazuje putove, ozdravlja srce, komponira melodije, donosi vječnost, garantira nadu…

Hodimo, dakle, putovima Utjelovljenoga Božjeg Sina.

Braćo i sestre! Bio vam nadasve sretan i blagoslovljen Božić! Slavlje Božića neka vas svom svojom snagom uvede u Novu godinu 2022.!

Braći i sestrama istočne tradicije: Mir Božji – Hristos se rodi!

Svima pak mir i blagoslov Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.

✠Stanislav Hočevar, SDB
beogradski nadbiskup i metropolit