„Danas ćete znati da doista dolazi Gospodin, da vas spasi, a sutra ćete vidjeti njegovu slavu“ (usp. Izl 16, 6 – 7), riječi su ulazne pjesme mise bdijenja kojom se ulazi u božićno vrijeme, ali i u slavlje svetkovine Rođenja Gospodnjega.

Božićno vrijeme

Kratak i jasan pregled o božićnom vremenu pronalazimo u Općim načelima o liturgijskoj godini i kalendaru koja o njemu govori kako „iza godišnje proslave vazmenog otajstva, Crkvi je najdrevnije slavljenje spomen Gospodnjeg rođenja i prvih njegovih pojavaka: to se slavi u božićno vrijeme“ (br. 32).

Božićno vrijeme traje od I. Večernje Rođenja Gospodnjega (liturgija časova) pa sve do nedjelje po Bogojavljenju, kada Crkva slavi blagdan Gospodinova krštenja. Tim blagdanom se onda i zaokružuje božićni ciklus liturgijskog vremena.

Po staroj rimskoj predaji, na Božić se mogu slaviti tri mise: polnoćka, zornica i danja misa, a misa bdijenja može se slaviti 24. prosinca uvečer bilo prije ili nakon slavlja I. Večernje Božića.

Kao što vrijeme došašća po nekim svojim liturgijskim karakteristikama imitira korizmeno vrijeme, može se slobodno reći kako pak božićno vrijeme imitira uskrsno. Ta činjenica najviše se očituje po božićnoj osmini (analogija uskrsnoj osmini), ali i po blagdanu koji se slavi 40 dana nakon svetkovine Božića – Svijećnica (što pak može biti analogija svetkovini Pedesetnice, 50 dana nakon slavlja Uskrsa). Kako je sadržaj blagdana Svijećnice usko vezan uz svetkovinu Božića (Isusovo prikazanje u Hramu), po kalendaru prije liturgijske reforme nakon Drugoga vatikanskog sabora, božićno vrijeme završavalo je upravo tim blagdanom. Stoga se i dalje u nekim župama/crkvama zadržao običaj da se božićni ures crkve čuva do toga blagdana.

Što se tiče važnijih dana i nadnevaka božićne osmine, ali i preostalog božićnog vremena, može se izdvojiti nedjelja „unutar osmine, ili, ako nje nema, 30. prosinca“  kada Crkva slavi blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa“. U tri dana nakon Božića slave se: blagdan sv. Stjepana prvomučenika (26. prosinca), blagdan sv. Ivana apostola (27. prosinca) i blagdan svete Nevine dječice (28. prosinca). 1. siječnja slavi se svetkovina svete Bogorodice Marije, na koju se ujedno i slavi spomen presvetog Imena Isusova. „Nedjelja što dolazi između 2. i 5. siječnja je II. nedjelja po Božiću“. 6. siječnja slavi se Bogojavljenje i time još ne završava božićno vrijeme. Kako je bilo napisano, božićno vrijeme završava u nedjelju koja slijedi po Bogojavljenju, odnosno blagdanom Krštenja Gospodinova.

25. prosinca i 6. siječnja ista svetkovina!

Iako čovjek kojiput nije svjestan važnosti kalendara, kalendar je nešto što ga prati cijeli život i u njega bilježi sve važnije nadnevke koji su vezani uz njegov ili pak život njegovih bližnjih.

U svim prethodnim tekstovima kao nit provlačila se analogija došašće – korizma, Božić – Uskrs. No, kako u slavlju Uskrsa dolazimo do pitanja zašto ga svi kršćani ne slave na isti nadnevak, isto pitanje postavlja se i sa svetkovinom Božića. No, to pitanje ne smije nikako i nikada biti pitanje koje će među kršćanima rađati antagonizam zbog pripadnosti nekoj drugoj Crkvi ili narodu koji svetkovinu Božića slavi po Julijanskom kalendaru – također, 25. prosinca! Zašto je onda došlo do ovog pomaka?

Budući da bi se o ovoj temi moglo pisati i odvojeno, ovdje donosimo samo kratko objašnjenje zašto je tomu tako. Želeći ispraviti kalendar (Julijanski), u kojem su pronađeni dani „viška“, papa Grgur XIII. bulom „Inter gravissimas“ (1582.) uvodi novi kalendar (nazvan kasnije po njemu Gregorijanski) te u njemu izostavlja 10 dana, odnosno, bilo je proglašeno da nakon 4. listopada slijedi 15. listopad 1582. U skladu s tom reformom, papa Grgur uveo je i da svaka četvrta godina bude prijestupna. Uz to je vezana i „zanimljivost“ uz smrt sv. Terezije Avilske u čijim životopisima čitamo da je umrla u noći s 4. na 15. listopad!

Povijesni pregled

Današnjom svetkovinom slavimo Gospodinovo rođenje. I kada se pitamo koji bi nadnevak bio najtočniji za to slavlje, teško ili nikako ne dolazimo do odgovora jer nitko ne zna točan dan kada se rodio Isus. No, ne samo da se ne zna dan, ne zna se ni godina. Tako je tijekom povijesti bilo različitih teorija o nadnevku ili pak godini Isusova rođenja te se tako govorilo i o 20. travnja, 20. svibnja ili 17. studenoga.

Prvi pisani (i siguran) pisani trag da se ova svetkovina slavila 25. prosinca pronalazimo u Rimu u prvoj polovici 4. stoljeća: „VIII Kal. Jan. natus Christus in Betleem Judae“ nakon čega slijedi popis spomendana koji su slavili u to doba u Rimu.

Slijedeći dalje razvoj ove svetkovine, dolazimo do dvije teorije. Prva je vezana uz prestanak progona Crkve tijekom IV. stoljeća. Naime, analogno današnjem danu 25. prosinca u Rimskom carstvu slavio se „blagdan nepobjedivog Sunca“ koji je bio vezan uz štovanje božice Mitre, pobjednice nad tamom. Isti atribut koji su antički Rimljani pridavali božici Mitri, kršćani su prepoznali u Kristu, a bio je vezan uz starozavjetnog proroka Malahiju (usp. 3, 20) koji govori o tome kako će ogranuti sunce pravde. Također, u tom smjeru i u Evanđelju po Luki nailazimo na proroštvo Zaharije (Lk 1, 78 – 79): „Darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira“. No i crkveni oci (sv. Ambrozije, sv. Maksim, sv. Zenon, sv. Augustin, sv. Jeronim) povezivali su Krista s rođenjem novog Sunca budući da se 25. prosinca veže uz zimski solsticij (dani postaju sve duži!).

Druga teorija veže se pak uz nadnevak Gospodinove smrti. Naime, tijekom 3. stoljeća bilo je rašireno astronomsko-alegorijsko mišljenje da je Gospodin umro 25. ožujka. Taj dan je pak vezan uz proljetni ekvinocij (duže noći), a vjerovalo se da je toga dana stvoren svijet. Tako se u isto to vrijeme i simbolično povezalo da je toga dana Gospodin i začet (početak stvaranja novog svijeta) te se 25. prosinac (9 mjeseci kasnije) nametnuo sam po sebi kao logičan nadnevak Gospodinova rođenja.

Tijekom 4. stoljeća, slavlje svetkovine Rođenja Gospodnjega nalazimo u Africi (homilije sv. Augustina) odakle se onda krajem 4. stoljeća širi dalje u Milano (sv. Ambrozije), ali i u druge Crkve tadašnjeg europskog kontinenta. Zanimljivo je napomenuti da se u Konstantinopolu ova svetkovina slavila isto kao i u Rimu. Tijekom 5. stoljeća u Jeruzalemu (Egeria!) i Egiptu (Ivan Kazijan) slavlje Božića pronalazimo 6. siječnja (!), no već jedno stoljeće kasnije i te dvije Crkve nalazimo da tu svetkovinu slave 25. prosinca. Tako možemo sa sigurnošću reći da se slavlje ove svetkovine po cijelom kršćanskom svijetu, na isti nadnevak, ustalilo još u 6. stoljeću, iz kojega pronalazimo i prve tragove slavlja božićne osmine koju je vjerojatno ustanovio papa Bonifacije IV., nakon posvete Panteona, stavljajući u tu crkvu postaju 1. siječnja, kako nam svjedoči sakramentar Gregorianum.

Korištena literatura:

– Sacramentarium Gregorianum: Le sacramentaire Grégorien. Ses principales formes d’après les plus anciens manuscrits, vol. 1, Le sacramentaire, le supplément d’Aniane, ed. J. Deshusses (SpicFri 16), Fribourg-Suisse ³1992.

– Rimski misal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Treće hrvatsko izdanje dopunjeno i ponovljeno prema drugom tipskom izdanju (dotisak), Zagreb, 2012.

– Božanski časoslov obnovljen prema odluci Svetoga ekumenskog sabora II. vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Časoslov Rimskog obreda I. Božićni ciklus liturgijske godine. Vrijeme došašća. Božićno vrijeme, Zagreb, 1996.

– M. Righetti, L`anno liturgico nella storia – nella Messa – nell`Ufficio, Milano, ³1969.

– A. J. Chupungco, Scientia liturgica. Manuale di Liturgia. Tempo e spazio liturgico, Cassale Monferrato, 1998.

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko