Stanić je istaknuo kako je novinarske korake hvatao od mons. Ivana Miklenića, njegovog prethodnika, te ga je nazvao velikim učiteljem novinarstva. „Imao sam priliku više puta susresti se i sa Živkom Kustićem, njegovim prethodnikom. To su sjajni novinari. Ono što jesmo, što smo postali, mislim da je najmanje našega, a najviše je onoga što su drugi nesebično uspjeli prenijeti na nas”, poručio je.

Njegovo prvo novinarsko iskustvo seže u doba kad je imao 11 godina, kad je bio ministrant u Župi sv. Leopolda Mandića u Slavonskom Brodu. „Obilazio sam obitelji prilikom blagoslova i nakon prve godina blagoslova obitelji, sva svoja sjećanja sam zapisao”, rekao je Stanić te istaknuo kako je to bila njegova prva reportaža.

„Vidio sam gospođu koja je 40 godina čekala da se vrati njezin suprug iz rata. Vidio sam drugu koja je tijekom blagoslova uz srce držala telefon nadajući se da će je sin nazvati iz Amerike, a koji se nije javio godinu dana. Vidio sam deseteročlanu obitelj koja živi u jednoj sobi. Vidio sam supružnike kojima je to bio posljednji zajednički Božić jer su se odlučili rastaviti. Vidio sam obitelji gdje je bilo više naraštaja, i one koji su bili samci… Shvatio sam da se iza svakih tih vrata krije određena životna priča, životna drama. Vidio sam kako dolazak svećenika u kuću, dolazak Crkve u obitelji, mora biti blagoslov. U ovih 20 godina rada u Glasu Koncila shvatio sam da je jedino što moramo kao predstavnici medija i osobno kao novinari – tamo gdje dolazimo biti blagoslov”, svjedoči Stanić.

„Hvala Bogu da Glas Koncila ima neizvjesnu budućnost jer uhodane staze i mirne vode vrlo lako počnu mirisati na bare i močvare. Draži su mi brzaci, izazovi vremena koji dolaze, nego nešto što je ustaljeno, usaljeno”, rekao je.

Iznio je podatak kako vjernu pretplatničku bazu čitatelja Glasa Koncila čine ljudi koji imaju 45 godina te stariji, a portal Glasa Koncila čitaju i mlađi. „Uvijek nas iznenadi da tamo gdje mislimo da umire osjećaj za papir, on se počinje vraćati. Utjeha koja dolazi sa zapada nije mala jer publika koja dolazi iz Amerike i sa zapada polako se počinje vraćati papiru i tradicionalnim medijima jer su doživjeli portalsko zasićenje”, istaknuo je.

Rekao je kako ne postoji formalno obrazovanje za katoličke novinare. Oni imaju uglavnom društvene fakultete. Kazao je kako je sve više komunikologija, pa i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Naglasio je kako su komunikološka znanja dobrodošla, kao i teološka, ali ona nisu presudna.

„Katolički novinar je osoba koja je lojalna i ima dvostruku odanost. Prva je profesiji, a druga instituciji za koju radi. Ne može biti katolički novinar osoba koja ne vjeruje u katoličke vrijednost. To je shizofreno jer nije vjerodostojna osoba”, tvrdi Stanić i svjedoči: „Katolički novinar nije samo zvanje, nego i poziv!”

Istaknuo je da je danas sve manje interesa za pisano novinarstvo jer je puno atraktivniji posao na televiziji i na društvenim mrežama. „Nevjerojatno je kako su baš u sadašnje doba ljudi koji dolaze u Glas Koncila, uz postojeću ekipu, natprosječno zauzeti za to što rade. Raduje me svakoga dana vidjeti gorljivost kod tih mladih ljudi jer su visoko zainteresirani i motivirani”, poručuje.

Smatra da su Crkvi apsolutno potrebni mediji. „Pitanje glasi: ‘Koliko se djelatnici u katoličkim medijima osjećaju od Crkve potrebni, voljeni i koliko zapravo osjećaju poštovanje?’ Crkva se u Hrvatskoj danas visoko medijski profesionalizirala, većina nad/biskupija ima tiskovne urede koji surađuju s brojnim medijima. Iznimka su oni koji nemaju razvijenu medijsku djelatnost”, rekao je.

„Bojim se da smo upali u napast podrazumijevanja, kao da se katolički mediji u Crkvi podrazumijevaju, a što pogađa profesionalni duh zaposlenika jer nama – katoličkim novinarima – se posao uopće ne podrazumijeva jer mi danomice ginemo za taj posao”, poručio je Stanić.

V.d. direktora i glavni urednik Glasa Koncila ispričao je i kako nije želio biti novinar, nego konobar, a s gledateljima emisije „Vjera i nada” podijelio je i ljubavnu priču koja veže Glas Koncila i digitalne tehnologije.