Draga braćo i sestre, dobar dan!

Svetog Petra i Pavla, koje danas svetkujemo, ponekad se na slikama prikazuje kako podupiru građevinu Crkve. To nam doziva u pamet riječi iz današnjega Evanđelja u kojima Isus kaže Petru: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16,18). To je prvi put da Isus izgovara riječ „Crkva“, no, želim vas pozvati da više no o imenici razmišljate o pridjevu, a to je posvojni pridjev, „moja“: moja Crkva. Isus ne govori o Crkvi kao o nekoj izvanjskoj stvarnosti, nego izražava veliku ljubav koju gaji prema njoj: moja Crkva. Privržen je Crkvi, nama. Sveti Pavao piše: „Krist [je] ljubio Crkvu te sebe predao za nju“ (Ef 5, 25), to jest, objašnjava Apostol, Krist ljubi Crkvu kao svoju zaručnicu. Za Gospodina nismo skupina vjernikâ ili vjersko udruženje, mi smo zaručnica. On nježno gleda svoju Crkvu, ljubi je s potpunom vjernošću, unatoč našim pogreškama i izdajama. Kao nekoć Petru danas kaže nama: „moja Crkva, vi ste moja Crkva“.

Možemo mi također ponoviti: moja Crkva. Ne govorimo to s osjećajem isključive pripadnosti, nego s ljubavlju koja uključuje. Ne zato da se pravimo različiti od drugih, nego zato da se naučimo ljepoti zajedništva s drugim, jer Isus želi da budemo ujedinjeni i otvoreni. Crkva, naime, nije „moja“ zato što odgovara mojemu „ja“, mojim htijenjima, nego zato da joj iskazujem svoju ljubav. Ona je moja zato da se o njoj brinem zato da je, poput apostola na slici, i ja je podupirem. Kako? Odgovor glasi: bratskom ljubavlju. Našom bratskom ljubavlju možemo reći: moja Crkva.

Na drugim se slikama svetoga Petra i Pavla prikazuje u zagrljaju. Bili su veoma vrlo različiti jedan od drugoga: jedan je bio ribar a drugi farizej s velikim životnim iskustvom, veoma različiti po karakteru, stavovima i senzibilitetu. Među njima nije nedostajalo suprotstavljenih mišljenja i otvorenih rasprava (usp. Gal 2, 11 sl.). Ali ono što ih je ujedinjavalo bilo je neizmjerno veće: Isus je bio Gospodin i jednome i drugome, zajedno su govorili „moj Gospodin“ Onome koji reče „moja Crkva“. Braća u vjeri nas pozivaju ponovno otkriti radost što smo braća i sestre u Crkvi. Na ovaj blagdan, koji ujedinjuje tako različite apostole, bilo bi lijepo kad bi svaki od nas rekao: „Hvala, Gospodine, za tu osobu koja je različita od mene: to je dar za moju Crkvu“.

Različiti smo, ali to nas obogaćuje, to je bratstvo. Dobro je cijeniti vrline drugih, prepoznavati njihove darove bez zlobe i zavistî. Ah ta zavist! Zavist unosi gorčinu u srce, to je žuč u srcu. Onaj koji pati od zavisti imaju gorčinu u pogledu. Mnogo puta kad susretnemo nekog zavidnika dođe nam da ga pitamo: što si imao danas za doručak, kavu s mlijekom pomiješanom sa žuči?

Jer zavist ima u sebi gorčinu. Zagorčava život. Kako je lijepo, naprotiv, znati da pripadamo jedni drugima, jer dijelimo istu vjeru, istu ljubav, istu nadu i imamo istoga Gospodina. Pripadamo jedni drugima i to je divno, reći: naša Crkva! Bratstvo.

Na kraju Evanđelja Isus kaže Petru: „Pasi ovce moje!“ (Iv 21, 17). Govori o nama i kaže „ovce moje“ istom onom nježnošću kojom je rekao moja Crkva. S kolikom nas samo ljubavlju, s kolikom nas nježnošću Isus ljubi! Smatra nas svojima. To je naklonost koja izgrađuje Crkvu. Molimo danas, po zagovoru apostolâ, za milost da ljubimo našu Crkvu.

Molimo da imamo oči koje znaju vidjeti u njoj braću i sestre, da steknemo srce koje zna prihvaćati druge s nježnom ljubavlju koju Isus ima za nas. I tražimo snagu da molimo za one koji ne razmišljaju kao mi – ovaj misli drugačije, molim za njega – moliti i ljubiti, što je suprotno od ogovaranja, govoriti drugome iza leđa. Nikada ne ogovarati, moliti i ljubiti.

Neka nas Majka Božja, koja je donosila sklad među apostole i molila zajedno s njima (usp. Dj 1, 14), čuva kao braću i sestre u Crkvi.