U prvom dijelu predavanja Božić je predstavio svoj životni put od djetinjstva podno planina u zavičaju, preko prvih alpinističkih koraka na Mosoru i Biokovu, do sudjelovanja u velikim međunarodnim ekspedicijama i uspona na najviše vrhove svijeta. Govorio je o vremenu u kojem su se ekspedicije pripremale u skromnim uvjetima, bez moderne opreme i logistike, ističući kako su upravo zajedništvo, povjerenje i snažna unutarnja motivacija bili ključni za uspjeh. Posebno je opisao prve velike pohode na Hindukuš i Himalaju, gdje su višednevni hodovi, nošenje opreme i susreti s lokalnim stanovništvom bili sastavni dio iskustva koje nadilazi sam čin penjanja.

Istaknuo je kako alpinizam nije samo sport, nego i put osobnog rasta, suočavanja sa sobom i traženja odgovora na duboka životna pitanja. Dodao je kako su upravo ti prvi koraci, premda skromni i često improvizirani, oblikovali njegov kasniji pristup velikim izazovima. Posebno je uputio na važnost mentora i prijatelja koji su ga usmjeravali i ohrabrivali na tom putu, ističući kako se bez takvih odnosa teško može izgraditi stabilan i ustrajan karakter. Prisjetio se i početaka snimanja i fotografiranja, primijetivši kako je potreba da zabilježi doživljeno bila jednako snažna kao i sama želja za usponom. „Mnogi se pitaju zašto se penjati na najviše vrhove svijeta, ali tek kada se čovjek vrati, shvati koliko ga je to iskustvo obogatilo“, istaknuo je dodajući kako planina za alpinista postaje svetinja upravo zato što mu je dopustila povratak.

U nastavku izlaganja Božić je govorio o svojim usponima na Mount Everest, opisujući zahtjevnost ekspedicija koje uključuju dugotrajne pripreme, aklimatizaciju i stalnu izloženost opasnostima. Posebno je istaknuo kako dolazak na vrh ne predstavlja kraj, nego tek polovicu puta jer je silazak često opasniji i neizvjesniji. „Na vrhu svijeta nema vremena za slavlje“, rekao je prisjećajući se dramatičnih situacija u kojima su on i njegovi kolege morali donositi brze i teške odluke kako bi preživjeli. Govorio je i o fizičkim naporima, hladnoći i iscrpljenosti, ali i o snazi volje koja čovjeka nosi naprijed i onda kada se čini da više nema snage. Posebno je istaknuo kako u takvim trenucima do izražaja dolazi ono što čovjek nosi u sebi – njegova unutarnja snaga, vjera i odlučnost.

S velikom je iskrenošću govorio i o gubitku prijatelja i suputnika Ang Phua, rekavši kako su tragedije neizostavni dio alpinističkog iskustva i kako se s njima nikada u potpunosti ne nauči živjeti. Unatoč svemu, upravo ta iskustva, istaknuo je, čovjeka oblikuju i produbljuju njegov pogled na život. Posebno je uputio na vrijednost odnosa koje je kroz godine izgradio s ljudima diljem svijeta, osobito sa šerpama na Himalaji, s kojima je ostao povezan i nakon ekspedicija kroz konkretna djela solidarnosti i prijateljstva. Zaključujući je poručio kako alpinizam ne donosi materijalno bogatstvo, ali donosi ono što je trajno i neprolazno: „Nismo se obogatili novcem, ali smo se obogatili pričama. A jedino što na kraju ostaje jest – priča o nama.“

Nakon predavanja okupljeni su imali priliku postavljati pitanja o alpinističkim iskustvima, trajanju ekspedicija, opasnostima s kojima se penjači susreću te odnosima među članovima ekspedicija i lokalnih zajednica. Susret je nastavljen druženjem, a sudionici su imali prigodu kupiti knjigu predavača „Tri drame na Everestu“ i dobiti autorovu posvetu. Susret je moderirao fr. Josip Dolić.

Sljedeća korizmena tribina održat će se u četvrtak, 26. ožujka u 19 sati, a gost će biti dr. sc. Tonči Borovac s temom „Materijalna kulturna baština – opstojnost izvornih zapisa“.