Može se postati svetim čak i nakon onoga što se nekoć nazivalo “protraćenim životom”. Život Charlesa de Foucaulda, malog Isusovog brata Karla, koji je rođen u Strasbourgu 1858. godine, zoran je dokaz toga. Pridjevi koji definiraju njegovih prvih trideset godina života mogli bi biti “bonvivan”, “lakouman”, osjetljiv na ženske čari, iznerviran vojnim životom – što zauzima veći dio prvog dijela njegova života – a istodobno je hrabar u borbi i izvrstan časnik, čak i izvrstan istraživač u godinama kada prelazi iz Alžira i Maroka. Tada je – kao što se često događa u životima mnogih zaljubljenika u Krista koji polaze s perifernih područja vjere – začuo glas koji u mladom Charlesu poprima oblik zaziva: “Bože moj, ako postojiš, daj mi da Te upoznam”.

I Bog daje da ga upozna taj strastveni čovjek. “Čim sam povjerovao da postoji Bog, shvatio sam da ne mogu živjeti ako ne za njega”, reći će jednog dana. De Foucauld odlazi u Svetu zemlju kako bi osobno posjetio Isusova mjesta, zatim je iskusio život redovnika među trapistima, ali u srcu ima novi početak. Nakon svećeničkog ređenja našao je pravo mjesto u oazi duboko u Sahari. Njegova nova odora je bijela tunika s crvenim platnenim srcem prišivenim na vrhu preko kojega je križ. Ugošćuje svakoga tko pored njega prolazi: kršćane, muslimane, židove, pogane.

Provodi još 13 godina u tuareškom selu u Tamanrassetu. Moli 11 sati dnevno, uranja u tajnu euharistije, sastavlja ogroman francusko-tuareški rječnik koji se i danas koristi. Smrt mu dolazi dramatično 1. prosinca 1916. godine, kada njegovu domu, uvijek otvorenom za svaki susret, zaprijete pljačkaši i “Karlo od Isusa”, to je njegovo novo ime, biva ubijen zbog “blaga” o kojem je uvijek govorio, a koje je zapravo bio Krist u svetohraništu. No glas svetosti brzo se proširio. Danas duhovna obitelj Charlesa de Foucaulda – koju nije stigao stvoriti za života – uključuje nekoliko udruga vjernika, redovničkih zajednica, posvećenih laičkih ustanova ili svećenika diljem svijeta. Nadahnuti su “sveopćim bratom”, čovjekom “koji je dao svjedočanstvo koje je učinilo dobro Crkvi”, kako je to rekao papa Franjo na misi u Domu svete Marte 1. prosinca 2016., na stogodišnjicu njegove smrti.

Dekreti koje je odobrio Franjo uključuju i čuda koja vode kanonizaciji francuskog blaženika Cesarea de Busa (1544.-1607.) i talijanske blaženice Marije Domenice Mantovani (1862.-1934.). Dekretom se također odobravaju i druga čuda, pa će blaženima biti proglašeni Michele McGivney (1852.-1890.), Paolina Maria Jaricot (1799.-1862.), mučenici Simeone Cardon i pet drugova te mučenik Cosma Spessotto (1923.-1980.). Na koncu, dekretom se prepoznaju herojske kreposti francuskog biskupa Melchiorrea Maria de Marion Brésillaca (1813.-1859.).