Čudnovato i iznenađujuće proljeće Crkve procvast će iz dinamične vjere i žive nade vjernika laika

1. S velikom radošću u Gospodinu izražavam dobrodošlicu vama, biskupima u državama Minnesoti, Sjevernoj Dakoti i Južnoj Dakoti, prigodom vašeg pohoda “ad limina”. Ove godine je tema mojih razmišljanja s biskupima vaše zemlje, u približavanju novoga tisućljeća, dužnost nove evangelizacije kojoj je II. vatikanski koncil čudesno pripravio put. Danas želim razmišljati o vjernicima laicima u životu i poslanju Crkve. Nova evangelizacija, koja može učiniti dvadeseto stoljeće proljećem Evanđelja, što će odlučno ovisiti o punoj svijesti koju će laici imati o svom krsnom pozivu i svojoj odgovornosti u naviještanju Radosne vijesti Isusa Krista u njihovoj uljudbi i njihovu društvu.
Oci II. vatikanskog koncila usredotočili su osobitu pozornost na dostojanstvo i zadaću laika, potičući ih “u Gospodinu da se slobodno, velikodušno i spremno odazovu glasu Kristovu, koji ih u ovaj čas usrdno poziva i poticaju Duha Svetoga (Apostolicam actuositatem, 33). Za uspostavljanje nužne ravnoteže u crkvenom životu, Koncil je posvetio vrlo opširno poglavlje Lumen gentium ulozi laika u spasiteljskom poslanju Crkve i potom razvio tu temu u Dekretu o apostolatu laika (Apostolicam actuositatem). S osobitim povezivanjem sa suvremenim prilikama, to je poslanje bilo još konkretnije potanko označeno u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes). U tim i drugim dokumentima, Koncil je nastojao proširiti veliki procvat apostolata laika koji je označio prethodna desetljeća. Sve veći broj laika uzeo je k srcu zanosne riječi pape Pija XII: Vjernici laici su na prvoj crti crkvenoga života; za njih je Crkva životno načelo ljudskoga društva. Zbog toga, upravo je njihova dužnost postići sve veću svijest ne samo o svojoj pripadnosti Crkvi, nego da su oni sami Crkva (usp. Govor, 20. veljače 1946).
2. U tom sklopu snažnoga laičkog djelovanja Koncil je mogao jasno ustvrditi: “Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav” (Lumen gentium, 40); Koncilski dekret o apostolatu laika tumači da su oni pozvani na vršenje apostolata u Crkvi i u svijetu (usp. Apostolicam actuositatem, 5). Laici, muškarci i žene, doista su odgovorili na taj poziv. Posvuda je bilo procvata različitih oblika laičkog sudjelovanja u životu i poslanju Crkve. Mnogo je bilo učinjeno da se dublje istraže teološki temelji poziva i poslanja laika. Taj je razvoj dostigao određenu zrelost na Biskupskoj sinodi o ulozi laika g. 1987. i sljedećom poslije-sindoskom apostolskom pobudnicom Christifideles laici, objavljenom 30. prosinca 1988. Sinoda je pokazala konkretne načine na koje bi bogati crkveni nauk o položaju laika mogao zatim biti proveden u praksu. Jedan od njegovih učinaka bio je ustanovljenje različitih službi i karizmi u granicama ekleziologije zajedništva (usp. Christifideles laici, 21). Bavio se specifičnom ulogom laika, ne kao da se njome proširuje ili da se ona izvodi iz kleričke i hijerarhijske uloge, nego u odnosu na temeljnu istinu prema kojoj svi krštenici primaju istu posvetnu milost, milost opravdanja po kojoj svatko postaje “novi stvor, posinjenim sinom Božjim”, “zajedničarom božanske naravi, Kristovim udom, s njime subaštinikom i hramom Duha Svetoga” (Katekizam Katoličke Crkve, 1265). Svi vjernici, bilo svećenici bilo laici, zajedno tvore jedno Tijelo Gospodinovo. “Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve u svima Krist” (Kol 3,11).
Svjedoci smo vraćanju istinske teologije laikata utemeljene na Novom zavjetu, u kojoj je Crkva, Tijelo Kristovo, ujedno rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod Božji (usp. 1 Pt 2,9). Sveti Pavao nas podsjeća da rast tijela ovisi o činjenici da svi članovi vrše svoju ulogu: “Istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakome pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi” (Ef 4,15-16). U pripravi na tako veliki crkveni događaj kao što je bio II. vatikanski koncil, papa Ivan XXIII. bio je sav zadivljen tim riječima tumačenja koja zaslužuju biti urezane na koncilska vrata (usp. Govor prigodom svetkovine Duhova, 5. lipnja 1960).
U ekleziologiji zajedništva, hijerarhijsko ustrojstvo Crkve nije pitanje moći nego služenja potpuno namijenjenog svetosti Kristovih udova. Trostruka dužnost: poučavanje, posvećenje i upravljanje, povjerena Petru, apostolima i njihovim nasljednicima, ne smjera drugome nego odgoju Crkve u tom idealu svetosti, koju je već preoblikovao i preobličio u Mariji (Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 1987, 3). Marijanski domet Crkve prethodi petrovskom ili hijerarhijskom dometu “također višim i istaknutijim, bogatijim osobnim i zajedničarskim primjenama za pojedina crkvena zvanja” (ondje).
Spominjem te dobro poznate istine jer posvuda u Crkvi, a ne samo u Crkvi u vašoj zemlji, prisustvujemo širenju nove i snažne laičke duhovnosti i prisutnosti divnih plodova najveće zauzetosti laika u životu Crkve. U približavanju trećem kršćankom tisućljeću od temeljne je važnosti da papa i biskupi, potpuno svjesni vlastitog osobitog služenja u Mističnom Tijelu Crkve, nastavljaju “poticati i potpomagati odlučnije posvješćivanje dara i odgovornosti koje svi vjernici laici i svatko od njih posebno imaju u zajedništvu i u poslanju Crkve” (Christifideles laici, 2).
3. Liturgijska obnova koju je Koncil žarko želio i promicao, ostvarila se najrevnijem i najživljem sudjelovanju vjernika laika u njima vlastitim zadaćama na liturgijskom sastanku. Puno, aktivno i svjesno sudjelovanje u liturgiji trebalo bi potaknuti najsnažnije svjedočenje laika u svijetu a ne zbrku uloga na području bogoštovnih zajednica. Postoji temeljna razlika, utemeljena na samoj Kristovoj želji, između zaređenog služenja koje proizlazi iz sakramenta svetoga reda, i laičkih zadaća, utemeljenih na sakramentima krsta, potvrde i nadasve ženidbe. Svrha najnovije “Međudikasterijske upute o nekim pitanjima suradnje vjernika laika u svećeničkom služenju” koje je izdala Sveta Stolica, bila je potvrditi i objasniti kanonske i disciplinske norme koje uređuju to područje, povezujući te važne upute s odgovarajućim teološkim i ekleziološkim načelima. Potičem vas jamčiti da je liturgijski život vaših zajednica vođen i upravljan Kristovom milošću u djelovanju Crkve, koju je Gospodin želio kao hijerarhijsko zajedništvo. Razlika između vjerničkog i ministerijalnog svećeništva mora se uvijek poštivati, jer ona “pripada bitnom obliku koji je Krist trajno utisnuo Crkvi” (Govor na simpoziju o “Sudjelovanju vjernika laika u svećeničkom služenju, 22. travnja 1994, 5).
4. Kako su istaknuli sinodski oci o laikatu 1987, neprimjereno je izlaganje uloge laika, od strane njih samih, muškaraca i žena, ukazivati na tako snažno uključenje u crkvene službe i zadaće, da se često dođe do praktičnog zanemarivanja svojih posebnih odgovornosti u profesionalnom, društvenom, kulturalnom i političkom životu (usp. Christifideles laici, 2). Prvi zahtjev nove evangelizacije je istinsko svjedočenje kršćana koji žive po Evanđelju: “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16). Pošto su laici na prvoj crti u crkvenom poslanju evangelizirali sve predjele ljudske djelatnosti, uključivši radna mjesta, svijet nauke i medicine, politike, uljudbene raznolikosti, oni moraju biti snažno i dostatno obrazovani u katehezi da mogu “svjedočiti kako kršćanska vjera predstavlja jedini punovrijedan odgovor… na probleme i nade što ih život donosi svakom čovjeku i svakome društvu” (Christifideles laici, 34). Kako je rekao moj prethodnik papa Pavao VI: “kršćanin ili skupina kršćana u krilu ljudske zajednice, očituju svoju sposobnost shvaćanja i prihvaćanja, svoje zajedništvo života i sudbine s drugima, svoju uzajamnost u nastojanjima svih za sve što je dobro i čestito. Oni k tome posve jednostavno i neusiljeno zrače svoju vjeru i svoju nadu u nešto što se ne vidi, o čem se čovjek po sebi ne bi usudio ni sanjati. Takvim svjedočanstvom bez riječi kršćani u srcima onih koji ih vide kako žive neodoljivo izazivaju pitanje: Zašto su oni takvi? Zašto provode takav život? Što ih – ili tko ih nadahnjuje? Zašto su među nama? – Već je takvo svjedočanstvo šutljivo ali vrlo snažno i djelotvorno razglašivanje Radosne vijesti” (Evangelii nuntiandi, 21).
Po milosti Božjoj, vaše partikularne Crkve primaju dar muškaraca i žena koji su željni živjeti potpuno kršćanski život i raditi za Kraljevstvo Kristovo u svijetu koji ih okružuje. Biskup im ne smije uskratiti pastoralno vodstvo. U svom služenju i svom upravljanju dužni ste učiniti da svi shvate važnost odgoja i kateheze za odrasle, molitve i prakticiranja sakramenata, stvarnu zauzetost za evangelizaciju uljudbe i primjenu crkvenog ćudorednog i društvenog nauka u javnom i privatnom životu.
5. Neposredno područje i u mnogome najvažnije u kršćanskom svjedočenju laika je bračno i obiteljsko područje. Tamo gdje je obiteljski život snažan i zdrav, a smisao zajedništva i solidarnosti snažan to pridonosi promicanju one “civilizacije života i ljubavi” koja mora biti cilj svima. Naprotiv, gdje je obitelj slaba, svi su ljudski odnosi izloženi nestabilnosti i razdijeljenosti. Danas je obitelj podložna mnogim pritiscima: “obitelj” se “nalazi u središtu velike borbe između dobra i zla, između života i smrti, između ljubavi i onoga što je ljubavi protivno. Obitelji je ponajprije povjerena zadaća boriti se za oslobađanje sila dobra kojemu se izvor nalazi u Kristu, Otkupitelju čovjeka” (Pismo obiteljima, 23). U doba kada su i sama poimanja braka i obitelji stavljena na kocku pokušajima ozakonjenja drugačijih i krivih shvaćanja tih temeljnih ljudskih zajednica, vaše služenje treba uključiti jasno proglašavanje istine u izvornom Božjem naumu.
Kako je kršćanska obitelj “domaća Crkva”, bračnim drugovima treba pomoći da sasvim određeno usklađuju svoj obiteljski život u poslanju i životu Crkve (usp. Familiaris consortio, 49). Župa bi morala biti “obitelj obitelji”, pridonoseći na svaki način njegovanju duhovnoga života roditelja i djece po molitvi, riječi Božjoj, sakramentima i svjedočanstvu svetosti te djelatne ljubavi. Biskupi i svećenici bi morali biti željni pomagati i ohrabrivati obitelji na sve načine, te bi morali dati svoju potporu skupinama i udrugama koje promiču obiteljski život. Važno je da mjesna Crkva zadovolji potrebe osoba koje žive u problematičnim prilikama, ali pastoralno planiranje bi moralo također skrenuti odgovarajuću pozornost na potrebe redovitih obitelji koje nastoje živjeti svoj poziv. Te su obitelji kičma društva i nada Crkve: glavni promicatelji kršćanskog obiteljskog života su bračni drugovi i same obitelji, koje imaju posebnu odgovornost u služenju drugim bračnim parovima i drugim obiteljima.
6. Ove je godine trideseta obljetnica objavljivanja enciklike Humanae vitae moga prethodnika pape Pavla VI. Istina o ljudskoj spolnosti i crkveni nauk o svetosti ljudskoga života te o odgovornom očinstvu i majčinstvu mora biti prikazana u svjetlu teološkog razvoja potvrđenog objavom toga dokumenta, i u svjetlu iskustva bračnih drugova koji su vjerno slijedili taj nauk. Mnogi su bračni parovi mogli iskusiti koliko prirodne metode planiranja obitelji promiču uzajamno poštovanje, ohrabruju nježnost između žene i muža i pridonose razvoju istinske nutarnje slobode (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2370; Humanae vitae, 21). Njihovo iskustvo zaslužuje biti podijeljeno, jer je živa potvrda istine koju poučava Humanae vitae. Osim toga, raste svijest o teškim štetama prouzrokovanima bračnim odnosima uz služenje umjetnih metoda kontracepcije, koje, neizbježno ometajući potpuno prisno sebedarje u bračnom činu, poništava njegovo prokreativno značenje i slabi njegovo povezujući značenje (usp. Evangelium vitae, 13).
Hrabro i sa suosjećajem, biskupi, svećenici i laici trebaju iskoristiti mogućnost predlaganja sinovima i kćerima Crkve i čitavom društvu istinu o posebnom daru koji predstavlja ljudska spolnost. Lažna se obećanja “seksualnih revolucija” sada bolno očituju u ljudskim patnjama prouzrokovanim rastavama brojnijim nego ikada, zlom pobačaja i njegovih trajnih učinaka na sve sudionike. Ipak nauk Učiteljstva, razvoj “teologije tijela” i iskustvo katoličkih bračnih parova dali su katolicima u Sjedinjenim Američkim Državama jedinstvenu mogućnost, donijeti moćnu i uvjerljivu istinu o ljudskoj spolnosti društvu koje ju krajnje treba.
Multikulturalna stvarnost društva izvor je obogaćenja za Crkvu, ali upućuje također izazove pastoralnom djelovanju. Mnoge biskupije, zbog prošlih i još sadašnjih seoba, označene su snažnim španjolskim prisustvom. Španjolski vjernici donose mjesnoj Crkvi svoje osobite darove, među kojima nisu posljednji životnost njihove vjere i duboki smisao za obiteljski život. I oni se sučeljavaju s golemim teškoćama, a vi nastojte da svećenici i druge odgovarajuće osobe budu odgojene za pružanje pastoralne pomoći i potrebnih usluga obiteljima i manjinskim zajednicama. Pred krajnje aktivnim prozelitizmom drugih vjerskih skupina, vjerski nauk, odgoj životnih zajednica, pozornost prema potrebama obitelji i mladih, promicanje osobne obiteljske molitve, liturgijski i duhovni život usredotočen na Euharistiju i istinsku marijansku pobožnost, bitni su elementi (usp. Govor Španjolcima na Trgu Naše Gospe Guadalupske, San Antonio, 13. rujna 1987).
Španjolski bi vjernici morali moći shvatiti da je njihovo naravno mjesto u središtu katoličke zajednice.
7. Isto bi se moralo reći članovima afričko-američke zajednice da su i oni vitalna prisutnost u svim vašim crkvama. Njihova ljubav za riječ Božju je osobiti blagoslov koji treba čuvati. Sjedinjene Američke Države su izvršile velike napretke u oslobađanju od rasnih predrasuda, ali je potrebno vršiti trajne napore da bi katolici Crnci potpuno sudjelovali u životu Crkve.
U vašim biskupijama, kao i u drugim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država, ima američkih domorodaca, ponosnih potomaka prvobitnih naroda vaše zemlje. Ohrabrujem vaše napore da im pružite duhovnu skrb, da ih podupirete dok se bore da sačuvaju dobre i plemenite tradicije svoje uljudbe i da im budete blizu u neutraliziraju negativnih učinaka potiskivanja na rub, zbog kojih tako dugo trpe. U jedinoj Kristovoj Crkvi nalaze mjesto sve uljudbe i sve rase.
8. Naposljetku, želim vam izraziti veliku radost koju sam doživio krajem prošloga tjedna, na Trgu svetoga Petra, prilikom susreta s tolikim laičkim članovima različitih pokreta i različitih crkvenih zajednica koje predstavljaju providencijalni dar Duha Svetoga Crkvi našega doba. Ti pokreti i te zajednice dijele snažnu obvezu za duhovni život i misionarski poticaj. Ta sredstva obraćenja i istinskog evanđeoskog svjedočenja pružaju sjajnu uslugu pomažući članovima Crkve odgovoriti na sveobuhvatni poziv na svetost i njihov poziv preobraziti zemaljsku stvarnost u svjetlo evanđeoskih vrijednosti života, slobode i ljubavi. Oni predstavljaju pravi izvor obnove i evangelizacije i zbog toga bi trebali zauzeti važno mjesto u vašem raspoznavanju i vašim pastoralnim nacrtima.
Čudnovato i iznenađujuće proljeće za Crkvu izbit će iz dinamične vjere, žive nade i djelatne ljubavi laika, muškaraca i žena, koji otvaraju svoje srce darivateljskoj nazočnosti života Duha Svetoga. Kao biskupima, naša je zadaća poučavati, posvećivati i upravljati u Kristovo ime, nastojeći uvijek učiniti plodnima darove i osobine povjerenih nam vjernika. Opominjem vas da upozoravate sve da zauzmu svoje mjesto u Crkvi i sve više postaju osobno odgovorni za svoje poslanje. Posvetite osobitu pozornost jačanju obiteljskog života, kao osnovnom uvjetu dobrobiti pojedinaca i društva! Služite se duhovnim izvorima različitih uljudbi prisutnih u Sjedinjenim Američkim Državama i usmjeravajte ih prema istinskoj obnovi čitavog Božjeg naroda! Vaše biskupsko služenje povjeravam zagovoru Marije, Pomoćnice kršćana, molim za svećenike, redovnike i laike vaših biskupija i srdačno podjeljujem svoj apostolski blagoslov. (Iz “L#!Osservatore Romano”, 12-13. lipnja 1998.)