Uz nadbiskupa koncelebrirali su domaći župnik mons. Adam Bernatović te tajnik Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Domagoj Lacković, posluživao je đakon Nikola Klemen, a Muku je uz članove Mješovitog konkatedralnog zbora pjevao vlč. Stjepan Matezović.

Započinjući svečano liturgijsko slavlje Cvjetnice te podsjećajući na Isusov ulazak u Jeruzalem, čime započinje i vrijeme njegove muke, mons. Hranić je rekao: „U Isusovoj sudbini oslikava se i sudbina čovjeka pravednika. Stavovi i raspoloženja mijenjaju se brzo, prema potrebi, prema političkom trenutku, trenutačnoj koristi ili pak iz površnosti i neznanja“, a zatim naglasio: „Isus je tako ne samo slika pravednika po životu, propovijedanju i djelovanju, nego i po vlastitoj životnoj sudbini: htio je ljudima dobro, zauzimao se za njih, bio uz njih, da bi na koncu bio ostavljen od svih, pa čak i od onih svojih najbližih s kojima je dijelio život. Narod, koji mu je klicao, bez vidljiva se razloga okrenuo protiv njega. Učenici koji su ga slijedili i bili s njime te gledali njegova djela i slušali njegovu pouku, potpuno su ga ostavili sama. Isus je umro napušten od svih. S jedne strane, nevjerojatna nepravda, a s druge, još sramotnije ponašanje njegovih učenika od kojih ga je jedan čak i izdao. Nevjerojatna sudbina, nevjerojatno ponašanje učenika i nevjerojatna bešćutnost progonitelja!“

Cvjetnica je događaj koji se često može sresti u životu, kazao je đakovačko-osječki nadbiskup i uputio da je ona opomena i poziv. „Pokazuje kako je masa često u svojim stavovima nepouzdana, lako zapaljiva i u jednu i u drugu stranu. Jedan dan netko te može uzdizati u nebesa, a već drugi dan može se okrenuti protiv tebe sve do potpunog uništenja. S druge strane, Cvjetnica istodobno pokazuje kako se istinski stavovi i uvjerenja očituju u vatri vlastitog pročišćavanja, kroz osobnu patnju i nevolje, pa čak i kroz smrt“.

Pozivajući vjernike da se priključe procesiji rekao je: „Procesija koja će sada uslijediti želi biti izričaj našega životnoga hoda s Isusom, gdje se i mi susrećemo s različitim raspoloženjima ljudi prema nama – od bezrezervne podrške do potpunog odbacivanja, ovisno o tome koliko će im to biti korisno ili otežavajuće u danim okolnostima. Ta procesija želi nas istodobno učvrstiti u našem zajedništvu s Isusom i u našoj vjernosti Božjoj riječi, bez obzira na cijenu i izvanjske okolnosti, sve do smrti zbog vjernosti njemu i onome što je časno, istinito i pošteno“.

U homiliji, mons. Hranić rekao je kako „u ovome svijetu, u većem ili manjem obliku, postoji logika pravednika prema kojoj se pojedinci ne žele prodati ni za vlast, ni za čast, ni za vlastitu ugodu, nego ostaju vjerni svojim stavovima i idealima – i to ne pitajući za cijenu, bez obzira kolika ona bila. Cijena takve opredijeljenosti može često doista biti drastično visoka i sudbinski teška, ali ti ljudi takvim stavovima i hrabrošću pokazuju da nije umrlo ono što je trajno, neprolazno i zato sveto u ovome životu… Posljedice takvog njihovog opredjeljenja vode ih do osamljenosti i napuštenosti. Zapravo na kraju u pravilu ostanu sami ili čak bivaju ubijeni“. Uputio je da postoje i oni koji će za malo novca, za malo bolji položaj, za mali ugled u svome okruženju, u pravom smislu te riječi prodati sami sebe, svoje ljudsko dostojanstvo, svoje stavove i uvjerenja te prijeći na stranu moćnika ili većine oko njih te urlati protiv pravednika, tražeći njihovu osudu.

„Na početku ovoga Svetog, Velikog tjedna, susret s Isusom stavlja nas pred pitanje: Što je sa mnom? Kako se ja ponašam i koliko sam vjeran Bogu te postojan na vjetrometini različitih utjecaja, pritisaka i interesa? Jesam li dio prevrtljive mase i razapinjem li ponovno Isusa? Ili se snagom vjere suobličavam Njemu i umirem s Njime?“, pitao je mons. Hranić zaključujući homiliju i rekao: „Savjest je ona na koju ne možemo utjecati. Htjeli mi to ili ne ona nam iznutra odgovara na ova pitanja, ona nas iznutra poziva da doista budemo ljudi, da budemo više Isusovi, poziva nas na obraćenje… Savjest je ona kojoj ne mogu pobjeći, ne mogu je prevariti. Ona je nutarnji glas koji me vodi k Bogu. Dopustimo Bogu, Isusu Kristu, da uđe u naš život, da određuje naše životne korake, ponekad i protiv naše volje, ali svjesni – ako smo vjerni Bogu i Njegovoj riječi, nećemo biti pošteđeni poteškoća, možda ćemo ih imati čak i više baš zbog vjernosti Bogu, sebi i svom identitetu, ali jedino tako se spašava ovaj svijet, jedino tako mogu imati nutarnji mir“.