Zbog kiše, vjetra i hladnog vremena i ove je godine izostala procesija te su blagoslov maslinovih grančica i navještaj evanđelja o Isusovu ulasku u Jeruzalem održani u podnožju konkatedralne lađe. Vjernici su sudjelovali sa svojih mjesta, držeći u rukama maslinove grančice koje su kupili pri dolasku i tako dali svoj prilog za misije, a župnik i đakon, uz pratnju ministranata, pošli su u procesiji do glavnog oltara te je Službom riječi nastavljeno misno slavlje. Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura, uz župnika Glavicu, navijestio je Muku po Mateju, a zatim je uslijedila prigodna propovijed.

„Pred koji smo tren, kada nas je Evanđelje izvijestilo o trenutku Isusove smrti, prignuli koljena. Nismo to učinili kako bismo komemorirali Isusovu smrt, već je to trenutak i čin, izraz duboke zahvalnosti za Isusovu muku, smrt koja nam je otvorila i započela naše spasenje“, rekao je konkatedralni župnik započinjući svoju homiliju i nastavio: „Za koji ćemo pak trenutak, dok budemo ispovijedali svoju vjeru, spominjući se Isusova dolaska na Zemlju, njegova djela otkupljenja i spasenja, ispovjediti i reći – …radi nas ljudi i radi našega spasenja, pa si posvijestiti – radi mene i radi moga spasenja. Da, Isusova muka, smrt i na kraju uskrsnuće čin su i izraz Božje ljubavi radi mene i radi moga spasenja. S tim osjećajem ulazimo Cvjetnicom u ovaj sveti i Veliki tjedan. S osjećajem da ćemo iznova proživljavati otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća, razumijevajući posve jasno da se to imalo dogoditi kako bih ja bio spašen.“

Preč. Glavica uputio je prisutne vjernike kako događaji Velikoga tjedna ne dopuštaju držati se po strani, ostati tek nijemi promatrači onoga što se čuje u evanđeoskim odlomcima, te je upitao: „A gdje si ti? Radi tebe je Isus život dao. Gdje si? Gdje si i na kojoj strani stojiš? Na strani onih koji kliču Hosana Davidovu sinu ili na strani onih koji kliču Raspni ga, raspni? Valja si iskreno priznati – da, istina, kao vjernici, kao kršćani, jesmo oni koji kličemo Gospodine Hosana. Činimo to u svakom bogoslužju. Ali koliko puta naša zla djela, naši grijesi koje činimo, naše grešne navike od kojih se ne želimo odvojiti i kojima robujemo jesu zapravo, htjeli si mi to priznati ili ne, itekako poklik Isusu: Raspni ga, raspni! Razapinju ga moji grijesi. Radi mojih grijeha, radi moga otkupljenja Gospodin odlazi na križ. Radi moga otkupljenja, da bih ja mogao s njim zauvijek živjeti, on je morao umrijeti. I moj je grijeh, i tvoj je grijeh u koplju koje probada njegovo srce. I zato, i baš zbog toga, ne možemo ostati po strani u ove dane jer si osvješćujemo da smo i mi dionici Isusove muke.“

Rekao je zatim kako se lako deklarativno svrstavamo na Isusovu stranu te naglasio: „Ali, zar ne, da nas naša djela opovrgavaju? Da smo često oni koji Isusa izdajemo, koji Isusa zatajimo onda kada treba jasno i nedvosmisleno posvjedočiti svoju vjeru. Kada treba sasvim konkretno pokazati da je vjerničko opredjeljenje moje osnovno uvjerenje – i kada sam na ulici, na radnome mjestu i kada živim u okolini koja je protukršćanska – da ne budem poput Petra, koji će jednostavno reći: ‘Pa ni ja ne znam toga čovjeka’, pa će me biti stid napraviti znak križa jer, ne daj Bože, da u me netko upre prstom. Da, dionik sam muke i ne mogu ostati po strani jer u njoj propitujem vlastitu savjest, svoje opredjeljenje za Isusa, propitujem jesam li doista kršćanin po opredjeljenju ili uvjerenju. A velika je razlika. Lako se opredijeliti, ali jesam li to po uvjerenju? Da, biti uvjereni kršćanin znači ne stidjeti se svoje vjere, ostati uz Gospodina uvijek kao što on ostaje uza me u mojoj patnji, u mome križu, jer izabrao je upravo taj put da bi mi dao do znanja: nisam daleko od tebe onda kada ti vičeš: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’“

Na kraju misnoga slavlja župnik Glavica podsjetio je vjernike da je pred njima svakodnevica, ali svakodnevica Velikoga, svetog tjedna tijekom kojega je preporučio da, uz pogled na križ na koji će se možda staviti blagoslovljena maslinova grančica, svaki put potiho kažu: Radi mene i radi moga spasenja. „Zamislite kad bismo si uzeli tu pobožnu vježbu, kako će nas to onda prisno povezati s Isusom. Onda nam križ neće biti strani znak ni uspomena na Isusovu žrtvu, nego ću ga doživljavati posebno i osobno. O Bože, ovo što si učinio bilo je radi mene i radi moga spasenja, a to onda spontano rađa i zahvalnošću“, uputio je konkatedralni župnik i nastavio: „Ako ne možemo obećati da ćemo to uvijek činiti, hajdemo barem u ovome Velikom tjednu. Kad uzmeš križić na svome vratu, kada ga pogledaš u svojoj sobi ili gdje god, reci: Radi mene i radi moga spasenja.“