Misu su koncelebrirali umirovljeni biskup Josip Mrzljak, generalni vikar Antun Perčić, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu Vlado Razum te tridesetak svećenika Varaždinske biskupije među kojima sadašnji župnik ređenika Hrvoje Damiš, bivši župnik Josip Hadrović te vlč. Tihomir Kosec i vlč. Marko Domiter, svećenici rodom iz trnovečke župe. Uz roditelje, braću i rodbinu, ređenika Hrupeka u misi ređenja molitvom su podržali župljani iz rodne župe, iz župe Ivanec, gdje će ređenik nastaviti đakonsku službu, bogoslovna zajednica te brojni prijatelji.

Rektor Bogoslovije preč. Razum, nakon navještaja evanđelja, predstavio je kandidata potvrdivši da ga je Crkva prepoznala prikladnim i dostojnim za red đakonata, na što je Hrupek izreka svoj „Evo me!“.

Biskup Radoš u propovijedi se osvrnuo na evanđeoski prizor Isusa u Kafarnaumu gdje ulazi u Petrovu lađu i propovijeda i povezao ga s promišljanjem o đakonskoj službi.

Obraćajući se ređeniku biskup je rekao kako kao navjestitelj riječi Božje mira treba biti svjestan da svaki navjestitelj, pa i đakon, nije vlasnik vlastite riječi, nego onaj koji posuđuje srce i usta da preko njega progovori Krist. „Onaj tko poučava je onaj koji je na lađi, Isus. S ovoga mjesta nitko drugi ne može poučavati nego on“, rekao je biskup i dodao kako je svaka druga poruka, koja ne dolazi iz Isusove riječi i iz Crkve, prazna i kratkotrajna, dok je Kristova riječ jedina koja ostaje i preobražava.

Nadovezujući se na prizor ribara, mons. Radoš je rekao da je Petar cijelu noć lovio, ali ništa nije ulovio: „Bio je čovjek razočaran, nosio je u sebi gorčinu i nije imao volje ni zašto. Ali će ipak na Isusovu riječ isploviti i poći prema dubini.“ Isus, objasnio je biskup, poziva Petra da započne duhovni hod u dubinu svoje duše, jer on ne želi loviti „na mutnome“, nego u samoj nutrini čovjeka, gdje su najdublje čežnje i traženja. Premda se ljudi često boje poći u tu dubinu, misleći da tamo nema ništa, Gospodin ih poziva: „Pođi, izvezi na pučinu.“ Tako je i Dominik, dodao je, osjetio kako ga je Gospodin zahvatio „u mrežu evanđelja“ i izveo na pučinu njegova života, otkrivajući u njegovoj duši veliki ulov dobra koje postaje dar za druge.

Biskup je protumačio da se čudo ulova ne događa snagom Petra ni ljudskom logikom, nego očito djelom Božjim. To je i slika prve Crkve, koja se osjećala nemoćnom, ali je na Isusovu riječ bacala mreže i doživljavala obilje. „Apostoli, tako slabi, umorni, mrzovoljni, nikakvi, ali kad bace na Isusovu riječ, toliko se toga ulovi“, rekao je biskup.

Mons. Radoš osvrnuo se i na stanje Crkve danas, rekavši: „I mi se nalazimo u tom trenutku života Crkve. Može nas uhvatiti malodušje pa ćemo kazati: ovo vrijeme nije za Riječ Božju, nije prikladno za evanđelje, nije prikladno za Boga. Ali ona kaže: nije vaše da sudite, nije oko sociologa koji gleda, nego srce Božje je ono koje neka kuca u vama. I na tu Riječ, ako bacite mreže, onda ćete i uloviti.“

Govoreći o Petru, biskup je naglasio da se u njemu događa promjena: postaje novi čovjek. Do tada je Isusa gledao kao učitelja, čestita čovjeka, ali ne više od toga. Tek nakon čudesnog ulova, u kojem je doživio snagu Božje ljubavi, ispovijeda vjeru i izgovara: „Gospodine!“ Tu započinje njegovo obraćenje.

Biskup je pojasnio da se obraćenje ne događa kada slijedimo učitelja ili uzor, jer to može tek donekle oblikovati život. Pravo obraćenje nastaje tek kad osjetimo čudo Božje ljubavi u nama. Tada se „magla“ podiže i pred Bogom jasnije vidimo i sebe kao grešnike. „Svet je onaj koji sebe vidi kao grešnog“, pojasnio je biskup, dodavši da je jedna od bolesti našeg društva upravo to da ne osjeća grijeh, nego ga pokušava izbjegavati.

Upravo u toj svijesti o vlastitoj slabosti, otvara se prostor za Boga koji oprašta i iz smrti izvodi u život. Premda se mnogi boje ući u dubinu vlastite duše, jer im se ona čini tamna i beživotna, ondje nas susreće Krist: „Ma ja ću poći s vama u tu dubinu mora, u tu dubinu vode. Voda je simbol smrti, ona je simbol groba.“ No upravo iz te dubine Gospodin izvodi čovjeka na svjetlo i daruje mu novi život.

Na kraju propovijedi biskup se posebno obratio ređeniku Dominiku rekavši: „Dragi Dominiče, Gospodin će ti dati da bacaš i te mreže života. Ali uvijek sa sviješću da se i mi bojimo da Gospodin baci mreže duboko u našu dušu i da tamo ostane. Ali kad osjetimo snagu i ljubav tih mreža, koliko nas privlače i da su to mreže života koje izvode na svjetlost, tada ćemo imati i onaj osjećaj novoga života.“

Istaknuo je kako taj novi život nije moguć bez obraćenja, bez prepoznavanja da Krist nije samo učitelj, nego Gospodin kojemu se predajemo. Podsjetio je i na prizor punih mreža: da Petar nije imao drugove, mreže bi popucale, a lađa bi potonula. „ Spas je jer ima prijatelje. I ovo je slika našeg kršćanskog života i slika našeg svećeničkog života. Svako dobro koje imamo uvijek dijelimo s drugima jer to i nas spašava da ne bi potonuli, da se ne bi umislili jer Gospodin nas želi čvrsto vezati uz zajednicu, uz prijatelje, uz drugove“.

Biskup je Dominiku poželio da uvijek ima „dobre drugove“ – najprije svećenike s kojima će surađivati u župi i dekanatu, zatim svoju obitelj i rodbinu: roditelje, braću, bake i djeda koji ga prate molitvom, kao i prijatelje iz Trnovca, Ivanca, Bogoslovije.

Uputio ga je da je đakonska služba poslanje dijeljenja Božjih darova: „Gospodin te poziva da dijeliš, a kao đakona će te posebno postaviti u tu službu, da imaš dobro oko i da prepoznaš drugove u onima koji su najdalje: u siromašnima, odbačenima, gladnima i svima onima u kojima se Isus nastanio, a oni su još uvijek na rubu.“

Biskup je završio homiliju pozivom na trajnu molitvu i podršku ređeniku na njegovom putu, ističući da je Dominik pozvan biti služitelj i svjetlo Crkve u svojoj zajednici i šire.

Nakon homilije uslijedio je obred đakonskog ređenja; obećanje poslušnosti, litanije svih svetih, polaganje ruku i posvetna molitva đakonskog ređenja te oblačenje đakonskog liturgijskog ruha – štole i dalmatike. U euharistijskoj službi đakon Dominik Hrupek prvi put je sudjelovao kao poslužitelj oltara.

Na kraju slavlja biskup Radoš uputio je riječi zahvale svima koji su pratili Dominika na njegovom putu do đakonata. Najprije je zahvalio biskupu Mrzljaku, potom rektoru Razumu i odgojiteljima u Bogosloviji, naglasivši da „nema svećeništva bez zajednice u kojoj raste i sazrijeva zvanje“. Pozvao je na molitvu za nova duhovna zvanja te ohrabrio mladiće iz biskupije da se odvaže poći putem bogoslovije.