U koncelabraciji su još bili vlč. Domagoj Vidaković, župni vikar te vlč. Andrija Križanović i vlč. Đuro Ćuraj, župnici u miru.

U uvodu u misu župnik je između ostaloga rekao: „Danas slavimo Dan državnosti naše domovine Hrvatske. Ne bismo li kao iskreni, kršćanski domoljubi, bez ikakvoga pretjerivanja, u trezvenom ponosu, smjeli danas poljubiti zemlju, prvenstveno u svom srcu i biću, ali i stvarno; zemlju koju nam Stvoritelj dade za dom i domovinu, našu hrvatsku grudu! Ne propagirajući pjevača, dijelim s vama tek riječi pjesme, koja opjevava tu gestu koju je – pohađajući svaku zemlju, tako i našu – činio sv. Ivan Pavao II., papa, kada je poljupcem zemlji iskazivao veliko poštovanje istoj, njezinim stanovnicima, povijesti i baštini, vjeri i životu.”

Preč. Lenić je u propovijedi rekao: „Nemali broj puta se danas čuje: Ovo nije Hrvatska koju smo sanjali! Što se to dogodilo da naša domovina danas ne očituje više naših čežnji i snova? Površno bi, svakako, bilo zaobilaziti i ne vrednovati ostvarene snove, koji su – uostalom – u temeljima naše državnosti. Danas ih se sa zahvalnošću u memoriji prisjetimo. Bešćutno bi bilo zanemariti silni trud i zalog mnogih, živih i preminulih, nadasve poginulih hrvatskih branitelja i civila u Domovinskom ratu, koji su čitave sebe stavili na raspolaganje, kako bi iz muka, znoja i krvi, progona i stradanja nastala slobodna i samostalna Hrvatska. Nepošteno bi bilo ne vrednovati doprinos nemaloga broja ljudi na različitim područjima, koji su svojim čestitim, samozatajnim i požrtvovnim radom ova tri desetljeća doprinosili dobroti života u Hrvatskoj. Svemogućem Bogu za vodstvo i pomoć, bez kojega ne bismo puno toga učinili, a zauzetima za učinjeno danas prinosimo ovu spomen-žrtvu hvale, ali i povjere sadašnjosti i budućnosti koja je u njegovim rukama. Koje su to loše pojave i problemi u našem življenju postali bremenom domovinskoga zajedništva, te nas čine nezadovoljnima, premalo radosnima i ponosnima na ovaj dan, kojem se svaki uljuđeni narod veseli, uglavnom su nam poznate; one su dijelom naše svagdašnjice. Gdje je – u korijenu – prvotni razlog, zašto je do svega ovoga došlo; zašto su se teškoće nagomilale“, zapitao se propovjednik.

Bog nam uvijek daje odgovore

„Bog nam u svojoj riječi, kao i uvijek, tako i danas daje odgovor. Nismo li se ipak od Njega djelomično udaljili i zapostavili ili relativizirali njegove upute? Nismo li napustili Njega, svoj izvor; pa, koliki piju s nekih čudnih, mutnih izvora, gase žeđ na prividima i površnostima! Isus nam to govori prispodobom o mudrom i ludom graditelju. Svakom ponaosob i svima zajedno u izgradnji kuće-domovine najprije je potrebna mudrost, razboritost; kako ona zdrava, ljudska mudrost, tako ona – na njoj dalje oblikovana – pod vodstvom Duha Svetoga kao njegov prvi dar, Kod sv. Jakova smo slušali u prvom čitanju: „Je li tko mudar i razborit među vama? Neka dobrim življenjem pokaže svoja djela…”

„Kao pojedinci, skupine, narod činimo mnoge vrijedne korake i ne smijemo ih previdjeti; ali i mnoge nerazborite izbore i postupke. Prvotno i uvijek začuđujuće, pokazuje se kroz našu vlastitu, hrvatsku naoko nesposobnost gospodarenja, upravljanja samima sobom, svojom zemljom, ljudima i dobrima… Kamo potisnemo tolika vlastita znanja i talente, da nam je uvijek draže biti sluganima kojekoga, nego vlastitim mudrim upraviteljima u svom domu; zar nismo kadri ujediniti se i samostalno upravljati Hrvatskom? Zar je tuđinac uvijek bolji gospodar, nego mi sami; zar nam je lakše podilaziti strancu, nego li pod svjetlom Božjim i zdravoga razuma upravljati sobom? Zar netko sa strane može više voljeti naše, nego mi; on radi interesa, koristi, zarade, mi – vjerujem – ipak iz ljubavi, jer je naš dom, naša domovina? Nije li nelogično da se ‘izvozi’ znanje i kvalitete naših sunarodnjaka, napose obrazovanih mladih ljudi, te postaju cijenjene i donose ploda drugdje, nego da im se s povjerenjem dadne prostora u vlastitom domu? Nije li do neba vapijući grijeh odlazak naše mladosti, da ona nema perspektivu u Hrvatskoj?”, ponovno se zapitao preč. Lenić.

Graditi Domovinu na stijeni

„Tako, nažalost, biva kada se „u srcu gaji gorka zavist“ koju spominje apostol Jakov. Tada nema mjesta dijalogu i zajedničkom traženju putova za bolji život i napredak, ne samo kroz političke stranke, koje ne bi smjele biti jedini „gospodari“ Hrvatske, nego svih – ama baš svih – čimbenika društva, koji su pozvani učiniti domovinu sretnim domom za sve građane, napose za naraštaje koji dolaze. Zavišću, svadljivošću, podjelama, uznositošću i lažima, sebičnostima svake vrste i nepoštenjem – kako govori sv. Jakov – kod nas je tako opet ranjeno zajedništvo, koje je preduvjet zajedničkih inicijativa i zalaganja za boljitak domovine. Nije to mudrost koja odozgor silazi, nego zemaljska, ljudska, đavolska. Ta gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo, jasan je sv. Jakov nekoć i danas.

Kad god smo – braćo i sestre – usuglašeni s Božjom riječju, s poukama Isusova evanđelja, koje nisu tek načela nekih konzervativnih katolika, nego pravih Kristovih sljedbenika, ali i svih ljudi dobre volje kojima je stalo do dobra domovine u kojoj žive, tada gradimo kuću vlastitoga života, svoje obitelji, tako i domovine na stijeni, na stabilnom temelju. A ‘tko na stijeni svoju povijest piše’ (sjetimo se riječi oslonjenih baš na ovu evanđeosku mudrost!), taj ima dobru sadašnjost i budućnost“, rekao je župnik.

Alojzije Stepinac kao uzor

„Ne bismo smjeli mi, kršćani, mnoge Isusove riječi prepustiti vjetrovima svijeta i tobožnje suvremenosti, niti se okrenuti gradnji kuće, tako i domovinskoga zajedništva, na pijesku. Zato nam puno toga ne uspijeva, brzo se ruši, nema budućnosti. Toliki ne uviđaju da je tako, a onda svi osjećamo posljedica stanja u kojima se nalazimo. Hajde, mi uvidimo! Bog nam daje svjetlo razuma i vjere, da otkrivamo istinu i mudrost života, a onda i put za dalje. Daje nam također svijetle primjere u našim uzornim sunarodnjacima, kao i pomoć njihova zagovora u nebu. Dok se ove godine spominjemo 25. obljetnice proglašenja blaženim Alojzija Stepinca i drugih obljetnica vezanih s njime, uvidimo kako nam on i bez riječi nastavlja govoriti svojom postojanom ukorijenjenošću u mudrosti Božje riječi. Ta je mudrost oblikovala njegovo življenje, držanje, služenje i trpljenje. Jedini i sigurni oslonac mu je uvijek bio Bog i njegova mudrost; jedino mjerilo postupanja njegova savjest, odgajana Isusovim naukom; sav trud usmjeren na ljubav prema Bogu i ljudima, svom narodu, ali i svima drugima u potrebi, bez razlike, kojima je svjedočio ljubav, kada je sve drugo bilo vidljivije, a ljubav zatomljivana.

Mi se zato, braćo i sestre, nadahnjujmo još više na njegovoj mudrosti, kojom ćemo samo u ljubavi – a ona je jedini istinski kapital koji ostaje, te snaga života koja ima neprolaznu vrijednost! – graditi svoj život, živote svojih obitelji, naše Crkve i naroda u jedinoj nam i voljenoj domovini Hrvatskoj“, zaključio je župnik Lenić.

Na misi su uz brojne župljane nazočili i predstavnici gradskih vlasti na čelu s gradonačelnikom Marinom Mandarićem. Liturgijsko pjevanje animirao je zbor Santo uz vodstvo s. Jelene Kovačević i orguljsku pratnju Tonke Kladarić. Prije samog početka misnoga slavlje preč. Lenić je pred oltarom molio prigodnu molitvu za Domovinu.