Dan posvećenog života u Zadarskoj nadbiskupiji
Misno slavlje u benediktinskoj crkvi sv. Marije u Zadru
Dan posvećenog života koji je okupio redovnike i redovnice u Zadarskoj nadbiskupiji proslavljen je u nedjelju 3. veljače svečanim misnim slavljem u benediktinskoj crkvi sv. Marije u Zadru. Misno slavlje predvodio je generalni vikar Zadarske nadbiskupije Josip Lenkić, u zajedništvu s osam svećenika. Nakon propovijedi, redovnici i redovnice obnovili su svoje redovničke zavjete.
„Posvijestimo svoje odabranje, svoje dostojanstvo i svoje poslanje. Odgovorimo mu cijelim svojim životom obnavljajući svoje redovničke zavjete“ potaknuo je mons. Lenkić, istaknuvši da, poput Isusa, kršćani trebaju činiti i govoriti ne ono što ljudi žele i očekuju, nego ono što Bog traži od onih koji ga nasljeduju. „Bog računa na nas, u nas se pouzdaje. Slika smo Njegove ljubavi u ovom svijetu. Po nama želi pokazati svoju ljubav i dobrotu prema svakom čovjeku. Molimo ga da se po nama i u nama proslavi cjelovitom vjerom, ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, ljubavlju prema križu i nadom u buduću slavu, šireći po cijelom svijetu Kristovu dobru vijest. Da svi vide redovničko svjedočanstvo i slave Oca na nebesima“ rekao je mons. Lenkić.
„Crkva ima zadaću biti proročki glas. Ona je pozvana govoriti istinu u ljubavi, sviđalo se to nekome ili ne. Samo istina spašava, iako je bolna za one koji ne žive u skladu s njome.
Samo život u istini istinski je život i to Crkva naviješta. Zbog istine koju govori, Crkva nosi križ i podnosi udarce, poput svoga Učitelja. Isus je to davno prorekao: ‘Ako su mene progonili i vas će progoniti. Ako su moju riječ držali i vašu će držati’. Ipak, nema drugog puta do smisla i istinske radosti“ poručio je mons. Lenkić.
Tumačeći misna čitanja čija je poruka Božja ljubav i briga za čovjeka, don Josip je aktualizirao navješteno Evanđelje koje „donosi ono što možemo svi iskusiti u životu“. Isus u svom zavičaju Nazaretu, gdje je odrastao, ne nailazi na priznanje kao Mesija, nego je odbačen, žele ga strmoglaviti s ruba brijega. „Ali, snagom svoga mira, Isus prođe između njih i ode. Njegov čas još nije bio došao. Kako je moralo biti Isusu u duši kad su ga ljudi odbacili, jer on je od mladosti bio poznat onima koji su mu povjerovali i koje je ljubio? On je bio čovjek i sigurno ga je to pogodilo. Ipak, Isus nije bio ogorčen ili ispunjen osvetom. Naprotiv, ljubav njegovog srca trpjela je odbijanje. On nije otkazao svoju ljubav prema ljudima. Isus je znao da ljudi trebaju vremena, da prerade to što su čuli i vidjeli. Tako su se mnogi od njih kasnije okrenuli Isusu i slijedili ga. Drugi su se nakon njegove smrti i uskrsnuća obratili. Nikada nije kasno, da se netko obrati. Bog čeka na našu vjeru i našu ljubav, čeka na naš slobodni odgovor“ rekao je mons. Lenkić. Isusov govor u Nazaretu i nama je poruka i poticaj. „Pri krštenju smo postali dio trostruke Kristove službe: proroka, svećenika i kralja. Stoga, svatko tko je kršten, treba biti Božji prorok u svijetu. Ukoliko nestane proroka u svijetu, tko će govoriti u Božje ime? Ljudi koji ne vjeruju, kojima smeta vjera i Crkva, uvijek će naći nekakav razlog da govore protiv vjere i Crkve. Koliko god pozitivnih primjera bilo, oni će uvijek biti okrenuti na negativno. To se događalo i kod Isusa. Ništa loše nije učinio, a bio je napadnut, htjeli su ga strmoglaviti. Na kraju će završiti na križu. To je put svih onih koji iz ljubavi govore istinu. Možda neće doslovno završiti na križu, ali križ će, zbog istine, morati nositi. Ipak, od istine ne smiju odustati.
Samo život u istini, ma koliko bolna bila, ima smisao. Samo život u istini je lijep i dragocjen, usprkos svih patnji. Ne odustajmo nikada od istine u ljubavi“ poručio je mons. Lenkić.
Don Josip je rekao da se kršćani često suočavaju s puno problema i pitanja. „Gospodin nas hrabri, poziva nas da svoj pogled usmjerimo prema Njemu. Život će napadati našu vjeru, ali neće je oboriti, jer Gospodin je jači i veći, on se brine za nas“ rekao je mons. Lenkić. Bog i po proroku Jeremiji naviještenom u prvom čitanju, ljude ohrabruje, potiče da uvijek budemo zagledani u Gospodina. Jeremija je ljubavnim zanosom prema Gospodinu vršio njegovu volju, i pod cijenu da ostane sam i napušten od vlastitog naroda.
„Bog je svakom čovjeku namijenio neki zadatak koji bi trebao u svom životu obaviti. Za taj zadatak čovjek je dobio i odgovarajuće sposobnosti u životnim okolnostima u kojima će se naći, u kojima će djelovati. U obavljanju tog zadatka čovjek može naići na velike poteškoće, na jaka protivljenja ljudi. Usprkos tome, Bog i dalje poziva čovjeka da se pred protivljenjima ne straši, nego da se onda jače založi da obavi to na što je pozvan. Jer u obavljanju svoga zadatka čovjek neće biti sam, Bog će ga podupirati. Ako se sam čovjek ne založi, onda ni Bog nema što podupirati“ istaknuo je mons. Lenkić, rekavši da je ohrabrujuće da nas Bog najbolje poznaje, ima za nas razumijevanja, uvijek poziva da se okrenemo Ocu i ohrabruje nas da ne posustanemo.
„Ne završava sve Gospodnjim izabranjem. To je početak, a ne završetak proročkog života. Da bi bio Gospodnji glas u svijetu, prorok mora biti u kontaktu s Gospodinom. On prije svega treba biti čovjek molitve, susreta s Gospodinom, iz čega proizlazi i susret s ljudima. On je posrednik koji podsjeća ljude na Gospodnja obećanja i zahtjeve koji su stavljeni pred one koji žele biti u blizini Gospodina“ poručio je mons. Lenkić. Istaknuo je značaj toga da se ljubav živi očigledno, po svojim pokazateljima u svakodnevnom životu. „To je čovjekov odgovor na Božju ljubav: živjeti ljubav u svakodnevici. Činiti dobro i biti velikodušan u opraštanju“ poručio je mons. Lenkić.