U koncelebraciji s biskupom bili su domaćin kapelan i biskupski vikar za pastoral MORH-a i Oružanih snaga RH don Slavko Rajič i vojni kapelan i dekan o. Zdravko Barić SMM.

Na proslavi Dana Vojne kapelanije bili su načelnik Glavnog stožera OS RH admiral Robert Hranj, glavni inspektor obrane general pukovnik Drago Matanović, direktor Doma Glavnog stožera OS RH general bojnik Ivica Olujić, glavni tajnik Ministarstva obrane Petar Barać, ravnatelj Uprave za ljudske potencijale Ivan Jušić, ravnateljica Uprave za proračun, financije i informacijske sustave Lučiana Klobas Dobrović, drugi generali, visoki časnici i predstavnici u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru.

Vojni ordinarij je u propovijedi govorio o životu sv. Ivana Pavla II, odnosno Karola Wojtyle. Sv. Ivan Pavao II. rođen je u gradu Wadowice u Poljskoj pedesetak kilometara od Krakova 18. svibnja 1920. Sin je Karola Wojtyle krojača, kasnije časnika najprije u Austro-ugarskoj vojsci i potom poljskoj vojsci, i Emilije Kaczorowske. Vojni kapelan Franciszek Zak krstio ga je u župnoj crkvi samo dva dana poslije rođenja. Karol je vrlo rano izgubio sve članove svoje obitelji. Do 22. godine mladi Karol Wojtyla ostaje posve sam, bez roditelja, bez brata i sestre, bez bliže rodbine.

U proljeće 1942. zaposlio se u kemijskoj tvornici Solvay. U tim radnim godinama u svojoj nutrini osjećao je sve jači glas postati svećenikom. Opredijeliti se za svećeničko zvanje značilo je izložiti se velikom riziku, po svoj prilici završiti život negdje u koncentracionom logoru. Ali kad Bog zove jedno mlado čisto srce On uvijek pobjeđuje. Odluka je dozrela. U potpunosti se predao Božjem vodstvu. Svoj korak povjerio je zaštiti Bezgrešne Djevice kojoj je od ranog djetinjstva bio jako pobožan. ‘Totus tuus!’. Premda su sva sjemeništa bila zatvorena hrabri krakovski nadbiskup Adam Sapieha organizirao je potajno bogoslovni studij za svećeničke pripravnike. Karol i dalje radi u tvornici i potajno pohađa bogoslovni studij.

Nadbiskup kardinal Adam Sapieha zaredio ga je u svojoj privatnoj kapelici za svećenika 1. studenoga 1946. Mladu misu je slavio u kripti sv. Leonarda u katedrali na Wavelu 2. studenoga 1946. Dva tjedna poslije otputovao je u Rim. Na Papinskom dominikanskom sveučilištu nastavio je teološke studije. Po povratku u Poljsku 8. srpnja 1948. imenovan je kapelanom u župi Niegowić kod Gdowa. Pastoralno djeluje među studentskom mladeži i predaje socijalnu etiku na teološkom fakultetu Jagelonskog sveučilišta.

Papa Pio XII. imenovao ga je 4. srpnja 1958. naslovnim biskupom Ombijskim i pomoćnim krakovskim nadbiskupom. Nakon smrti nadbiskupa Baziaka, Pavao VI. imenovao ga je krakovskim nadbiskupom. Kao krakovski nadbiskup razvio je veliku djelatnost među poljskim katolicima u svojoj nadbiskupiji, u tijelima Poljske biskupske konferencije i među Poljacima u dijaspori.

Nakon iznenadne smrti pape Ivana Pavla I. izabran je za rimskog biskupa i poglavara Katoličke Crkve 16. listopada 1978. Uzeo je ime Ivan Pavao II. Svečano je započeo službu pastira sveopće Crkve u nedjelju 22. listopada 1978. godine.

Pontifikat Ivana Pavla II. jedan je od najdužih u povijesti Crkve. U razdoblju Ivana Pavla II. zbili su se za Crkvu i svijet mnogi važni događaji. To su godine obilježene političkim promjenama, odlaskom s vlasti totalitarnih komunističkih sustava, demokratizacijom i nastajanjem novih država. Osobno se i sam zauzimao za promjene. To ga je skoro i života stajalo. Na Trgu sv. Petra u Vatikanu na njega je 13. svibnja 1981. u 17:19 sati izvršen atentat. Dok je papa prolazio Trgom sv. Petra u papamobilu na njega je pucao iz pištolja mladi Turčin Ali Agca. Punih šest sati u poliklinici Gemelli liječnici su se borili u operacijskoj sali za Papin život. Posljedice atentata je osjećao sve do smrti.

Ivan Pavao II. u Petrovu je službu unio novi duh i novi stil primjeren današnjem čovjeku i vremenu. Poduzeo je 104 apostolska putovanja izvan Italije kako bi radosnu vijest Evanđelja navijestio po svim kontinentima i svim zemljama. Pohodio je 129 nacija izvan Italije. Obilno je koristio sredstva društvenog priopćavanja. Utemeljio je Svjetski dan mladeži, promicao je dijalog sa Židovima i predstavnicima drugih religija. Primjerom vlastitog života promicao je liturgijsku duhovnost, kontemplativnu molitvu, posebice euharistijsko klanjanje i molitvu krunice. Brojnim kanonizacijama i beatifikacijama Božjih ugodnika revno je isticao primjere života i svjedočenja mnogih kršćana. Isticao ih je kao primjer i poticaj za nasljedovanje ljudima našega vremena. Napose je uočljivo da je među blaženike i svete uvrstio najviše mučenike.

Hrvatski narod će ga upamtiti po misi na hrvatskome jeziku nad grobom sv. Petra u Rimu, u travnju 1979. godine, po pohodu Zavodu i crkvi sv. Jeronima 21. listopada 1989., po tri apostolska pohoda Republici Hrvatskoj i dva Bosni i Hercegovini. Osnovao je četiri biskupije u Republici Hrvatskoj: Požešku, Varaždinsku, Gospićko-senjsku i Vojni ordinarijat. Proglasio je svetima Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina. Blaženim je proglasio Alojzija Stepinca, Ivana Merza i Mariju od Propetoga Petković. Trojicu Hrvata je kreirao kardinalima: Franju Kuharića, Vinka Puljića i Josipa Bozanića. (…) Odigrao je vrlo važnu ulogu u priznanju Republike Hrvatske neovisnom državom. U vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj i ratnih strahota u Bosni i Hercegovini neumorno se zauzimao za pravedno rješenje i prestanak rata.

Ivan Pavao II. ostavio je primjer velike pobožnosti, pravog mistika sveta života. Preminuo je u subotu 2. travnja 2005. u 21:37 sati. Na dan sprovoda i ukopa, u višemilijunskom mnoštvu koje se došlo s njime oprostiti na Trgu sv. Petra u Vatikanu, po rimskim trgovima i ulicama istaknuti su veliki plakati ‘Svetac i to odmah!’ Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XVI., a svetim papa Franjo, rekao je o svetom Papi biskup Bogdan.