Dar oprosta

Uvodno biblijsko čitanje: “Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, kad smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova, dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim” (Rim 5,8-10).
1. U tijesnoj povezanosti sa sakramentom pokore, našem se razmišljanju nameće tema koja je osobito povezana s Jubilejom: pozivam se na dar oprosta koji se u jubilarnoj godini obilno daje, kako je predviđeno u buli Incarnationis mysterium i dodatnim odredbama Apostolske pokorničarne. Riječ je o osjetljivoj temi, o kojoj nije nedostajalo povijesnih nesporazuma, koji su imali negativnog utjecaja na samo zajedništvo među kršćanima. U sadašnjem ekumenskom sklopu, Crkva upozorava da ta drevna praksa, koja se smatra znakovitim izrazom Božjega milosrđa, bude dobro shvaćena i prihvaćena. Iskustvo doista potvrđuje kako se ponekad površno pristupa oprostima a to završava obezvređivanjem dara Božjega, bacajući sjenu na same istine i vrijednosti koje predlaže crkveno učiteljstvo.
2. Polazište za shvaćanje oprosta je obilje Božjega milosrđa, očitovano u križu Kristovu. Raspeti Isus je veliki “oprost” koji je Otac dao čovječanstvu po oproštenju grijeha i mogućnosti života djece Božje (usp. Iv 1,12-13) u Duhu Svetome (usp. Gal 4,6; Rim 5,5; 8, 15-16). Taj dar ipak, u logici saveza, koji je središte cijele ekonomije spasenja, ne dopire do nas bez našega prihvaćanja i naše suglasnosti. U svjetlu tog načela nije teško shvatiti kako pomirenje s Bogom, premda utemeljeno na nezasluženom daru i obilnom milosrđu, istodobno obuhvaća sam založan proces, u koji je čovjek uključen po svom osobnom zauzimanju a Crkva u svojoj sakramentalnoj zadaći. Za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja, taj put ima svoje središte u sakramentu pokore, ali se razvija i nakon njegova slavljenja. Čovjek doista mora biti postupno “izliječen” s obzirom na negativne posljedice koje je grijeh u njemu prouzročio (i koje teološka tradicija naziva “kazne” i “ostaci” grijeha).
3. Na prvi pogled, govoriti o kaznama nakon sakramentalnog oproštenja moglo bi izgledati pomalo nedosljedno. Stoga nam Stari zavjet pokazuje kako je nakon oproštenja normalno podnijeti ozdraviteljske kazne. Bog, doista, nakon što se nazvao “Bog milosrdan i milostiv, koji podnosi opačinu, prijestup i grijeh”, dodaje: “ali krivca nekažnjena ne ostavlja” (Izl 34,6-7). U Drugoj knjizi Samuelovoj ponizna ispovijed kralja Davida nakon njegova teškog grijeha postiže Božje oproštenje (usp. 2 Sam 12,13), ali ne ukinuće naviještene kazne (usp. ondje 12,11; 16,21). Očinska Božja ljubav ne isključuje kaznu, premda je ona uvijek obuhvaćena u samoj milosrdnoj pravednosti koja ponovno uspostavlja narušeni red u službi samoga čovjekova dobra (usp. Heb 12,4-11). U tom sklopu vremenita kazna izražava trpljenje onoga koji je, premda se pomirio s Bogom, još označen onim “ostacima” grijeha, koji ga još ne čine potpuno otvorenim milosti. Upravo glede toga potpunog ozdravljenja, grešnik je pozvan ponovno preuzeti hod čišćenja prema punini ljubavi. Na tom mu putu dolazi ususret Božje milosrđe s posebnim pomoćima. Sama vremenita kazna preuzima zadaću “lijeka” u mjeri u kojoj se čovjek prepušta uključivanju za svoje duboko obraćenje. I to je značenje “zadovoljštine” koja se zahtijeva u sakramentu pokore.
4. Smisao oprosta otkriva se na tom obzoru potpune obnove čovjeka snagom milosti Krista Otkupitelja po služenju Crkve. Oni imaju svoj povijesni izvor u spoznaji koju je drevna Crkva imala da može izraziti Božje milosrđe ublažujući kanonske kazne određene za sakramentalno otpuštenje grijehâ. Odredba je ipak uvijek bila uravnotežena s obvezama, osobnim i zajedničkim, koje su preuzimale, poput zamjene, “ozdraviteljsku” zadaću za kaznu. Sada možemo shvatiti kako se za oprost traži “otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca” (Enchiridion indulgentiarum, Normae de indulgentiis, Libreria Editrice Vaticana 1999, str. 21; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1471).
Postoji, dakle, crkveno blago, koje se po oprostima “dijeli”. To se “dijeljenje” ne smatra vrstom automatskog prenošenja, kao da bi se radilo o “stvarima”. Štoviše, ono je izraz punog pouzdanja koje Crkva ima da je Otac sluša kad ga – uzimajući u obzir Kristove zasluge i, po njegovu daru, također Marijine i svetaca – moli da ublaži ili poništi bolni vid kazne, razvijajući njegov ozdravljujuće značenje preko drugih milosnih putova. U neistraživom otajstvu božanske mudrosti, ovaj dar zagovora može koristiti također pokojnima, koji primaju njegov plod na način vlastit njihovu stanju.
5. Tako je vidljivo da su oprosti, daleko od toga da bi bili neka vrst “popusta” u zadaći obraćenja, upravo pomoć za pripravnije, velikodušnije i korjenitije zauzimanje. To se zahtijeva sve do one točke u kojoj je duhovno stanje za primanje punog oprosta isključenje “svake sklonosti prema bilo kojem grijehu, također lakom” (Enchiridion indulgentiarum, str. 25). Pogriješio bi tko bi pomislio da može primiti taj dar samo s ispunjenjem nekih vanjskih uvjeta. Oni se naprotiv traže kao izraz i potpora obraćenjskog hoda. Očituju osobito vjeru u obilje Božjega milosrđa i u čudesno zajedništvo koje je Krist ostvario, nerazrješivo sjedinjujući Crkvu sa samim sobom kao svojim Tijelom i Zaručnicom.
Draga braćo i sestre, tema svršetka sadašnjega svijeta nije za kršćanina zagonetka. Riječ Božja nam pruža dovoljnu sigurnost, svjetlo i jamstvo. Znamo doista da čovječanstvo teži prema “novim nebesima i zemlji novoj” (2 Pt 3,13; Otk 21,1), prema danu u kojem će se konačno dovršiti veliki Božji naum o čovjeku u svemiru: “uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji” (Ef 1,10).